novinarstvo s potpisom
”Jedina filozofija kojom se možemo odgovorno baviti pred licem očaja jest pokušaj kontemplacije svih stvari onako kako bi se one predstavljale sa stajališta spasenja. Znanje nije ono što prosvjetljuje, već svjetlo pada na svijet zahvaljujući spasenju. Sve ostalo je rekonstrukcija, puka tehnika. Perspektive moraju biti tako oblikovane da uklapaju i otuđuju svijet, da ga razotkriju sa svim njegovim napuklinama i naprslinama, kao siromašnog i izobličenog, kakav će se jednog dana pojaviti u mesijanskom svjetlu.” (Adorno, Minima moralia, 247).
Tekst Markova evanđelja je socioliterarna forma prve Crkve. Pisac tog subverzivnog teksta, skriven iza heleniziranog imena, dio je marginaliziranog mnoštva. Markov glavni junak također je galilejski marginalac, naočigled tragični Isus iz Nazareta o kojem čitatelji na početku teksta malo znaju. Tekst je napisan za politički marginalnu zajednicu koja se šulja po granicama rimskog imperija. Markov tekst naratološki opisuje tri svijeta: Isusov svijet, Markov svijet i treći svijet čitatelja kojemu se Marko neprestano obraća.
U društvima antike gotovo devedeset posto pučanstva živi na selu i jedva da je pismeno. Pismenost je privilegij urbane elite koja živi zaštićeno i udobno u dobro organiziranim gradovima. U takvom kontekstu oralna predaja smatrala se relevantnim modusom socijalne epistemologije. Markova priča o Isusu, koja se isprva isključivo učila napamet, prvi je tekst u antici koji je napisao marginalac o marginalcu za marginalnu zajednicu. Način na koji je tekst zapisan i vrijeme u kojem je nastajao upućuju nas na teopolitičko-subverzivno obilježje priče u čijem se podtekstu provlači pitanje takozvane mesijanske tajne. ”Neka onaj koji čita shvati”, navodi kriptički Marko u 13. poglavlju.
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa. Markova se priča ruga suvremenoj egzegezi i više je nalik na manifest ili gerilski priručnik za militante nego na predložak za povijesni kriticizam koji broji nepravilne glagole u tekstu.
Na početku je potrebno utvrditi kako Isus kojeg Marko predstavlja odbija bilo kakvu političku identifikaciju, distancirajući se javno od svih političkih i teoloških židovskih pokreta, stranaka ili sljedbi dok se u isto vrijeme razvlašćuje u ime marginaliziranog mnoštva. Takvim javnim distanciranjem i dragovoljnim razvlaštenjem nastaje ispražnjeni ”teopolitički” prostor koji Marko ispunjava novim značenjem i tumačenjem pojma ”mesija” u kojem Isus kao mesija zabranjuje svima da o tome govore ili svjedoče. Drugim riječima, Marko potpuno ”dekonstruira” mesijanski scenarij.
Markovo pisanje karakterizira ironija, ponavljanje i nedorečenost. Puno toga Marko ostavlja čitateljevoj odluci zato što on svoje čitatelje ne smatra idiotima, kako je to u jednom sasvim drugom kontekstu rekao Michel de Certeau. Jednako tako, Markovo obraćanje zajednici čitača i nasljedovateljima Mesije ujedno je poziv na neočekivanu praksu koja zahtijeva duboko promišljane, kao što je primjer u kojem Isus tijekom hoda po moru ide prema prestrašenoj zajednici koja se nalazi u noćnom ribarenju. Marko pišući svoje izvješće na jednome mjestu kaže: ”Htjede ih mimoići.” Zašto je krenuo k njima želeći ih mimoići? Očigledno je Marko imao nešto sasvim drugo na umu. Markov tekst prepun je takvih ironijskih disonantnosti.
Čitatelj od samog početka zna da je Isus Krist Sin Božji, a svima drugima (osim demonima kojima se zabranjuje govoriti i otkrivati Isusov identitet) ta spoznaja je uskraćena. Zanimljivo je primijetiti da se u Markovu tekstu demoni pokoravaju Isusovoj volji, dok je ljudima ostavljen izbor. Jedini lik koji prepoznaje, svjedoči i ispovijeda tko je Isus nije nitko drugi nego ”ideološki neprijatelj”, to jest rimski vojnik pod križem koji simbolizira rimsku imperijalnu vlast. Ovakvi paradoksi provlače se kroz cijelo evanđelje. ”Paradoksi učeništva” jedini su jasni znakovi koji upućuju na mesijanske prakse pomoću kojih se doseže Božje Kraljevstvo. (Mk. 4:25., 8:35., 9:35., 9:42., 9:43., 9:45., 9:47., 10:15., 10:43-45) Mesijanske prakse aktualiziraju se kroz tenziju paradoksa.
Markov tekst je ”Radosna vijest” u kojoj ne samo da razapinju nevina čovjeka (Markova tragičnog junaka) nego cijeloj priči nedostaje jasan kraj u kojem jedva naziremo događaj uskrsnuća. Taj nejasni kraj ukazuje na cikličnost teksta u kojem učenici da bi se susreli sa svojim uskrslim učiteljem moraju ići na početak priče u Galileju gdje priča o učeništvu i počinje. (Mk.16:7)
Isusova obitelj misli da je on poludio (Mk.4.20). Žele ga primiriti i odvesti na sigurno, čak šalju druge ljude da odu po njega i da ga dovedu. Isus kaže da nema obitelji i da su njegova obitelj svi oni koji sjede u krugu oko njega i vrše Božju volju. Te ljude naziva braćom i sestrama jer upravo su oni ti koji pripadaju zajednici radikalno jednakih, mesijanskom emancipatornom kolektivu. Štoviše, neki ga ljudi iz njegove blizine indirektno vrijeđaju na najgori mogući način u jednom izrazito patrijarhalnom društvu. ”Traži te majka, traže te braća i sestre”. Što znači da ga ne traži i otac (Mk, 4.32). Drugim riječima, njegovi ga oponenti žele diskreditirati (Mk. 6.3) i zato ga nazivaju kopiletom. Nemoguće je da takva osoba bude Mesija.
Od samog početka svoje priče Marko želi komprimirati puno događaja u malom vremenskom razdoblju, jer je vrijeme ”ispunjeno” te počinje apokaliptička kampanja Božjeg Kraljevstva. Hitnost i užurbanost u samom prvom poglavlju opisani su grčkom riječju euthys koja u prijevodu znači – ”odmah nakon, ubrzo, istog trena”. Riječ euthys je samo u prvom poglavlju navedena čak jedanaest puta. Marku kao da se žurilo da što prije predstavi svoga glavnog junaka i priču o njemu, tako da je propustio dijelove o njegovu rođenju u kojem nema mjesta za božićne sentimentalnosti. Jednako tako Marko nije donio Isusovu Propovijed na gori kao da nam jedan indirektan način želi sugerirati da sami čitači svojim životom moraju ispisati vlastitu Propovijed na gori kao što će to biti razvidno iz Isusova apokaliptičnog diskursa u 13 poglavlju.
Ključni momenti za razumijevanje Markova teksta nisu pitanja postavljena Isusu, niti Isusovi odgovori ili njegove simboličke akcije (ozdravljenja, egzorcizmi, čudesa kojima hrani gladne ljude), pa ni njegove prispodobe, nego pitanja koja on postavlja učenicima, oponentima i zapravo svojim čitateljima kao što su na primjer: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo? Tko je moja majka i braća moja? Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Zar još ne razumijete? Što govore ljudi tko sam ja? A vi što kažete tko sam ja? Što ste putem raspravljali? Možete li piti čašu koju ja pijem? Ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Čija je ovo slika ili natpis? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?” To su pitanja koja su prije svega upućena nama čitateljima, danas, a ne samo sudionicima pripovijesti. Isus ni na jedno pitanje ne odgovara direktno nego se služi prispodobama i pričama.
Obilno koristeći ironiju (slijepi Bartimej jedini je koji vidi tko je Isus, a njegovim iscjeljenjem Isus pokazuje da su svi oko Bartimeja slijepi), Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su, kao što je poznato, uvijek simbolički kodificirane. Takva simbolička taksonomija utemeljena je u religijskom diskursu židovske elite i legitimirana političko-ekonomskom praksom nasilja koju predvodi rimski imperij.
Markov Isus od samog početka pripovijesti dovodi u pitanje ”socijalnu ortodoksiju” koja legitimira patrijarhalnu konstrukciju stvarnosti. Isus u Galileji iscjeljuje Petrovu punicu ”… koja ih počne posluživati.” (Mk. 1:31) To ne znači da im je spremila ukusnu večeru nego da ih je služila (diakonien) onako kako to čine oni koji se odazivaju na mesijanski poziv, a čiju aktualizaciju vide u Isusu. Glagol diakonien spominje se samo dva puta u cijelom tekstu. Drugo spominjanje istog glagola je u najvažnijoj rečenici cijelog Markova teksta. ”Nisam došao da mi služe nego da služim…” (Mk. 10:45).
Žene u Markovu tekstu prikazane su kao paradigmatski modeli mesijanske prakse. Unutarnjem krugu povlaštenih učenika – Petru, Jakovu i Ivanu – pisac suprotstavlja tri žene: Mariju iz Magdale, Mariju, majku Jakovljevu, i Salomu (Mk. 15:40-41). Nepoznata ga žena pomazuje i prepoznaje ga kao Mesiju dok ga njegov učenik izdaje. Žene su svjedočile njegovoj muci na križu. One su ga pratile i služile mu još od početka misije u Galileji. Njima su se pridružile mnoge druge žene iz Jeruzalema. One prve dolaze do groba postavljajući pitanje: ”Tko će nam odmaknuti kamen?” (Mk.16. 3), jer je kamenom bio zatvoren Isusov grob. Žene su se htjele uvjeriti u istinitost Isusovih riječi. On je u svojim govorima obećao da će uskrsnuti. Žene koje utjelovljuju model učeništva došle su na Mesijin grob i ukazale su na potrebu dvostruke vizije stvarnosti. ”Pogledaše još jednom kad ono vidješe da je kamen odmaknut.” (Mk.16. 4)
Jedini relevantni modus sudjelovanja u Božjem Kraljevstvu jest paradoksalnost križa na koji su pozvani svi, a jedina prikladna teologija tog kraljevstva, ako je uopće moguće govoriti o teologiji, jesu mesijanske prakse koje su predstavljene metaforom ”puta”. Paradoksalno, učenici nisu samo oni koji ”doslovno” slijede Isusa, a ne razumiju ga, nego i oni koji ga ne slijede (ili sjede ”pored puta”), a razumiju, kao što su voditelj sinagoge Jair, slijepi Bartimej ili Sirofeničanka koja ima opsjednutu, to jest psihički bolesnu kćer.
Gotovo polovica Markove priče govori o Isusovoj muci i smrti, stoga nije čudno da je Markov tekst priča o Isusovoj patnji s dugačkim uvodom. Marko čitatelje želi uvjeriti da je Isus apokaliptični Sin Božji, a ne apolitični karizmatik i dobrodušni iscjelitelj. Antički iscjelitelji svojim su čudotvorstvom legitimirali politički i socijalni status quo, grabeći pritom ekonomske i političke povlastice. To je potpuno suprotno od mesijanske prakse na kojoj je insistirao tesar iz Nazareta.
Ako bi Isus bio apolitični karizmatik i lutajući iscjelitelj, kojih je u antici na Bliskom istoku bilo i previše, ne bi bilo nikakva razloga da se stvori urota (neprincipijelna koalicija herodovaca i farizeja,) protiv Isusa, a da nije prošla ni jedna petina evanđelja (Mk. 3:6). U toj prvoj petini evanđelja Isus je istjerao ”kafarnaumskog” demona, iscijelio nekoliko ljudi od različitih bolesti i pozvao nekoliko učenika, kršeći naočigled neke tabue i dovodeći u pitanje socijalnu stratifikaciju o ritualnoj čistoći. Zato je odmah nakon urote Isus konsolidirao svoju zajednicu radikalno jednakih naviještajući ideološki rat političkoj i vjerskoj eliti koja se protivila njegovoj misiji (Mk.3.20-35).
Okružen mnoštvom koje ga slijedi, Markov je Isus svjestan utjecaja vlastite misije koja s margine društva (pustinja i galilejska sela) mora doći u centar (Jeruzalem) u kojem se odigrava konačni obračun s korumpiranim predstavnicima hramske i urbane elite koja će uz rimsku okupatorsku vlast biti odgovorna za njegovo pogubljenje. Ideološki rat naviješten je jednostavnom prispodobom i primjerima iz težačkog života (Mk. 4:1-34), koje Isusovo slušateljstvo vrlo jasno razumije. Markovi komentari Isusove prispodobe upravo su poticajni jer se obraćaju zajednici čitača, to jest nama danas.
(Nastavlja se)