Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica

Hrvatsku javnost zgrozila je vijest da je pripadnik Počasno-zaštitne bojne jedan od osumnjičenika za brutalno ubojstvo 35-godišnje žene i 42-godišnjeg muškarca. Javnost je manje usmjerena na žrtve, a više na počinitelja, i to zbog toga što je u pitanju pripadnik elitne postrojbe koja, između ostalog, vodi računa o sigurnosti, u drugom mandatu iznimno šutljivog predsjednika države Zorana Milanovića.

Razumijem potrebu da, pogrešno začuđeni kako samo mi to umijemo biti, otvorimo raspravu o tome kako je moguće da netko takav postane dijelom elitne postrojbe, ali pritom ne smijemo prestati biti potreseni svirepim ubojstvom, a to se upravo dogodilo – uniforma je i u ovom slučaju porazila ljudskost.

Ubojstvo je tragičnije od toga tko je ubojica, čime se on bavi i kako je odjeven. Sve dok to ne shvatimo, nemamo pravo sebe smatrati pripadnicima ljudskog roda. Ubojstva se promatraju ljudskim a ne nacionalnim očima.

Pripadnici počasno-zaštitnih postrojbi su, kao uostalom i svi oni koji se odluče za karijeru u oružanim postrojbama, spremni nekome, ako im to narede nadređeni, oduzeti život, ovaj osumnjičenik je, prema trenutno dostupnim javnim informacijama, a dobrim dijelom i spekulacijama, naredbu primio od nelegitimnog naručitelja. On je, čini se, ubijao u fušu, bez državotvornih osjećaja i to je, izgleda, priličan problem.

Javnost, dakle, nije zgrožena zbog toga što je ubojica nekoga ubio, nego što je to učinio vojnik modelom nelegitimne egzekucije.

Kada vojnici u ratu ubijaju civile i iživljavaju se nad njima, kada im pljačkaju i uništavaju imovinu, oni postaju nacionalni heroji, njihova zvjerstva nacija preuzima na sebe kao nosivi element identiteta te nacije. Takvo nasilje, u duhu hrvatskog jezika, možemo nazvati domovinskim nasiljem.

I ne, ovo nije osobitost samo jedne vojske i samo jednog naroda, ovo, što je porazno za svu u povijesti ozbiljenu ljudskost, prati sve države i sve narode.

Naše podjele na suvereniste i globaliste su lažne. Ne postoje suverenisti sve dok šutke živimo u svijetu globaliziranog nasilja; doduše, ne postoje ni globalisti jer ne globaliziramo mir.

Živimo u svijetu nasilja – ono je suvereno i globalno. U tom svijetu živjele su sve dosadašnje generacije, u tom svijetu žive sve sadašnje generacije, taj sramotni polog ćemo, bez sumnje, predati i budućim generacijama.

Ne mogu se sjetiti države, uključujući i one teokratske, kao što je to primjerice Vatikan, koja ne opravdava egzekucije ako su one povezane s navodnim opstankom te države i njezine moći. Nasilje prati čovjeka, ono je, u mirnodopskim vremenima, njegova sjena, dok u ratnom mahnitanju čovjek postaje sjenom nasilja. Sjena od čovjeka ubija i spremna je ubiti. Čovjek je često samo pozornica na kojoj se smjenjuju dvostruke sjene.

U filozofskoj i teološkoj literaturi navodi se da čovjeka karakterizira mogućnost nadilaženja onog ”sada” i ”ovdje”. To je rijetko konzumirana istina.  No, ako nismo u stanju nadići ”sada” i ”ovdje”, naš život je, na razini mogućnosti, i dalje ljudski život, ali je, nažalost, trajno obilježen senzacionalizmom.

Senzacionalizam pripada rascjepu koji nas odvaja ili, ako vam je draže, povezuje s ne-ljudskim životinjama. Događaji nasilja se zbivaju u prostoru koji nasilju omogućava pravo javnosti, ali nas taj događaj ne provocira da se angažiramo kao ljudi koji skrbe o univerzalnoj ljudskosti.

Čovjek univerzalne ljudskosti je, u konkretnom slučaju, pogođen smrću, a ne kaljanjem uniforme. Uniforme su bezvrijedne – sve, svugdje i uvijek. U čovjeku je vrijedno ono što nikada nije stalo i nikada neće stati u uniformu, a to je svijest odgovornosti prema svakom pripadniku ljudskog roda i to zbog zova univerzalne ljudskosti.

Nisam siguran koliko je čovjek ovog našeg stoljeća uopće zainteresiran za kategoriju univerzalnosti, pa i univerzalnosti ljudskosti, on je, umjesto toga, pretvoren u roba koji bespogovorno služi instinktivnosti. Ta instinktivnost ga zatvara u granice nacije, države i uniforme.

Navedeno ubojstvo će, baš kao i sva dosadašnja ubojstva i tragedije, uskoro potonuti u zaborav, bit će smijenjeno nekim novim, senzacionalističkim događajem koji će uspostaviti vezu s instinktivnim i dati nam lažni osjećaj da se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi i da mi, kao politička i povijesna bića, nismo odgovorni za to što se dogodilo.

Jesmo, odgovorni smo. Ako nadiđemo ”sada” i ”ovdje” (to nam, pod pretpostavkom da smo uistinu ljudi, ne bi trebao biti problem), onda ćemo shvatiti da smo, mi (ili netko drugi u naše ime ili uz naš pristanak), donosili kolektivne odluke koje su vodile prema tome da pripadnik neke elitne postrojbe – i to one iz najveće blizine predsjedniku države – počini brutalno ubojstvo.

Odluke koje smo jednom donijeli, na nekim političkim izborima koje smo već zaboravili, nisu odluke iz naše prošlosti. One će nas, ali ne samo nas nego i sve koji s nama dijele povijesno vrijeme i prostor oblikovan izabranim politikama, sasvim sigurno dočekati u budućnosti.

Ovo ubojstvo se počelo događati kada smo donosili odluke o tome u kakvoj državi ćemo živjeti i koje vrijednosti će nas motivirati na djelovanje.

Zar uistinu netko misli da ne postoji veza između toga da je jedan (sada bivši) ministar izazvao prometnu nesreću sa smrtnim ishodom, te mu je, potom, priređena audijencija u policijskoj postaji, i toga da pripadnik elitne postrojbe, sada u statusu osumnjičenika, izvrši egzekuciju jednog para? Ta veza je meni očita.

Mi smo stvorili društvo takvih ministara i takvih vojnika. Kada smo već kod ministara, podsjećam da je član ove Vlade i čovjek koji je osuđen zbog toga što je u lokalnoj birtiji premlatio policajce koji su ga došli smiriti jer je remetio javni red i mir. Taj osuđeni i rehabilitirani nasilnik je sada ministar. Zašto?

Pa zato što želimo nasilje – u uniformi, bez uniforme, ali i nad onima u uniformi. Zar netko sebe može smatrati ljudskim bićem a da ne vidi povezanost između ovih događaja? Ovi događaji tvore vezivno tkivo ovog društva. Naše društvo je sastavljeno od ovakvih događaja, ono je duboko nasilno.

Suludo je u takvom društvu upućivati apele, naivno se nadajući kako će se narod jednom promijeniti. Neće, bit će nam još gore. Umiremo u društvenoj agoniji koju smo mi (ili netko drugi, a to je u ovom slučaju nebitno, mi smo sebi samima drugi) stvorili.

Pogledajmo samo tko nam vodi računa o zdravstvenim ili obrazovnim politikama, pogledajmo kakvim opskurnim likovima smo otvorili vrata Ustavnog suda ili državnog odvjetništva, pogledajmo, nadalje, koga smo ovlastili da upravlja našim lokalnim zajednicama i prostorom koji nam je najintimniji.

Ako ste to u stanju napraviti, recite mi, čudi li vas uistinu da je neki vojnik osumnjičen za svirepo ubojstvo i da mu je radno mjesto bilo na Pantovčaku? Mene to nimalo ne čudi.

Budućnost će nam biti još očajnija jer će nas tada zahvatiti posljedice naših današnjih izbora, a mi te posljedice nismo u stanju anticipirati. Zato što nismo u stanju sagledati sve posljedice naših prošlih i sadašnjih izbora, i dalje ćemo u Vladi gledati ministra koji je zapravo rehabilitirani nasilnik.

Žrtve nas neće pogađati – nikada, pa ni sada. Sebe smo u budućnosti osudili ili da budemo nasilnici ili da budemo žrtve. 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!
    •  Lav XIV. će biti papa Kristovog Govora na Gori
    •  Glasači HDZ-a u Zadru ne trebaju polagati test inteligencije
    •  Hrvatska nestaje u kanibalističkom zanosu lažljivaca
    •  Franjo nikada nije izdao vlastitu ljudskost
    •  Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja
    •  Isus Krist ne udovoljava hrvatskom poimanju kršćanstva

> Svi tekstovi ovog autora