Mat Ukrajini u dva poteza

Igrom sudbine i igranjem velikih sila sa sudbinom svijeta, Ukrajina je postala nova žrtva na dugoj listi velikih stratišta čovječanstva. Kolateralna šteta sukoba titana, Ukrajina je istinska zemlja mučenica ovog stoljeća, država koja ispašta zbog vlastitih podjela i zabluda te zbog tuđe podlosti i gramzivosti.

Ukrajinsku tragediju protkanu sa mnogo laži i licemjerja te premalo znanja i razumijevanja prati cijeli svijet, uz značajno pojačanu inflaciju. Za nekoliko godina svima će biti jasno da je bilo lako izbjeći sukob. To se nažalost nije dogodilo budući da niko nije mogao obuzdati zlo moćnih i zaustaviti svemoćne fabrike laži i oružja.

Ukrajina je samo povod za vječiti sukob polariziranih velikih sila, a rat će trajati sve dok budu trajale laži. Rat i laž su inače već dugo pakleni saveznici i neizbježni neprijatelji čovječanstva. Kad se oni udruže zlo postaje apsolutno, a univerzalna tragedija običnog svijeta neizbježna.

Nikad u svojoj istoriji Ukrajina nije bila usamljenija. To je zemlja bez istinskog prijatelja. Bezbroj moćnih zemalja koje se hvale da su prijatelji Ukrajine i koji joj tobože pomažu samo su gomila lešinara koji svjesno ili nesvjesno udruženo pripremaju propast te zemlje čija bogatstva su više ili manje već podijelili.

O ovom sukobu zbog kojeg drhti planeta ljudi uglavnom sude na osnovu fabrikovanih medijskih izvještaja koji su prerijetko objektivni i teže da opravdaju američku ili rusku politiku. A one se opravdati ne mogu. Premalo ili nikako nema glasova plemenitih i razumnih.

Malo tko ostaje u sredini, odakle se sve najbolje vidi i gdje je najlakše i najčasnije biti objektivan. Tamo se treba izdići iznad svega i očajnički tražiti istinu. Ofanziva istine moćnija je od oružane ofanzive. Ova prva zaustavlja, a ova druga produžava sukobe.

Ostaće upamćeno da papa Franjo, koji zna da se ”mir ne postiže oružjem, jer ono ne pobjeđuje mržnju i žeđ za dominacijom”, nije ćutao. Duboko nesrećan i nemoćan, molio se za ukrajinsko stanovništvo, uz molbu da svako ”demilitarizira vlastito srce”. Ali ostaće i upamćeno da ga niko nije želio čuti, naročito oni koji su u svojim ”molitvama” prizivali materijalna bogatstva.

Rat oko Ukrajine koji nije počeo u februaru ove godine već najmanje deceniju prije je jedna morbidna i krvava šahovska igra sa mnogo kibicera i suflera, naročito onih koji daju savjete za povlačenje pogrešnih poteza. Ukrajincima je suflirao Zapad, a rusofonim Ukrajincima suflirali su Rusi.

U tom daminom gambitu Zapad i Rusija predstavljaju iskusne velemajstore koji odmjeravaju snage, a Ukrajina i njeno stanovništvo predstavljaju onog isturenog i nebranjenog pješaka na c4 koji se u daminom gambitu žrtvuje već u drugom potezu.

Zahvaljujući svom korumpiranom i veleizdajničkom vodstvu, Ukrajinci su samo obične teledirigovane figure. Poslije pješaka i sve ostale figure počele su padati jedna za drugom jer je skoro svaki potez u ovoj namještenoj igri namjerno pogrešan. Na kraju je Ukrajina matirana u dva poteza.

Prvi pogrešan i iznuđen potez bila je odluka Washingtona da se Ukrajina mora uključiti u NATO. O cijeni se nije razmišljalo. Danas znamo da je katastrofalna, ali još ne znamo kolika će zaista biti. Iskomadana, uništena, pokradena i unesrećena, Ukrajina će dugo vidati svoje rane.

Potez koji je trajao deset godina počeo je Narandžastom revolucijom 21. novembra 2004. godine, a završio se padom Janukoviča 22. februara 2014. na Euromajdanu. U tih deset godina ukrajinsko se nemirno klatno klatilo i lijevo i desno. Bilo je to doba nestabilnosti vlasti, neobuzdavajuće korupcije, stalnog ekonomskog pada, ali i mentalne podjele zemlje na dva suprotstavljena svijeta.

Poslije iscrpljujućeg i razarajućeg desetljeća, u trenucima kad se zemlja više cijepala nego integrirala, u državnom parlamentu povučen je drugi pogrešan i fatalan potez poslije kojeg je slijedio mat.

Naime, 23. februara 2014. godine, dan poslije svrgnuća Viktora Janukoviča, prilikom svečanog imenovanja privremenog predsjednika Ukrajine Oleksandera Turčinova, jedan od ukrajinskih političkih jastrebova, Vjačeslav Kirilenko, tražio je da se u isto vrijeme, po kratkoj proceduri i bez diskusije, ukine postojeći jezični zakon.

Zakon koji predviđa višejezičnost usklađenu sa Evropskom poveljom regionalnih i manjinskih jezika. To se i dogodilo. Preko ovog događaja obično se prelazi, što je pogrešno jer je on povod za budući rat. Podvlačimo da je posrijedi povod, a ne uzrok.

Zašto se u osjetljivo i napeto vrijeme, kad se ukrajinsko i rusofono stanovništvo sve više otuđuje, preko noći u školama zabranjuje ruski jezik u cijeloj zemlji? Zabrana koja će se, znalo se to, tumačiti kao direktni udar na identitet miliona ljudi. Kao da je neko svjesno želio Ukrajince dodatno suprotstaviti, ostaviti ih da se prepiru te gurnuti ih u bratoubilački rat koji je ubrzo i izbio.

Ako je prvi potez dugo trajao, drugi potez je prerastao u brzopoteznu šahovsku partiju. Rusi, poznata šahovska velemajstorska nacija, munjevito su odgovorili upadom ruskih vojnika na Krim. Već 11. marta 2014. godine Vrhovno vijeće Autonomne Republike Krim i Gradsko vijeće Sevastopolja (grad koji ima poseban ustavni status) usvajaju Deklaraciju o nezavisnosti Krima.

Pet dana kasnije na referendumu 96,7 posto glasača izjasnilo se za pridruženje Krima Ruskoj Federaciji. Ukrajini je otrgnuto 26.100 kvadratnih kilometara, dva Kosova. Već krajem marta 2014. godine Krim je prešao na moskovsko vrijeme!

Ovdje odmah treba kazati da se ne može ništa pravdati: niti ukidanje nastave na ruskom niti ruska invazija Krima, ali jedno je s drugim povezano. Kijevu je pametnije bilo ne tražiti od 90 posto rusofonog stanovništva Krima da obustavi nastavu na ruskom. Bio je to sjajan povod za munjevitu reakciju onih koji su to jedva čekali.

Od tog trenutka na šahovskoj ploči Ukrajine, sve počinje teći, uključujući i krv, po predviđenom scenariju i unaprijed osmišljenim potezima. Već u aprilu 2014. u oblastima Donjeck i Lugansk rusofono stanovništvo proglašava nezavisnost ”Narodne Republike Donjeck” i ”Narodne Republike Lugansk”, što je potvrđeno referendumom 11. maja 2014. godine.

Počinje bratoubilački rat. Napadi po odmetničkim teritorijama su skoro svakodnevni, a najviše se koristi ubitačni višecjevni bacač raketa ”Grad” koji ne razlikuje vojnike, civile, žene i djecu i iza kojeg ostaje pustoš. OSCE je procijenio da je od 2014. do ruske invazije na istok Ukrajine ubijeno više od 14 hiljada duša, uglavnom na rusofonoj strani, uz mnogo civilnih žrtava.

Tačku na definitivnu podjelu zemlje simbolički je udario tada novoizabrani predsjednik Petro Porošenko. U decembru 2014. godine, usred rata u Donbasu kazao je: ”Mi ćemo imati posao, oni neće. Mi ćemo imati penzije, oni neće. Mi ćemo imati dodatke za penzionere i djecu, oni ne. Naša djeca ići će u škole i vrtiće, njihova će ostati u podrumima. A sve zato što oni ne znaju ništa raditi. I tako, i samo tako ćemo dobiti ovaj rat!”

Kako bi dao primjer šta treba raditi lično je pucao iz vojnog helikoptera na stanovništvo u Donbasu. Predsjednik svih građana ne smije tako niti govoriti niti raditi. Ali on je znao šta radi pa se zahvaljujući ovom sukobu dodatno obogatio. Pričao je o patriotizmu i borbi za slobodu, a u međuvremenu punio džepove. To je to istorijsko prokletstvo gdje mržnja i krv donose rijetkima silna bogatstva.

Sve to naravno ne može niti smije biti opravdanje za rusku agresiju na Ukrajinu koja će biti strašna i razarajuća i poslije koje ništa ne može ostati isto. Ona je potpuno i radikalno podijelila ukrajinsko stanovništvo na dva oprečna svijeta bivše braće koje mnogo toga spaja, ali ih razdvajaju projektirana stvarnost i crni događaji koji prate tu stvarnost.

Pobjegavši od ludila, danas se mnogi Ukrajinci nalaze van zemlje. Jedni su pobjegli na zapad, drugi na istok. A i jedni i drugi nose iste tragične ljudske priče koje ih potpuno spajaju.

Krajem septembra ove godine imao sam rijetku priliku da na licu mjesta saznam razne informacije o ljudskoj sudbini u ovom ratu. Razgovarao sam sa izbjeglicama iz Ukrajine. Jedan dan sam proveo s njima u mjestu Istra, nadomak Moskve. Potom je slijedilo putovanje u rusku Republiku Baškortostan, tri sata leta od Moskve, gdje se, u gradovima Ufa i Sterlitamak, nalazi nekoliko stotina stradalnika.

Iskustvo iz razgovora sa ukupno stotinjak osoba tokom petodnevnog boravka za mene je neprocjenjivo. U ovom okrutnom i nemilosrdnom ratu tko traži ljude i ljudskost uvijek će na njih naići. Ja sam naišao.

Nisam naravno sreo hiljade i milione ljudi da bih mogao dati preciznu ocjenu šta osjećaju ljudi sa istoka Ukrajine, ali ovo što sam osjetio je prejako i ohrabrujuće. U razgovorima mi je važno bilo izvući iz svakoga informaciju da li oni mrze svoju braću sa zapada.

Mržnju nisam osjetio, dapače, osjetio sam samo razumijevanje da ljudima poput njih nije lako ni na drugoj strani. Oni jasno razlikuju visoku politiku i ljudsku sudbinu. Bez obzira na to, oni veoma hladno i odlučno ponavljaju da je sve učinjeno da Ukrajinci dvaju jezika više ne mogu živjeti zajedno. ”Bilo nam je lijepo skupa, ali nije neobično da dva brata žive u dvije odvojene kuće”, veli mi Ivan, inženjer u penziji iz Mariupolja.

Svi moji sagovornici, mladi i stari, nose bol, neiskazivu, ali je nose dostojanstveno. Julija iz Jasinuvate, koju sam sreo u Istri, je smirena i nasmijana. Izgubila je sve što je imala materijalno, ali niko joj u porodici nije nastradao. Veli mi da ”u najtežim trenucima treba misliti i govoriti srcem i sačuvati humanost. To je najvažnije”. Ali istovremeno i ona odbija bilo kakvu mogućnost zajedničkog života.

Najpotresniji i emotivno najjači susret bio je sa mladom majkom Marinom iz Donjecka. U februaru 2015. njen sin od 17 godina krenuo je po vodu. U gradu dugo nije bilo ni vode ni struje. U odlasku ga je pogodila raketa i usmrtila na licu mjesta. Dvije godine poslije Marina je izbjegla s bolesnim roditeljima u Rusiju. Smjestili su ih u Sterlitamak.

Dostojanstvena u boli, Marina ima veliko srce i plemenitu dušu, kao i svi tragičari. Njene misli su stalno sa majkama na drugoj strani jer je ubijeđena da je neka ukrajinska majka izgubila sina iste dobi i da pati na isti način. Želi samo da se sve što prije završi jer ”krv se lije na obje strane, a majke na obje strane plaču za svojim djetetom. Svakoj majci je na isti način bolan gubitak sina”.

Nije li apsurdno i pretužno da ovakve osobe, na obje strane, koje ne mrze i koje predstavljaju pravo bogatstvo Ukrajine, koje su u najtežim trenucima sačuvale humanost i dostojanstvo, koje nikad ne bi započele rat, koje bi ga spriječile da mogu, koje su gurnute u pakao protiv njihove volje… danas moraju razdvojeno živjeti jer su veliki i zli porušili sve mostove, naročito one među dobrim ljudima?

Tako je to kroz cijelu našu istoriju, dokoni bi se malo igrali rata pa u njega gurnu one koji rat ne žele. Zato nema većeg neprijatelja rata nego među izbjeglicama. Svi oni sanjaju samo tišinu i spokoj, ali moraće sačekati da zlo dovrši svoje vlastite kaprice i prohtjeve, pohlepu i frustracije.

U ukrajinskoj tragediji, nažalost, zlo je mnogo moćnije od dobra pa su i braća mogla postati najveći neprijatelji, uprkos njima. Ukliještena između onih koji su je žrtvovali i onih koji su je iskasapili, Ukrajina očekuje svoju najtežu zimu u istoriji. A ni onima izvan Ukrajine izgleda neće biti lako.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora