Mate Uzinić: Dijalog nas ne ugrožava nego oslobađa

Mate Uzinić (1967, Dubrava, Omiš) je nadbiskup Riječke nadbiskupije. U rodnoj Dubravi završio je osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, gdje završava i teologiju. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1993. U Rimu, na Papinskom lateranskom sveučilištu, 2000. je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Dubrovačkim biskupom imenovan je 2011. Službu je obavljao do 2020. Biskup Uzinić je pastir i teolog koncilskoga duha, otvoren suradnji vjernika laika, graditelj ekumenski, dijaloški i mirotvorno usmjerene Kristove Crkve, odgovoran za zajednički svijet, za bratstvo u pokretu.

***

U ovom četvrtom intervjuu za Polis.ba, biskup Uzinić govori o predstojećim Mediteranskim teološkim susretima u Rijeci (14. 7. – 20. 7.) koji prvi put uz kršćanske okuplja studente i predavače s islamskih učilišta. U razgovoru biskup Uzinić naglašava važnosti dijaloga kršćana i muslimana u podijeljenom svijetu, govori o strancima koje svakodnevno susrećemo, o stranim radnicima čija prava se nedovoljno poštuju. Nadalje, dotaknuli smo se godišnjice srebreničkog genocida, dojmova prilikom posjete Srebrenici, ali i pogledom na katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini. Bilo je riječi o sveprisutnijem populizmu u hrvatskom društvu, pokretima koji zloupotrebljavaju Evanđelje, o važnosti teologije koja bi trebala biti relevantnija u društvu. 

Riječka nadbiskupija, na čijem ste čelu, ove godine organizira Mediteranske teološke susrete za studente teologije iz cijele regije. Tema susreta je “Kršćanstvo i islam: u službi bratstva u podijeljenom svijetu”. Što Vas je motiviralo da upravo to bude tema ovogodišnjeg susreta?

Mediteranski teološki susreti su plod volonterskog rada organizacijskog tima koji predlaže teme, a onda se kroz razgovor izabire ona za koju se čini da je u ovom trenutku aktualna i značajna. Tako je i s ovogodišnjom temom. Živimo u podijeljenom svijetu u kojem smo nažalost jedni drugima neprijatelji, a trebali bismo biti braća i sestre. Svaki dijalog između kršćanstva i islama, i obrnuto, a osobito onaj na teološkoj razini, može pomoći da mi kršćani i muslimani prestanemo biti uzrok podjela, kako bismo mogli biti u službi bratstva. No, za to je potrebno naći sugovornike i u kršćanstvu i u islamu. Papa Franjo ga je našao u velikom imamu sveučilišta Al-Azhar, Ahmadu Al-Tayyebu i njegovoj teologiji, a ovaj u papi Franji i njegovim promišljanjima. Želimo potaknuti studente teologije na ovim našim prostorima opterećenim podjelama i mržnjom da ih pronađu jedni u drugima. I da svojim promišljanjem, govorom i djelovanjem, i na ovim našim prostorima počnu graditi bolji svijet, svijet bez podjela.

I ove godine na susretu će biti nekoliko predavača raznih konfesija, a osim predavanja, rasprava, razgovora, važnih za sudionike susreta, koja se poruka želi posredovati javnosti? 

Možda bi se ta poruka mogla gledati dvosmjerno, prema unutra i prema vani. Prema unutra, odnosno pripadnicima naših zajednica želimo prenijeti poruku da nas dijalog s pripadnicima drugih vjerskih zajednica ne ugrožava, da se razgovarajući s drugima ne odričemo sebe, da to ne znači vjerski sinkretizam već da nas taj dijalog, koji nam pomaže upoznati druge, zapravo potiče da sami budemo još bolji, autentičniji. Prema vani, odnosno prema javnosti želimo prenijeti poruku da mi vjernici različitih vjerskih zajednica nismo i ne želimo biti uzrok podjela, nego da smo i da želimo biti u službi bratstva bez kojega naš svijet nema i ne može imati budućnost.

Koliko su za osobni zdrav duhovni život važni otvorenost i dijalog? 

Nemjerljivo. Bez otvorenosti i dijaloga drugi su nam prijetnja, u nama izazivaju strah, oni su nam neprijatelji. Posljedica toga je zatvorenost, a vrlo često i vjerski fundamentalizam koji dovodi do toga da i mi drugima postajemo neprijatelji. A zapravo smo tad neprijatelji i samima sebi i svojoj vjeri za koju mislimo da se zalažemo. To više ne bi bila vjera nego naša ideja vjere, vjera pretvorena u ideologiju. Neophodan preduvjet za svaku vjeru je sloboda. Ta sloboda uključuje i slobodu za biti otvoren drugima. I sposoban za dijalog s njima, bez straha za sebe i svoju vjeru. Ako se zbog svoje vjere bojimo dijaloga s drugima, onda nemamo problema s drugim. Imamo problema sa sobom i sa svojom vjerom.

Do sad ste pozivali studente katoličkih, pravoslavnih i protestantskih teoloških fakulteta, dok ove godine, uz njih, prijave su otvorene i za studente islamskih teoloških učilišta. Uz ekumenski pomičete se i prema međureligijskom dijalogu, dijalogu s muslimanima. Koliko je važan dijalog kršćana i muslimana u današnjem prilično podijeljenom svijetu?

Dijalog između muslimana i kršćana je bio i ostao važan. Neće nas i ne mogu spasiti granice i prepreke koje stavljamo između nas, ali mogu i hoće mostovi koje želimo izgraditi među nama. Dijalog je jedan takav most. Moramo se bolje upoznati. I međusobno poštivati. To nije moguće bez dijaloga. Bez dijaloga ćemo nastaviti doprinositi podjelama i biti njihov uzrok u svijetu koji je i bez nas već uvelike podijeljen, a mi, ljudi religije, bismo trebali u takvom svijetu biti u službi mira i pomirenja i bratstva među ljudima. Ne smijemo se dati zarobiti od različitih politika koje nas žele podjarmiti i upotrijebiti za svoje interese. I zato je potreban dijalog.

Nastavljajući na Drugi vatikanski koncil i deklaraciju Nostra aetate, pa na Ivana Pavla II., posebno na međureligijski saziv u Asizu, Papa Franjo u svome pontifikatu učinio je velike korake kako u zbližavanju crkava, tako i u dijalogu kršćana i muslimana. Sjetimo se samo Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot koju su potpisali Papa i veliki imam sveučilišta Al-Azhar, Ahmad Al-Tayyib ili Papine enciklike “Svi smo mi braća” o bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Razgovara li se među vama biskupima o nekim sličnim koracima s predstavnicima religijskih zajednica ili crkava koje djeluju na našem području? 

Hrvatska biskupska konferencija među svojim tijelima ima Vijeće HBK za ekumenizam i dijalog te Odbor HBK za odnos sa Židovima i muslimanima. To su tijela koja imaju prvotnu zadaću poticati ekumenski i međureligijski dijalog, davati poticaje za različite inicijative te o tome što se čini informirati i druge biskupe na našim redovnim zasjedanjima kako bi se nešto od toga moglo primijeniti i na lokalnoj razini. Plod njihovog nastojanja je bio dokument Hrvatske biskupske konferencije “Poticaji i smjernice za zauzetije ekumensko djelovanje”, objavljen prije dvije godine (2022.). Teško je međutim reći koliko i kako to funkcionira u praksi i koliko su ti poticaji i te smjernice zaživjeli u pojedinim biskupijama. U nekim biskupijama je to uspjelo bolje te su napravljeni veliki pomaci, osobito kad je riječ o ekumenskom dijalogu. U drugima to baš i ne funkcionira. Puno je zapreka našem međusobnom dijalogu. Najveće su, po mom mišljenju, predrasude koje imamo o drugima. Jedna od njih je i predrasuda da druga strana u dijalog ne ulazi iskreno. Kada se u dijalog ulazi s tom predrasudom, onda se zapravo čini ono za što se druge sumnjiči.

Mnogi u Katoličkoj crkvi kod nas, od biskupa, svećenika i laika s podsmjehom gledaju na dijalog. Kao da to nije jedno od temeljnih poslanja Crkve, posebno naglašeno od Drugog vatikanskog koncila. Kakvi su to vjerski identiteti koji se boje razgovora s bližnjim, koji ustraju u zatvorenosti i nekoj lažnoj sigurnosti? Ili neki misle doista da se time nešto bitno gubi?

Upravo sam to želio spomenuti kada sam govorio o poruci koju ovogodišnjom temom Mediteranskih teoloških susreta želimo poslati članovima svoje zajednice. A želimo im reći da nas dijalog s drugima ne ugrožava nego oslobađa. Spremnost na dijalog je, zapravo, pokazatelj naše uvjerenosti u ono što vjerujemo. Onaj koji se boji dijaloga, sumnja u ispravnost svojih argumenata. Ništa se ne gubi dijalogom. On obogaćuje i nas i drugoga. Pomaže nam da se bolje upoznamo. I da jedni od drugih učimo. Nitko nije tako savršen da ništa ne bi mogao naučiti od drugih. I nitko nije tako nesavršen da ne bi drugoga mogao nečemu podučiti. Zapravo, gube samo oni koji ostaju zatvoreni u svojoj lažnoj sigurnosti.

Zašto se bojimo ljudi koji su stranci, koji imaju drukčiju kulturu i vjeru? Odakle taj strah? Ako bismo ga na nekoj antropološkoj razini mogli i razumjeti, možemo li ga opravdati evanđeljem?

Bojimo se drugih jer smo nesigurni u sebe. Ne, takvo što se ne može opravdati evanđeljem. Evanđelje i kršćanska objava govore o Bogu koji je s ljudima stupio u dijalog. Vrhunac tog dijaloga je Isus Krist, Božja Riječ koja je tijelom postala, jedan od nas da bi bio s nama i za nas, a po nama i za sve ljude. On nas ne poziva da sačuvamo sebe, nego da se na njegov način darujemo drugima, svima.

Ne izgleda li Vam da vlada puno neznanja među nama vjernicima, a iz neznanja se rađaju strahovi i predrasude, pa onda isključivosti i nasilja, ratovi?

To neznanje ne odnosi se samo na neznanje o drugima i njihovoj vjeri, nego i o sebi i svojoj vjeri. Imam dojam da se mnogima vjersko znanje zaustavilo na prvopričesničkoj razini. Vjera je, zapravo, puno više od ispovijedanja istine o Bogu, povjerenje u Boga i njegovu ljubav. Povjerenje je potrebno i u odnosu prema drugima. Ako ga nema onda su nam drugi prijetnja i onda kad to nisu. Tako nastaju predrasude. A one su sjeme isključivosti i nasilja. I ratova. Sve to, kao i svako drugo zlo, počinje u nama. Kaže Isus da iz nas izlazi. Zato nas on poziva da postanemo djeca, ali ne djeca po načinu na koji spoznajemo Boga, druge, sebe, nego po tome da imamo povjerenja u Boga, druga i u sebe.

Što je ono iz perspektive naše kršćanske vjere što u bitnom povezuje ljude?

Često u svojim propovijedima govorim o ljubavi koja služi. Mislim da je to ono bitno što nas povezuje. To je ljubav koju nam je svojim primjerom pokazao Gospodin Isus. Iako nam se čini da su drugi načini na koji možemo biti sretni, samo nas taj put može učiniti istinski sretnima. Ljubav koja služi je poziv da ne budemo za sebe nego za druge, kao i Isus. To je put križa. On nas je pozvao da ga slijedimo, da i mi uzmemo svoj križ. I budemo za druge. Nedavno je, govoreći na prvom Svjetskom danu djece na Trgu Sv. Petra u Vatikanu, umjetnik Roberto Benigni kazao da naša zadaća nije da činimo druge ljude boljima, nego sretnijima, radosnijima. Jedina osoba koju smo pozvani činiti boljom smo mi sami.

Dok ste bili dubrovački biskup, susretali ste se s pravoslavnima i s episkopima hercegovačkim. Nije Vama nepoznata situacija u Bosni i Hercegovini. Nedavno ste posjetili Srebrenicu, molili za žrtve genocida. O čemu ste razmišljali dok ste hodali stazama između bijelih nišana? 

Posjet Srebrenici me je emocionalno potpuno ispraznio. Moja razmišljanja bila su pod utjecajem mojih podijeljenih osjećaja. Bio sam tužan zbog nevinih ljudi kojima je zloćom i nezainteresiranošću drugih ljudi bila zanijekana njihova ljudskost, a s njom i sva prava, uključujući i pravo na život, samo zato što se zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti nisu uklapali u nečiji svijet i nečije planove. Istovremeno sam bio tužan i zbog onih koji su dozvolili da se sve to dogodi, iako im je zadaća i poslanje bila to spriječiti. Ljudi su im prilazili s nadom u spas, a umjesto toga nailazili su na prezir, zatvorena srca i podignute ograde. Nažalost, to je ono što prati i današnje ratove. Zato dobro razumijem papu Franju i njegova upozorenja na diktaturu ravnodušnosti koja je jedno od obilježja našeg svijeta. I konačno, bio sam tužan zbog izvršitelja tih strašnih zločina, tog genocida. Na one koji su sve to planirali i koji to i danas pokušavaju zanijekati sam ljut, ali počinitelje istinski žalim.

I pitam se kako čovjek može tako nisko pasti da se pretvori u ono u što su se oni pretvorili? I kako nakon toga uopće može s tim živjeti? Razmišljao sam o tome kako su oni koji su tad izgledali kao pobjednici u konačnici zapravo gubitnici. A oni koji su bili gubitnici su zapravo istinski pobjednici. Žrtve, a ne zločinci, su oni zahvaljujući kojima naš svijet opstaje. Oni su ono sjeme o kojemu je govorio Isus, koji je i sam bio takvo sjeme, koje umirući daje rod.

Posjetili ste i ostatke franjevačke prisutnosti u Srebrenici. Kako vidite prošlost naših krajeva, osobito s obzirom na katolike?

Prošlost je važna. Iz nje moramo učiti za sadašnjost i za budućnost. Katolici u Bosni i Hercegovini su danas manjina, ali takva su razdoblja bila i u prošlosti. I preživjeli su. Nije se to dogodilo zato što su im bile pogodne okolnosti nego zato što su oni bili ono malo zrno puno života, ali i spremno umrijeti, žrtvovati se, služiti u ljubavi. Pada mi na pamet izreka koju sam jednom čuo o Bosni kao zemlji koja sve naseli, a sebe ne raseli. Nažalost, danas je to zemlja koja je mnoge naselila, ali je i sebe raselila. Pogled u prošlost i oni procesi koji su pokretali vaše pretke u Bosni i Hercegovini, a koji su osim procesa iseljavanja imali i procese povratka, mogu biti pouka i za sadašnje vrijeme.

Osjetljivi ste na migrante i strane radnike. U našem društvu, i šire u Europi, gledamo političke organizacije i druge pokrete koji ne mogu skriti mržnju prema migrantima, posebno muslimanima, prema ljudima koje su primili da uglavnom rade najteže poslove koje domicilno stanovništvo ne želi. Takvi se populistički politički pokreti, kao što je Domovinski pokret (DP) i neki drugi, barem kod nas, predstavljaju kao zaštitnici svoga naroda i kršćanskih vrednota. Imaju li takve politike ikakvih dodirnih točaka s evanđeljem? Radi li se o zloupotrebi vjere?

Dok u enciklici Fratelli tutti papa Franjo o populizmu progovara kao o pojavi koja izobličava pojam narod koji za njega nije zatvorena nego otvorena kategorija, a što znači da je, kaže on, narod otvoren za nove sinteze, da je sposoban prihvatiti i integrirati i ono što je različito, a da time ne negira sebe nego se obogaćuje i razvija, njemački su biskupi nedavno, u svezi s političkim djelovanjem desničarskih populističkih stranaka poput Alternative za Njemačku, jednoglasno istaknuli da je etnički nacionalizam nespojiv s kršćanskom vizijom Boga i čovjeka.

Drugim riječima, populistički nacionalizam, kojemu obrise možemo pronaći i u djelovanju nekih naših političkih stranaka, čini štetu i samom hrvatskom narodu, koji ionako proživljava demografsku krizu, i istovremeno za takvo što zloupotrebljava kršćansku poruku, pozivajući se na obranu tzv. “kršćanskih vrijednosti”, a zapravo je takvim porukama posve u suprotnosti s evanđeljem. Želi se stvoriti strah kod ljudi da bi se populisti mogli predstavljati kao zaštitnici i da bi na taj način dobili glasove i podupiratelje. To je strašno. Nažalost, obilježje većine političkih stranaka u Hrvatskoj je da su protiv nečega ili nekoga i da na tome grade svoj politički uspjeh. Birači bi jednom tome trebali reći dosta. I birati one koji imaju programe, a ne tek slogane. I koji žele izgrađivati Hrvatsku u kojoj će za sve biti mjesta. I u kojoj će svi rado željeti živjeti, a ne zbog negativnog ozračja iz nje odlaziti.

U kojim tendencijama, pokretima u društvu u Hrvatskoj vidite najveću zloupotrebu evanđelja?

To su svakako sve one inicijative u kojima se kršćanska poruka ili neki oblici kršćanske prakse koriste da bi se bilo protiv nekoga. Kršćanstvo nije i ne može biti protiv nikoga. Bog je u Isusu Kristu za čovjeka, za svakog čovjeka, osobito za onog slabog ne samo u materijalnom nego i u svakom drugom smislu, u kojemu nam se svaki dan ponovo objavljuje Isus Krist.

A s obzirom na strane radnike. Što bismo mi vjernici i mi odgovorniji u Crkvi trebali činiti za njih?

Trebali bismo se zalagati za to da u Hrvatskoj u pravima ne bude nikakve razlike između stranih i domaćih radnika, odnosno da svatko ima pravo na jednaku plaću za svoj rad, ali i sva druga socijalna prava. I trebali bismo se zalagati za bolju integraciju stranih radnika u hrvatsko društvo, a jedna od prvih pretpostavki za to je poznavanje hrvatskih jezika i kulture. Nakon toga će biti moguće, a i potrebno, da i mi upoznamo njih i njihovu kulturu i da se međusobno obogatimo.

Neophodno je da se što prije omogući suprugama i supruzima stranih radnika i radnica da s djecom dođu živjeti u Hrvatsku. Briga za obitelji je jako važna, pa tako i za obitelji useljenika i stranih radnika. Djeci trebaju roditelji, roditeljima blizina njihove djece. Djeca bi se između ostaloga kroz školstvo u Hrvatskoj odmalena lakše integrirala u društvo i na taj način bi mogli pomoći i u daljnjoj integraciji svojih roditelja. To je sve skupa također pitanje pravednosti, milosrđa i prihvaćanja na koje smo pozvani.

Mi u Crkvi o tome ne smijemo šutjeti. Nažalost u svezi s ovim pitanjem sve se nekako događa stihijski i neorganizirano, prepušteno nekim skupinama koje u tome vide svoj osobni interes i priliku za zaradu, a nije im stalo ni do tih ljudi ni do općeg dobra. Zato se i događaju teške situacije za same strane radnike koje se nerijetko iskorištava, ali i određene napetosti i sukobi u odnosima domicilnog stanovništva prema njima i obrnuto. Potrebna je u svezi s ovim bolja zakonska regulativa. I strože kazna za one koji se ne pridržavaju pravila nego se žele okoristiti na tuđoj potrebi i nesreći.

Ne čini li Vam se, baš s iskustvom i riječkog nadbiskupa, da nemali dio vjernika, konkretno katolika vjeruju u Boga, žele živjeti iz vjere, ali im je teško pripadati konkretnoj crkvenoj zajednici, uključiti se u župu ili se poistovjetiti sa svojom Crkvom?

Svakako postoje i takvi vjernici i treba tražiti načine kako bi im se pomoglo da pronađu neku crkvenu zajednicu kojoj će pripadati, jer bez crkvene zajednice se ne može biti dio Crkve i onog poslanja koje nam je Isus povjerio u Crkvi i s Crkvom. Papa Franjo je nedavno pozvao one koji imaju problema u svojoj župnoj zajednici zbog župnika, a možemo dodati i neke druge razloge, da idu dalje, da potraže zajednicu koja će im ponuditi ono što im treba. U svojoj biskupiji primjećujem da ima dosta takvih “nomada” koji idu za određenim svećenicima zbog onog što im oni nude. Iako, priznajem, nisam baš uvijek siguran da je ono što traže i nalaze uvijek najbolje za njih i njihovu  vjeru.

Želio bih ipak reći da ne mislim da župna struktura nadiđena i da bismo je se trebali odreći. Štoviše, držim da je to i dalje crkvena struktura s velikim potencijalom. Ali da bi se taj potencijal ostvario bilo bi potrebno da se sav župni život ne odvija oko jednog čovjeka, župnika, nego da se stvore i aktiviraju i svi drugi unutar župne strukture. I da se svi uključe i daju svoj doprinos ostvarenju onog poslanja koje župa ima na određenom teritoriju za sve svoje članove ne zaboravljajući pritom da oni ipak nisu dovršena cjelina nego dio jedne veće zajednice, jednog dekanata u kojemu bi trebalo biti više povezanosti i suradnje, jedna biskupije, ali i opće Crkve s kojima je potrebno biti povezan ne samo u smislu pripadnosti nego i u smislu provođenja planova i ideja, u smislu slijeđenja vizije Crkve za naše vrijeme.

Dio Crkve, mislim na strukturu, sam sebe neaktivnošću pa i nekom averzijom prema svijetu isključuje iz važnih društvenih procesa? Je li to znak da se neki biskupi i svećenici osjećaju samodovoljnima, previše su klerikalizirani, dobro žive? Ili su umorni pa ne mogu povjerovati da su evanđelje i Božje kraljevstvo širi i univerzalniji od naših osobnih, lokalnih i etničkih identiteta i interesa? Kao da evanđelje nije univerzalna poruka koja može ugrijati srca i ljudi koji drugačije vjeruju?

Ne vjerujem da je ta averzija motivirana nekim dobrim životom nego mi se čini da je to više posljedica određenog straha od promjena. Zapravo je, parafraziram sv. Pavla, to strah od slobode za koju nas je Krist oslobodio, a kojoj je u našem vremenu najbolji izričaj Drugi vatikanski koncil kojega mnogi, zapravo je to danas vrlo jasno, prihvaćaju samo retorički. Neki misle da su svi problemi kroz koje prolazimo posljedica Koncila i da je rješenje za Crkvu u povratku na pretkoncilske postavke.  No to je velika zabluda. Naša jedina prilika za ići dalje u izvršenju onog poslanja su koncilske smjernice u novim promijenjenim okolnostima vremena u kojemu živimo. Evanđelje je i danas, kao i jučer, univerzalna poruka koja može ugrijati srca ljudi, uključujući i one koji drugačije vjeruju. Ali da bi se to i dogodilo ono treba najprije zapaliti naša srca i živote. Mi trebamo, po onom što govorimo i činimo, postati živo evanđelje.

Današnjem svijetu, parafraziram papu sv. Pavla VI., trebaju svjedoci evanđelja više negoli učitelji. I tek ako smo svjedoci možemo biti, a i trebamo biti, i učitelji koji će, između ostalog i teološkim promišljanjima, prevesti evanđelje čovjeku našeg vremena i učiniti mu ga razumljivim, a samo evanđelje učiniti sposobnim zagrijati srca i potaknuti volju za promjenom života, volju za “biti evanđeljem”.

Rekao bih, ako se tako može kazati, da gajite više primijenjenu nego spekulativnu teologiju. Bez umanjivanja značenja akademske teologije, recite nam što je Vama kao biskupu, pastoru i učitelju Crkve, znači teologija?

Nije to moguće odijeliti jer se te dvije teologije međusobno nadopunjuju. Primijenjena teologija ne može postojati bez spekulativne i njezinih usmjerenja, a spekulativna teologija nema smisla bez primijenjene. Teologija mi pomaže bolje razumjeti Boga i njegov odnos prema nama, druge i njihovu potrebu, sebe i svoja ograničenja, svijet i vrijeme u kojemu živimo. Timothy Radcliffe je rekao da je teologija kada evanđelje susreće svijet u međusobnom obogaćivanju. Kao kršćani razumijemo svijet kroz prizmu evanđelja, ali i obrnuto, svijet nam pomaže razumjeti evanđelje. Teologija širi moj pogled i srce. Otvara me novim spoznajama Boga i njegove ljubavi, ali i novim potrebama bližnjih. I pomaže mi sve to primijeniti u mom životu i poslanju.

Mediteranski teološki susreti po treći put održavaju se u Lovranu pokraj Rijeke, a dok ste bili biskup u Dubrovniku organizirali ste za studente dva puta Ljetnu školu teologije. Očito su Vam teologija i teološki susreti profesora i studenata jako važni. Pomažu li Vam ti susreti u pastoralnim izazovima s kojima se kao biskup susrećete?

Da, pomažu mi. Mislim da sam zbog svega toga, a osobito zbog brojnih preobražavajućih susreta u dijalogu sa sudionicima tih susreta, promišljanjima i idejama koje sam čuo, postao sposobniji suočiti se s nekim izazovima koje preda me stavlja moja služba. Znate, bilo bi mi lakše te ljetne dane provesti u odmoru. Ali ovo je puno korisnije i obogaćujuće za mene i moju službu. I radostan sam što svaki put ponovo otkrijem da je to tako i za druge sudionike i sudionice.

Raduje me također velika posjećenost javnih tribina koje se uvijek organiziraju u okviru ovih susreta, kao i odjek koji oni ostave u crkvenim i svjetovnim medijima. To pokazuje žeđ ljudi za teološkim promišljanjem i potrebu da i u budućnosti imamo u našim krajevima teologe koji će znati iščitavati znakove vremena i promišljati ih kroz evanđeosku poruku.

Kada ste organizirali prvu Ljetnu školu teologije u Dubrovniku bili ste izloženi unutar Crkve napadima dijela crkvene javnosti zbog dijaloga s drugima i drugačijima. Danas sličnih napada više nema. Vjerujete li da će doći vrijeme u Crkvi kada će ovakvi susreti biti češći, kada će teološki govori biti još relevantniji? 

Iako više nema izravnih protivljenja kao na samom početku i danas mnogi prema ovakvim susretima imaju veliku rezervu. Mislim da je to također posljedica tih napada i predrasuda. U međuvremenu smo 2023. objavili zbornik radova “Teologija u dijalogu” koji obuhvaća sva predavanja i govore s prva tri susreta. Do sada su do mene na te radove stigle uglavnom pozitivne reakcije i zahvale teologa i teologinja. Nadam se da će u budućnosti, između ostaloga zahvaljujući i našoj ustrajnosti, slični susreti biti brojniji i da će teološki govor biti relevantniji. Tu nadu polažem osobito u studente i studentice teologije, sudionike i sudionice ovih naših susreta koji bi trebali biti početak te promjene.

Najupečatljiviji su njihovi komentari tijekom i nakon susreta. Pokazuje se da su oni u velikoj većini vrlo pozitivni, mnogi se prijavljuju i naredne godine, i preporučuju program svojim kolegama. Za to su zaslužni prvenstveno predavači, mnogi od kojih su globalno poznati teolozi te je zaista izuzetna prilika moći ih susresti uživo, s njima razgovarati, i od njih učiti.

Koji su prema Vašem mišljenju najveći izazovi, “znakovi vremena”, pred teolozima i teološkim učilištima našem društvu?

Slavimo dogodine šezdesetu obljetnicu završetka Drugog vatikanskog koncila koji je u vrijeme svoga održavanja u našoj Crkvi, zahvaljujući ponajprije koncilskim teolozima tog vremena, praćen s velikim entuzijazmom. Mislim da je najveći izazov pred teolozima i teološkim učilištima našega vremena ponovo vratiti taj entuzijazam koji je u međuvremenu gotovo nestao i na temeljima Koncila i njegovih smjernica unijeti svjetlo evanđelja u konkretne okolnosti vremena i društva u kojemu živimo.

To više nije isto vrijeme. Puno toga se promijenilo kroz ovih šezdeset godina. Mnogi od nas tada nisu bili ni rođeni. Kao da nam vrijeme ponovo bježi, a mi kasnimo s odgovorima na njegove izazove. Jednako tako ni društvo nije isto kao što je bilo u vrijeme koncilskih otaca. Tada smo živjeli u društvu u kojemu je vjera bila potiskivana i marginalizirana. Zahvaljujući Koncilu i njegovim smjernicama teolozi onoga vremena su pronašli način da i s takvim društvom stupe u dijalog. I bili su na svoj način poticaj za njegove promjene, za to da i to društvo uz sva svoja ograničenja bude bolje, ljudskije. Vjerujem da su i kasnije demokratske promjene bile tad rođene. Nažalost nismo uspjeli obuzdati neke druge porive i duhove koji su ih pratili, osobito snažne nacionalizme povezane s vjerom koji su svakako jedan od izazova za teologiju na ovom našem prostoru.

Danas imamo nacionalne države, a i izazove populizma, ali i liberalizma koji je u službi partikularnih interesa nekih skupina. To su izazovi i za teologiju. Također živimo u pluralnom i sekularnom društvu u kojemu nam drugi nisu neprijatelji, nego su nam izazov, znak vremena pred kojima teolozi i teologinje – kao ni pred drugim izazovima digitalnog vremena i umjetne inteligencije – ne smiju ostati u šutnji. Teolozi i teologinje moraju pomoći Crkvi i kršćanstvu da sa svim tim izazovima uđe u dijalog. Oni moraju dati poticaj za promjenu svega toga na bolje. Moraju nastaviti pomagati našem društvu da bude čovječnije. Istovremeno je izazov za teologiju da bude poticaj neophodnih promjena u samoj Crkvi, kako bismo mogli nastaviti vršiti svoje poslanje i u današnjem svijetu i današnjem čovjeku.

Možete li u najkraćem sažeti Vašu vjeru u Isusa Krista? 

Morat ću se poslužiti sv. Tomom i njegovim odgovorom: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20, 28). Isus je zapravo moje sve. Ali i ja moram i Isusu biti sve. I s njim biti sve za druge. Poput one žene udovice u evanđelju koja u hramsku riznicu nije ubacila od svog suviška nego sav svoj žitak. Takav je Isus za mene, ali i sve ljude. Takav ja moram biti za Isusa. I s Isusom za druge.

(Prenosimo s portala Polis.ba).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mate Uzinić: Bez bratstva među narodima nema budućnosti
    •  Sunovrat Bosne Srebrene: Čovićevi fratri

> Svi tekstovi ovog autora