novinarstvo s potpisom
Je li vaše zemljište strmo? Je, strmo je i teško ga je kositi, odgovorila sam poreznom službeniku. Izraz njegova lica iza staklenog zaslona na šalteru djelovao mi je kao da i on ima neku sličnu strmu parcelu. I da zna kako se strmina teško održava. Poreznik mi je vjerovao. Drugo mu i nije preostalo, s obzirom na to da nema novca ni vremena, vjerojatno ni procjeniteljsku obuku za izlaske na teren. Ispalo je dobro. Na sporazumnu diobu ostavine nije se moralo platiti porez. Svi zadovoljni, iako je ta porezna procedura trajala oko tri godine, ona gruntovna još je valjda na početku.
Iz mog malog iskustva, teško je uopće zamisliti kako bi izgledalo opće oporezivanje nekretnina. Slovenci su se na taj potez pripremali desetak godina. Ministar financija Slavko Linić o tome govori kao da je već sve spremno, a nedostaje samo političke volje. I to u dvije koalicijske stranke, HNS-u i IDS-u, ali i unutar samog SDP-a.
Nakon što je uspio progurati fiskalizaciju, ministar financija očito smatra da ima dovoljno provedbene snage i za uvođenje poreza na nekretnine. Ako ne svaki, onda svaki drugi dan, on najavi taj novi porez, a onda ga premijer, potpredsjednik Vlade, ili već netko iz HNS-a, uredno demantira.
Komunikacijski stručnjaci i politički analitičari zgražaju se, ali Linić ne gleda ni lijevo ni desno, nego svoj cilj. Uvesti porez na nekretnine.
Priča je stara desetak godina i datira s kraja Račanova mandata. Tadašnja SDP-ova vlada imala je ekonomski rast. Okružje za uvođenje takvog poreza bilo je puno povoljnije nego danas. Netko se u Ministarstvu financija dosjetio da bi se porez na nekretnine mogao uvesti na mala vrata, tako što bi se komunalna naknada, koja u biti jest vrsta poreza, jednostavno prozvala porezom. Ali spremali su se izbori, kad se novi porezi u pravilu ne spominju. Osim toga, vlast je već imala loše iskustvo s uvođenjem poreza na neobrađeno zemljište, što je u međuvremenu srušio Ustavni sud.
Ekonomisti koji imaju na umu da se ekonomski procesi ne razvijaju u epruvetama i retortama, nego unutar živog društvenog tkiva, prema oporezivanju nekretnina u Hrvatskoj vrlo su skeptični. Velika imovina u nekretninama karakteristična je za bivše socijalističke zemlje. Ta imovina često nije odraz današnje financijske snage njezinih vlasnika, nego načina ekonomiziranja u privrednom sustavu, u kojem je to bio gotovo jedini način sigurne štednje.
Bankarstvo je bilo nerazvijeno i okrenuto državnom sektoru, a manje stanovništvu. Cijene su bježale u hiperinflaciju. Tržište dionica nije ni postojalo. Ljudi su gradili kuće i vikendice, za sebe i za potomke. Danas u Hrvatskoj, prema podacima Eurostata, 92 posto kućanstava ima vlastiti stan ili kuću. Više od toga imaju samo Rumunjska i Litva. U Njemačkoj je taj prosjek 53 posto, ali nitko iz toga neće zaključiti da su Hrvati i Rumunji doista bogatiji od Nijemaca.
Da bi država oporezivala nekretnine, morale bi biti sređene zemljišne knjige. Ubiranje te vrste poreza nije jeftino. Da ne bi išao ”po babi i stričevima”, trebalo bi platiti procjenitelje i izlazak na teren. U Americi na primjer, time se bavi posebna vrsta poreznika, koji obilaze poreznu bazu obavezno jednom godišnje i registriraju svaku promjenu vrijednosti nekretnine. Ako je motiv uvođenja poreza na nekretnine isključivo fiskalni, ako se time hoće popuniti centralni budžet ili blagajne lokalne samouprave, puno bi jeftinije i jednostavnije bilo uvesti porez na dohodak od kapitala. Recimo, porez na zaradu od štednje u bankama. Tu nisu potrebni posebni procjenitelji. Treba samo odrezati postotak na prinos od kamata.
Metoda brza i bolna, ali jeftina i bez mogućnosti eskiviranja. Štedni depoziti građana i poduzetnika dosežu oko 190 milijardi kuna. Prema dosadašnjim izračunima, Linić bi potezom pera i porezom na kamate od tolike štednje ubrao barem milijardu kuna, a da nitko od poreznika ne napusti svoje toplo radno mjesto ili potroši na prijevoz.
Ali motiv nije samo prikupljanje novca, nego ”ono što nije ekonomski aktivno, staviti u funkciju”. Tako kažu u Vladi, ali tako dolazimo do nove zablude. Nekretnine nisu u funkciji zato što to netko ne želi, nego zato što je ekonomija već pet godina u padu. Tržište je mrtvo. Kuće, stanove i zemljište teško je prodati. Ako nisu u atraktivnim zonama, gotovo nemoguće. Prazne stanove nije lako niti iznajmiti. Kad nema novca, kad nema posla, kad biznis stoji ili propada, nema ulaganja.
Porez na nekretnine u toj bi situaciji natjerao mnoge građane da prodaju budzašto, a kupovali bi opet samo oni najbogatiji. Socijalne razlike još bi se više produbile.
Ako netko ima više nekretnina, ne znači samo po sebi da ima i financijsku likvidnost za plaćanje poreza. S porezom na štednju, taj problem otpada. Tko ima štednju, odnosno zaradu od financijskoga kapitala, taj ima i za plaćanje poreza na kamate.
No, s tim također treba biti oprezan. Već samo spominjanje novih poreza, u uvjetima petogodišnje ekonomske krize, dovodi do novog suzdržavanja od potrošnje. To znači da će se ugasiti još više radnih mjesta, a da će još manje novca doteći u budžet.
Ministar financija ovaj se tjedan naslušao napada na SDP-ovu vladu, na ekonomsku politiku, predloženi proračun za 2014. godinu i na njegove autore. Ako nakon svega može ostati hladne glave, možda bi trebao poslušati bar jedan savjet iz oporbenih klupa. Onaj bivše ministrice financija, HDZ-ove Martine Dalić.
”Prestanite spominjati nove poreze! Ne spominjite ih iduće dvije godine, sve do kraja mandata”, rekla je Dalić kolegi iz suprotnog tabora. I to je s njezine strane bio nesebičan savjet, na korist nacionalne ekonomije, ali i konkurentske političke ekipe. Ali, javno verbalno prtljanje s porezom na nekretnine kao da je nezaustavljivo.