Međunarodni dan žena, na žalost, potreban je ubuduće

Već je prošlo 35 godina otkada su se žene odviknule od crvenih karanfila i cmok-cmok-čestitki prigodom Međunarodnog dana žena.

Čestitke i ljubljenja ne treba, no dan sjećanja na 115 godina borbi žena za dostojanstvo ženske radne snage, za ravnopravne uvjete rada i plaća, za samostalno odlučivanje o sebi, svojim životima i tijelima, te za političko glasanje nipošto ne smatram anakronizmom. Više od sto godina stari zahtjevi žena nisu ispunjeni, a novi su se problemi ženama nataložili na ove stare.

Zato cijenim svaku javnu gestu koja mi dokazuje da je značenje Međunarodnog dana žena prepoznato, te sam zahvalna svakome na i najmanjoj naznaci da misli kao ja – konkretno, glavnome uredniku Autografa. Oni kojima taj dan i danas nešto znači, nisu nepopravljivi nostalgičari, nego su osvješteniji od svojih suvremenika za nužan nastavak rada na unapređenju položaja žena.

Valja otkloniti jaz između plaća za muškarce i žene, uslijed nepravednih mjerila za muški i ženski rad, zaostajanje ženskih plaća zbog neplaćenog rada u kućanstvu, za skrb i njegu članova obitelji, seksizam, nasilje protiv žena, femicid kao poseban oblik primjene nasilja fizički jačega nad njegovom žrtvom, ženom… podsjećanje na povijest borbe žena protiv svih tih vrsta diskriminacija zbog spola, odnosno zbog rodno uvjetovane diskriminacije.

Od 1908. i 1909. godine, kad su švelje u New Yorku i u nizu drugih američkih država, punih 13 zimskih tjedana demonstrirale na ulicama New Yorka za bolje radne uvjete za žene, riskirajući novčane kazne, pa čak i zatvor i fizičko kažnjavanje, prošlo je jako dugo vremena.

Tada je diljem Amerike odjekivala himna novog ”ženskog pokreta” naslovljena ”Kruh i ruže”. Kruh za dostojanstvenije uvjete rada, dok im je ruža predstavljala simbol uvažavanja dostojanstva žena u patrijarhalnome društvu.

Između 1908. i 1910. godine Međunarodni dan žena prihvaćen je u Americi i u Europi, zahvaljujući osviještenosti europskih socijaldemokratkinja i njihovih političkih i sindikalnih organizacija.

U Njemačkom Carstvu i u Austro-Ugarskoj Monarhiji, žene su mogle samo sanjati da prisustvuju političkim skupovima ili da se izjašnjavaju u javnosti. Zato su se građanske žene dosjetile lukavštini: karitativni i odgojni rad koji je ”pristojnim” ženama bio jedini ”izlazak” u javnost, pa su taj rad pretvarale u političke manifestacije.

Jedino su komunistkinje prkosile građanskim tabuima, i time što su krug žena kojima bi posvetile svoje humanitarno-karitativne i obrazovne akcije, proširile na slojeve žena koje su u tadašnjim kleromonarhističkim društvima ostajale izvan svake skrbi. To su neudate majke i njihova djeca, razvedene žene i žene iz spektra o kojemu se u pristojnim društvima nije ni govorilo. Naime, transrodne žene su postojale, ali ne i pojam za njih, ponajmanje onakav kakav bi se smio izgovoriti u pristojnim društvima.

Dan 8. ožujka definitivno je utvrđen za Međunarodni dan žena od Socijaldemokratske internacionale žena, na kongresu u Kopenhagenu u kolovozu 1921. godine, a – ne slučajno – to je ujedno bio spomen dan u krvi ugušenog štrajka ruskih radnica u tadašnjem St. Petersburgu (Lenjingradu), za bolje plaće i radne uvjete. Caristička je vojska silom rastjerao štrajkašice.

Godine 1933. nacisti ukidaju taj ”komunistički” spomen dan, kao, uostalom i Prvi maj. Tek 1975. godine Ujedinjeni narodi ga vraćaju, a u prosincu 1977. godine Generalna skupština UN-a službeno imenuje 8. ožujka Danom prava žena i svjetskog mira.

Povezivanje Dana žena s pacifizmom, dogodilo se u jeku militarizacije u Hladnome ratu, kao što je već bio povezan s mirovnim pokretima prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Nije naodmet podsjetiti na tu vezu, štoviše, potrebno je glasno podsjećati na nju baš ove godine i tijekom narednih mjeseca. I baš zato što je glavna ugroza za mir krug političara – i pripadajuće im ”bolje polovice”.

Ženskih akcija, koje bi skrenule pozornost na poigravanje s mirom i ratom, ima – no, slabašne su, usporedimo li ih s masama žena, koje su u SAD-u glasale za skupinu ženskara i machosa iz polusvijeta, kojima bi zbog njihovih ”karijera” prije bilo mjesto u zatvoru ili na psihijatriji. Nikad neću moći dokučiti razloge zbog kojih žene navijaju za silovatelje, ženomrsce, fanatične autokrate u Trumpovom entourageu.

I ne samo tamo – zahvaljujući ženama i neupućenim, naivnim, neobrazovanim mladima, ekstremistička desnica jača i u nizu europskih zemalja.

Doduše, Simone de Beauvoir je odavno predvidjela sklonost žena prema moćnicima i snagu takve sklonosti da žene nikad neće biti sposobne osloboditi sebe same; u najboljem slučaju, one će si međusobno olakšati patnje neslobode.

Feministički glasovi koji upozoravaju da mainstream ide u pravcu osvajanja kontrole nad životima, tijelima i pravima žena. Na to je podsjetila Slavenka Drakulić u svom eseju ”Simbol ženske borbe, 8. mart – ponovno nam je potreban” (Jutarnji list, 15. ožujka 2025., Magazin, str. 12).

S novim predsjednicima SAD-a, na pozornicu su stupile i njihove supruge – američke First Ladies bile su, od prve u američkoj povijesti, od Marte Washington, supruge prvoga predsjednika SAD-a Georgea Washingtona, sve do Eleanor Roosevelt, ne tek zatajne ”žene u pozadini” i požrtvovne pratilje uspješnih muškaraca, nego ličnosti s vlastitim profilom, i osobe koje su za sobom ostavile trajne tragove – prave identifikacijske karaktere.

Njih dvije su Bijelu kuću otvorile narodnim masama, dočaravši im svakodnevni rad predsjednika i utjecaj njihovih odluka na najšire slojeve društva. Eleanor se već mogla oslanjati na moć i utjecaj radija i novina, kao i učestalih putovanja diljem zemlje. Bila je savjetnica svome suprugu – i njegova kritičarka.

Novine bi pisale, ne o ”predsjedniku i njegovoj supruzi” ili o ”predsjedniku i prvoj dami”, nego o ”predsjedničkom paru”, i kad je stoički podnosila predsjednikovu nevjeru, a da nije posustala u svom angažmanu – poput kasnije njezine nasljednice, Jacky Kennedy. U narednim godinama, kad je Eleanor zbog predsjednikove teške bolesti javno djelovala samostalno, bila je priznata kao neslužbena ”predsjednica”.

Jacqueline Kennedy nije bila samo modna ikona – a da je bila i samo to, bilo bi to također zasluga, jer je svojim ukusom i stilom utjecala, osim na modnu industriju, također na arhitekturu, dizajn i oblikovanje privatnog i javnog prostora. Jacky je ostavila neizbrisiv dojam na međunarodne državnike i svojim obrazovanjem i svojom kulturom, u zadnjoj fazi njezina burnoga života kao ugledna književna lektorica u nakladnom poduzeću.

Hillary Clinton, najprije odvjetnica, pa zatim, prva dama koja je posegnula za najvišim položajem u državi i na taj je osebujni način ”prešla” preko afere svojega supruga. Kad nije ostvarila taj cilj, okrenula je svoju ambicioznost na vanjsku politiku.

Na unutarnjoj političkoj sceni pokrenula je reformu zdravstvenog sustava, pa je Michelle Obama nastavila u pravcu inkluzivnog sustava zdravstvene sigurnosti, s težištem na što širi krug korisnika među manje povlaštenim slojevima društva.

Michelle Obama pak nije zaostajala za svojom slavnom prethodnicom Jacky, po modnom ukusu, ali čvršće je njezino ime povezano s njezinim stručnim aktivnostima u cilju podizanja obrazovanosti djece manjina obojene puti.

Humanitarna aktivnost je, takoreći, nepisana zapovijed za supruge američkih predsjednika i visokih dužnosnika – koristile bi svoj istaknuti položaj u javnosti da podrže aktiviste – ali na područjima koja ne izazivaju političke kontroverze. Njima se ne mjeri učinkovitost njihovih akcija – važno je da se razne teme izlože u javnosti i stvori pozitivna klima, bilo za mjere zaštite okoliša, skrb za osobe s posebnim potrebama ili razne kulturne manifestacije.

Nova/stara prva dama imala bi sjajnu priliku istupiti – i to po vrlo ozbiljnom problemu. Još jedna istaknuta žena u američkoj javnosti, koja je u Trumpovu štabu preuzela Ministarstvo obrazovanja, primila se – ”rušenja” njegova činovničkog sustava. Upravo Ministarstvo obrazovanja – kao da nacija nema potrebe za takvim odjelom državne administracije, iako je prosjek obrazovanosti u SAD-u, prema nizu anketa, uznemiravajuće nizak.

Nova/stara prva dama je nakon prvog mandata, od 2016. do 2020. godine, ostala u sjećanju kao ”sfinga” – šutljiva i enigmatična. Ponekad bi svoj položaj koristila za javna očitovanja, npr. protiv cybermobbinga ili protiv zloporabe droga, no druge su joj akcije ispale kontroverznima.

Željela je ostati indiferentna što je demonstrirala logoima na svojoj odjeći, misleći pri tome da se ne obazire na pohvale i kritike. No nosila je logo, kad je posjetila dom za izbjegličku djecu – no brutalnije nije mogla ”pokazati”, kako doživljava izbjegličku stvarnost. Doista je doživljavana indiferentnom i sada, kad se migranti masovno deportiraju iz SAD-a, a ona ne čini ništa u znak prosvjeda i neslaganja protiv toga, s obzirom na to da i sama spada u tu kategoriju.

Melanijina tajanstvenost je, u međuvremenu, prezrena. ”Carevo novo ruho” – enigmatična nije, a šutljiva je, ne zbog dubine njezinih misli, nego zato, što nema što reći. Premalo je obrazovana, izgleda da nema nekih interesa osim za svoj izgled, jer joj je on kapital.

Nije ni dubokoumna ni kompleksna, nego naprotiv, sudeći prema kritikama njezine navodne ”autobiografije”, relativno priprosto biće, bez neke posebne karizme. (Vidi i esej Slavenke Drakulić, njezin osvrt na – tobožnju – Melanijinu autobiografiju, Jutarnji list, Zagreb, 29. listopada 2024.)

Sada je pokazala neke naznake da joj je došlo do svijesti, kako bi se i ona trebala baviti društveno korisnim radom. Prilike za angažman imala bi već – protiv skandaloznog demontiranja najprije USAID, zatim i Ministarstva obrazovanja. Propustila ih je, bez obzira na katastrofalne posljedice izostanka humanitarne pomoći za milijune potrebitih.

No shvatila je da je potrebno pružiti podršku zahtjevima žena za autonomnost nad svojim tijelima (čitaj: borbi za spašavanje prava žena na pobačaj). Tko god se bavi tom tematikom, zna da je ta nadasve kontroverzna tema odluka o životu i smrti dvije osobe, za embrije, ali i za žene. Žene koje se time bave, ne odlučuju površno – nego pod teškim teretom savjesti.

Ako Melanija svojim opredjeljenjem nije htjela samo prkositi članici iz suprugova tima, njezina je podrška demonstranticama protiv ukidanja prava na pobačaj, značajna, pa je i nadasve vrijedna demonstracija. To je, čak, iskorak, na političku tribinu, i zato hrabra odluka.

Sada treba vidjeti koliko je odlučno i ustrajno njezino zalaganje, i koliko će se odvažiti suprotstaviti i drugim mačistima, koji će posezati za vlašću nad životima, tijelima i reproduktivnim pravima žena. Onda će se morati suprotstavljati i vjernom ženskom glasačkom tijelu, koje unatoč već sada ostvarenom kaosu u državnoj upravi, u financijama i gospodarstvu, čvrsto stoje uz svoje muške idole.

Svaka čast Melaniji, ako svojim zalaganjem misli ozbiljno. No moram priznati da sam skeptična. Zato dajem za pravo Slavenki Drakulić: 8. mart nam je potreban i dalje – tužno je reći, ali to je današnja stvarnost.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zatiranje sustava vrijednosti i sigurnosne arhitekture
    •  Ne, hvala, na katolištvu po uzoru Trumpove administracije
    •  Oproštaj s istaknutim ''knezom Crkve'', nadbiskupom bečkim
    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.
    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode

> Svi tekstovi ovog autora