Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag

Bilo je to jedne od onih godina, sredinom devedesetih, čiju je atmosferu Arsen opisao u pjesmi “Ministarstvo straha”. Zazvao me je po prezimenu, okrenuo sam se, on je rekao: “Evo, ovo je moj mali. Znaš, on se u Grazu sprema za džez pijanistu, pa ti ga srdačno preporučam zatrebaju li ti pijanističke usluge!”

Djelovao je dobro raspoloženo, i bio je to jedan od onih njegovih ciničnih gegova, koji su se godinama pamtili i prepričavali. Među piscima i novinarima koji su ga poznavali, Arsenovi cinizmi, svi ti njegovi flagelantski i autoflagelantski verbalni nastupi, prenosili su se poput nekih visokointelektualnih viceva. Ponešto bi završilo i u novinama ili u knjigama, ali ono najbolje i najduhovitije, često i najokrutnije, ostajalo je samo u priči.

Naime, ako bi se zapisalo, na neugodan je način mijenjalo značenje, te bi često u nezgodnom svjetlu prikazalo i onoga tko zapisuje, a pogotovu samog Arsena. On je za nas koji smo ga povremeno sretali, pomalo se s njime družili i u kontroliranim uvjetima razgovarali, bio anđeo političke nekorektnosti. Umjetniku je nekad davno bilo dopušteno da takav bude.

A Matija je tad izgledao kao dječak, više kao da upravo upisuje gimnaziju, nego da studira u Grazu. Smješkao se, naviknuto. Ali premda je stvar bila tako ugođena da ubrzo bude i zaboravljena, godinama poslije bi me za brojnih usputnih susreta znao podsjetiti na taj događaj. Kada je godinu ili dvije, možda i tri godine kasnije diplomirao, to mi je saopćio rečenicom koju imam u bilježnici zapisanu: “Eto, sad sam kvalificiran za tvog pijanista iz usluge!”

U tridesetak godina poznanstva razmijenili smo manje od deset telefonskih poziva, ne više od dvaput bili smo na istom partiju, nekoliko sam ga puta slušao na koncertima različitih izvođača, ali nikad nisam bio na njegovom solističkom koncertu.

Sreli smo se u tom vremenu bezbroj puta na ulici. Najčešće u Teslinoj ulici, oko Cvjetnog trga i u Gajevoj. Jednom smo se sreli na zagrebačkom aerodromu, više puta, početkom dvijetisućitih, u Sarajevu, te po jednom u Beogradu i Beču. Posljednji put smo se sreli u rano proljeće, ispred Frakturine knjižare. Uvijek je bio sam, osim onoga prvog puta. I da, jednom sam ga, prije šest-sedam godina, sreo s njegovom majkom, ispred Pingvina, u Teslinoj.

Ova susretanja pamtim zbog nečega neobičnog: Matija bi svaki put sve ispričao. Za Arsenova života, obično bi to bilo o Arsenu. Posljednji put kad smo se sreli, rekao je sve o Gabi. To sve, uvijek su bile vrlo intimne i bitne stvari. One koje čovjeku život čine sadržajnim i teškim. Tako mi je davno jednom rekao i da se skinuo s alkohola. Može se to spomenuti, jer bila je to omiljena tema ovdašnjih tobože medija, naispiralo se usta njome dično naše građanstvo. No, nije to njemu bilo teško izgovoriti. Znao sam se upitati zašto on sve to meni govori. A bilo mi je drago što mi govori.

Matija Dedić svirao je s doista brojnim ljudima s hrvatske i regionalne glazbene scene, u vrlo vrlo širokom žanrovskom, stilskom i estetskom rasponu. Ali nije svirao ni iz egzistencijalne potrebe, ni iz gladi za novcem i slavom. Nije svirao zato što bi bio tezgaroš. O, kako li je samo Matija bio daleko od toga da bude tezgaroš! Dalje je od toga bio nego i rođeni njegov otac!

Matija je za sve te ljude svirao zato što je bio nagodan. To je bosanski izraz koji nema sinonima, a znači nešto veoma važno. Nagodan je čovjek s kojim se lako možeš nagoditi oko nečega što ti je važno. Prvi koji su u svoje misli i rečenice ugrađivali tu riječ, htjeli su se, vjerojatno, nagoditi oko međe ili oko kupovine i prodaje. Riječ je, međutim, dragocjenija oko onog što nije ni tako čvrsto, a ni materijalno.

Nagodni su oni ljudi koji istovremeno tako dobro vladaju svojim umijećima i zanatima da se mogu drugima prilagoditi, a u sebi imaju takvu količinu onih čuvenih zrcalnih neurona (mirror neurons), da im bivanje u tuđim glavama, dušama ili muzikama čini radost.

Nevjerojatno je, zapravo, koliko je toga Matija učinio da druge muzičke autore, pjevačice, pjevače… Ne bi to njegovo pristajanje ni upola tako veliko i neobično bilo da sam nije bio i ozbiljan, i realiziran autor. 

Na internetu je, recimo, lako naći snimke iz Banskog dvora u Banjoj Luci, s koncerta braće Teofilovića i Matije Dedića, u studenom 2022. Recimo, dvije vrlo različite pjesme: makedonsku “Sedna baba da večera” i starinski dalmatinski šlager “Poći ću na more”. U strogi i krajnje osobeni dvoglas braće Teofilović, Matija se tako sa svojim klavirom udjenuo da se učini kako je s njima stopljen. Ali uvijek za nijansu povučeniji, diskretniji, neprisutniji, kao netko tko je lišen svake taštine, ili tko u životu ima takvih životnih muka da nema ni vremena za vlastitu taštinu.

Je li mučan i težak bio život Matije Dedića? Ništa mi o tome ne znamo, niti išta o tome danas smijemo ili trebamo znati. Njegov život bio je upravo onakav kakvim ga je on kroz muziku predstavljao.

Ali ono što doista jest teško i mučno, i o čemu se može govoriti, jest biti dijete darovitih pa još proslavljenih roditelja. Talent se katkad i naslijedi, ali možda i češće biva da on preskoči generaciju-dvije. I onda grdne jade zadaje nedarovitoj djeci darovitih roditelja. Ako, pak, djeca i naslijede roditeljske talente, a katkad se oni manifestiraju u još izraženijem obliku, ti talenti uvijek se naslijede u potpuno nesređenom stanju. U nesagledivom i pomamnom neredu jedinstvene čovjekove duše. Tako je i Matija svoje glazbene talente nasljeđivao u neredu, pa ih cijeloga života dovodio u sklad i red vlastitog bića.

Mnogo bi mu lakše bilo da je to radio negdje drugdje, ili da su mu i roditelji bili iz neke druge zemlje, iz Italije, Francuske ili Njemačke, jer bi tad postojala veća distanca između publike i pozornice. U Hrvatskoj, međutim, pa još u vrijeme “Ministarstva straha”, nikakve distance između onih najdarovitijih na pozornici i divljaka u publici nije moglo biti.

Publika je skoro pola stoljeća Arsena i Gabi smatrala nekom vrstom svoga vlasništva. Obožavatelji misle da im pjevačice i pjevači nešto zauzvrat duguju. Ili da bi im trebali biti zahvalni za njihovu – uostalom krajnje sumnjivu! – naklonost i ljubav. Nije bilo lako biti u takvim okolnostima sin Gabi i Arsena. (Što, možda, ne bi bilo lako ni u bilo kakvim okolnostima.) Roditelji su sebi stvorili neku zaštitu u životu, naročito Arsen, ali ta se zaštita na Matiju nije odnosila. I uza sve, on je imao preveliko srce za druge, bio je preko svake mjere nagodan, te je svojim talentom nadomještao i nadoknađivao mnogo toga što je drugima nedostajalo.

Ogroman dio svoje radne energije i kreativnosti Matija je posvetio Arsenu Dediću. Dok je Arsen još bio živ, i poslije, dok je snimao i skoro punih deset godina naokolo izvodio album “Matija svira Arsena”. Nikad i nigdje nije on tržio djelo svoga oca. Naprosto zato što mu nije trebalo: sam je bio prebogat znanjem, talentom i kreativnošću. Ali je, svirajući Arsena, čuvao uspomenu, transformirao Arsena Dedića u tom vremenu njegove tjelesne neprisutnosti, i na neki je način tako bio Arsenov “pijanist iz usluge”.

Zašto je to radio? Zato što je bio nepopravljivo dobar i drag. I zato što se to na neki način od njega očekivalo. Nije mu bilo teško. Nije Matiji bilo teško na svojim vječno dječačkim plećima naokolo nositi sav taj golemi dedićevski teret i svijet. Ali teško je, na koncu, strašno teško, tom jedinome čovjekovu tijelu.

Pjesme Arsenove Matija je na svom albumu reproducirao u onom glazbenom obliku koji bi se u narativnoj umjetnosti, dakle u književnosti, najprije mogao opisati riječju – sjećanja. I to tu ploču čini zanimljivom i jedinstvenom. Te melodije naprosto nisu obrade, a nisu ni varijacije. To su sjećanja. I to je njegov teret činilo još težim.

Prije više je godina Matija snimio album “Tajna vještina”, priklonivši svoju glazbu Gibonnijevim melodijama. To je bilo drugo nego s Arsenom: jednostavnije i slobodnije. Gledao sam Matiju i Gibonnija u nekim televizijskim emisijama, pa bih mislio o njihovim očevima. Obojicu sam volio, a obojica su bili teški, sobom i svojim talentom zabavljeni i donekle opsjednuti ljudi.

Njih dvojica, pak, Matija i Gibonni, sebe predaju svijetu i išću ljubav. Ali tko zna je li baš tako, ili je sve samo privid i muka ljudska. Ljude treba voljeti dok su živi. Poslije ostaje samo žalost, velika žalost i osjećaj neke duboke nepravde.

Nije pravedno da dječaka nadživi onaj po kojemu je dječak dobio ime. Nije pravedno da ljudi umiru kao dječaci.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Matija Dedić, pijanist koji je za sve naše ljude mogao pronaći njihovu dionicu na klaviru).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano
    •  Vinko Puljić i osmijeh kojim su se zarazili svijet i grad
    •  Marunino priznaje da se idealizirajući Hrvatsku malo zajebao
    •  Od kraljice Jelisave do pape Lava
    •  Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?
    •  Sve divizije pape Franje
    •  Što je Uskrs?
    •  Dalija Orešković i “Koga briga?”
    •  Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma
    •  Goran Senjanović i to od čega je načinjeno sve oko nas

> Svi tekstovi ovog autora