Međugorje: Od žestokih kritičara do slijepih poslušnika

Međugorje, malo hercegovačko mjesto, od svojih je početaka 1981. godine postalo središtem kontroverzi unutar Katoličke crkve. Navodna ukazanja Blažene Djevice Marije šestorici vidjelaca izazvala su žestoke reakcije, osobito među hercegovačkim biskupima.

Već 1991. godine, Biskupska konferencija bivše Jugoslavije izjavila je da se ”na temelju dosadašnjih istraživanja ne može utvrditi da su događaji u Međugorju nadnaravni”, čime je uspostavljen službeni skeptičan stav Crkve prema ovom fenomenu. Unatoč tome, Međugorje je tijekom godina postalo jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta na svijetu, privlačeći milijune vjernika koji traže duhovnu obnovu.

Jedan od najoštrijih kritičara Međugorja bio je don Dražen Kutleša, današnji zagrebački nadbiskup. U knjizi ”Ogledalo pravde” iz 2001. godine, koju je priredio, Kutleša pruža detaljan i sustavan kritički osvrt na navodna ukazanja i poruke koje prenose vidioci.

U suradnji s biskupima poput Ratka Perića i Želimira Puljića, isticao je kako su te poruke često kontradiktorne, trivijalne i teološki problematične. Poruke su, prema njima, izazivale podjele unutar Crkve, poticale nepovjerenje prema crkvenoj hijerarhiji i bile izvor sukoba između hercegovačkih biskupa i franjevaca koji su podupirali Međugorje.

Mons. Ratko Perić, tadašnji mostarsko-duvanjski biskup, bio je među najglasnijim protivnicima fenomena. Otvoreno je nazvao ukazanja lažnima i upozoravao na opasnosti koje predstavljaju za duhovnost i jedinstvo Crkve.

Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru, također je izražavao sumnje, ističući potrebu za oprezom i poslušnošću službenom stavu Crkve, jer se u Međugorju ne radi ni o kakvoj nadnaravnosti.

Međutim, situacija se počela mijenjati objavom nedavnih odluka Vatikana koje su pokazale blagonakloniji stav prema Međugorju. Papa Franjo je 2019. godine dopustio organizirana hodočašća u Međugorje pod određenim uvjetima, što je označilo značajan pomak u službenom pristupu Crkve.

Unatoč tome što Crkva još uvijek ne priznaje nadnaravni karakter ukazanja, nota ”Kraljica mira” Dikasterija za nauk vjere od 19. rujna 2024. godine priznaje duhovnu vrijednost mjesta, omogućujući organizirana hodočašća i liturgijska slavlja.

Ovaj prijelomni trenutak izazvao je šok među nekadašnjim kritičarima. Najveći paradoks, dakle, leži u šutnji biskupa koji su nekada bili najglasniji protivnici Međugorja.

Dražen Kutleša, koji je kao urednik ”Ogledala pravde” bio jedan od najžešćih kritičara, sada se suočava s realnošću vatikanskih odluka. Njegova trenutna pozicija zagrebačkog nadbiskupa i potencijalno napredovanje u crkvenoj hijerarhiji možda su razlozi za njegovu šutnju.

Umjesto da javno preispita ili potvrdi svoje ranije stavove, Kutleša je odlučio mudro šutjeti, ostavljajući vjernike u nedoumici.

Šutnja Ratka Perića i Želimira Puljića još je zagonetnija. Kao biskupi u mirovini, bez formalnih obaveza, mogli su nastaviti izražavati svoje stavove bez straha od sankcija. Njihovo povlačenje bez objašnjenja otvara brojna pitanja. Jesu li promijenili mišljenje ili su odlučili da je oportunije prihvatiti smjernice Vatikana?

Njihova šutnja ostavlja dojam nesklada između ranijih uvjerenja i sadašnje pozicije, potkopavajući povjerenje vjernika u dosljednost crkvenih autoriteta.

Jedan od ključnih argumenata u kritici Međugorja bila je priroda samih tzv. Gospinih poruka. U ”Ogledalu pravde”, Kutleša i suradnici detaljno analiziraju poruke, ukazujući na njihove kontradikcije i teološke probleme. Primjerice, poruka iz 1984. godine sugerira da je Međugorje izabrano kao posebno mjesto, važnije od drugih svetišta poput Lurda ili Fatime, što implicira pristranost koju teološki nije moguće pripisati Blaženoj Djevici Mariji.

Nadalje, vidioci su najavljivali da će ukazanja trajati samo nekoliko dana, dok su se ona nastavila desetljećima, što dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost.

Poruke koje govore o Božjoj kazni i ratovima kao izravnoj posljedici ljudskih grijeha također su teološki problematične. Katolička teologija ne podržava ideju Boga koji neposredno kažnjava narode ratovima zbog grijeha, već naglašava Božje milosrđe i poziv na obraćenje.

Tvrdnja da je Međugorje ”milija župa od ostalih” suprotstavlja se učenju o univerzalnoj Božjoj ljubavi i jednakosti svih ljudi pred Bogom.

Ironično je da svaka od poruka, koje se danas, nakon Note, objavljuje, mora dobiti ”crkveno odobrenje”. Poruke koje navodno dolaze izravno od Gospe sada prolaze kroz crkveni filter, a svaka objavljena poruka završava dodatkom ”s crkvenim odobrenjem”. To postavlja pitanje: ako poruke dolaze od Blažene Djevice Marije, zašto im je potrebno ljudsko odobrenje? Što je s porukama koje nisu odobrene, a očito je da ima i takvih? Jesu li one manje vrijedne ili teološki neprihvatljive?

Ova praksa dovodi u pitanje autentičnost poruka i otvara prostor za sumnje u manipulaciju.

Objava vatikanskih smjernica stavila je i biskupa Petra Palića, novog mostarsko-duvanjskog biskupa, u nezavidan položaj. Palić, koji je preuzeo biskupiju nakon Perića, sada mora implementirati nove vatikanske odluke, unatoč ranijem skepticizmu prema Međugorju.

Njegova šutnja i prihvaćanje smjernica bez komentara dodatno kompliciraju situaciju. Ne zaboravimo da ga je upravo Želimir Puljić promovirao za biskupa, što također otvara pitanja o hijerarhijskim odnosima i utjecajima unutar Crkve.

Ova situacija potiče na razmišljanje o motivima koji stoje iza vatikanskih odluka. Jesu li one donesene iz duhovnih razloga ili su vođene pragmatičnim interesima, poput upravljanja sve većom popularnošću i financijskim priljevom koji Međugorje donosi?

Dok jedni vide priznanje duhovne vrijednosti Međugorja kao pozitivan korak, drugi upozoravaju na opasnost kompromisa s istinom i mogućnost da Crkva zatvara oči pred manipulacijama radi koristi.

Dok Crkva pokušava balansirati između skepticizma i prihvaćanja, šutnja bivših kritičara postaje sve glasnija. Njihovo povlačenje iz javne rasprave može se tumačiti kao pokušaj očuvanja osobnog ugleda ili izbjegavanja konflikta s Vatikanom. Međutim, takav pristup ostavlja vjernike u nedoumici i potkopava povjerenje u crkvene autoritete. Umjesto otvorenog dijaloga i objašnjenja, dobivamo tišinu koja govori više nego riječi.

Ostaje pitanje: završava li priča s Međugorjem kao ”svetištem” koje je Crkva tiho priznala pod pritiskom hodočasnika, financijskih interesa i popularnosti, ili će napetost između lokalnih biskupa i vatikanske hijerarhije ostati trajni izvor nesuglasica?

Dok jedni vide Međugorje kao izvor milosti i duhovnosti, drugi ga i dalje smatraju manipulativnim fenomenom koji odvlači vjernike od istinske vjere. U međuvremenu, šutnja onih koji su nekoć bili najglasniji kritičari možda govori više nego što bi njihove riječi ikada mogle.

Njihovo povlačenje iz javnosti otvara prostor za nova pitanja i sumnje, a vjernicima preostaje da sami razluče istinu u ovoj složenoj i kontroverznoj priči.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šutnja je suučesništvo!
    •  Zašto se mladi više ne vide u Crkvi?
    •  Od vjere do licemjerja - osvrt na slučaj Blanke Vlašić
    •  Između svetog i svjetovnog, tko zapravo vlada Hrvatskom?
    •  Papa Franjo i moć književnosti: izazov za Crkvu u Hrvatskoj
    •  Sinoda – propuštena prilika za stvarne promjene
    •  Zašto sve više ljudi traži smisao izvan Crkve
    •  Gustavo Gutiérrez je prkosio konvencijama u ime pravde
    •  Tko plaća obranu suspendiranog fra Vladimira Vidovića?
    •  Četiri Šole – četiri šamara: tko to, zapravo, dijeli udarce?

> Svi tekstovi ovog autora