Metoda opuštanja strahom

Stiglo je konačno ljeto, vrijeme za opuštanje, što je pojava, u današnjem modernom svijetu, sve teže dohvatljivija običnome čovjeku. Ali ima i jedna dobra vijest – takozvana metoda opuštanja strahom pokazuje se iz dana u dan sve učinkovitijom! Radi se naime o tome da se čovjeka sa svih strana dobro bombardira strahom, tako da on na koncu poklekne, i u maniri u prsa ranjena filmska junaka, u dramatičnom slow motionu, opusti se i preda uživanju kao nikada ranije.

Metoda nekome isprva možda malo neobična, ali dokazano učinkovita, povijest naše skupine podvrste placentalnih sisavaca poznaje je dakako i od ranije. Eto pa i danas se je ponovno izvukla iz ormara i koristi se uvelike, zastrašujući sa svih strana, dok niti jedan od strahova kojima smo – jasno, radi vlastita dobra bombardirani, nije nerealan, nije bez svojih osnova. U tome i jest stvar, jer kako bi inače strah na čovjeka mogao djelovati i natjerati ga da podigne ruke od svih betežnih briga i opusti se kao turski paša, tijekom ovosezonskog ljeta?

Plaše nas tako Trećim svjetskim ratom (novine u Britaniji evo alarmiraju svoje čitateljstvo kako treba pripremiti zalihe hrane, koridore za bježanje, ne samo zbog rata, već i zbog kojekakvih nepredviđenih a izvanrednih situacija – s novim epidemijama primjerice, koje su ovdje, već pred vratima, s nenadanim nestancima struje i vode…), plaše nas, ponovno ne nerealno, s toplinskim udarom i divljim olujama, potom s teškim zimama i energetskom i ekonomskom krizom, s gladi i siromaštvom, s bombaškim napadima, sa zmijama otrovnicama kojih ima na svakom koraku a počele su se uvlačiti i u cipele i u donje rublje – ukoliko se ono suši rasprostrto u dvorištu ili na balkonu, s otrovanom hranom koja se svako toliko povlači s polica supermarketa, sa slabom zaradom od domaćeg turizma, sa crkvom i njenim dogmatizmima, s općom redundandnosti ljudskoga uma, s devalvacijom kulture i humanističkih vrijednosti, kojih pak istovremeno ima na svakom koraku jer niču kao gljive poslije kiše, s primitivizmom i barbarizmom, sa atavizmima nepokopanih prošlosti, sa općom pošasti materijalizma i gluposti, koji poput divljeg Moloha gutaju i najmanju primisao na ljudskost pred sobom i na utrnuće sveopće prisutne utilitarnosti, i tako dalje, međutim, događa se u toj markantnoj i karizmatičnoj terapiji strahom i jedna dosta prisutna nuspojava, a ta je da čovjek, što je zabrinutiji i uplašeniji, to može postati još suroviji i bezdušniji, čak i naspram svoga bližnjeg.

Primjećuje se također, kao vjerojatno još jedna od nuspojava, i to kako vlada opća uzdržanost od razgovora – iz razloga jer je naime spontana razmjena riječi i mišljenja do te mjere postala opasnost krhkim, ali ustrajno marljivo simuliranim slikama, koje umjetnim putovima komunikacije čovjek održava sam o sebi.

Sve danas izrasta i oblikuje se iz ovih umjetno, visokom tehnologijom kreiranih slika – zbiljska zbilja postala je do te mjere omražena, iz razloga jer bi nas samo nepotrebno opterećivala, namećući nam odgovornost brige za živote unesrećene ratovima, brige za tijela ranjenih i poginulih, za migrante i bjegunce koji mile svijetom poput nepresušnih kolona tifusara i gubavaca, sve u nadi da će negdje, u nekom pristojnom društvu, dobiti prigodu da budu robovi neke humano nastrojene većine, koja bi ih mogla iskorištavati sve dok im ne izguli kožu s ramena i pleća.

Uplašeni dakle i jadni, u ovo ljetno doba, za nikoga i ništa nemamo vremena, ponajmanje za sama sebe, jer svo slobodno vrijeme trošimo na kreiranje i održavanje slike o sebi. Za to vrijeme psi laju i karavane prolaze, i lokalni i međumjesni autobusi zaustavljaju se po lokalnim i međumjesnim autobusnim postajama u našim lokalnim, od radno sposobnog stanovništva, napuštenim, deložiranim provincijama, po kojima još projuri kakav dripac, dijete lokalnog bogataša ili političara u skupom automobilu, na nekakvoj sintetičkoj drogi ili kokainu, i nakon prašine uskovitlane tim jurećim i ubilačkim paklenim strojem, kao u kakvom post apokaliptičnom Mad Max-u, sve ponovno utone u memlu prašine i u dremljivu obamrlost opće nezainteresiranosti i zaborava (tu i tamo kakav učtivi Englez – onaj pobjegao od zastrašujuće štampe i uputa što činiti za slučaj aktiviranja nuklearne bombe – protrči rubnikom ceste, u simpatičnom i dobrodušnom jutarnjem jogging razgibavanju)…

Nema nikoga dovoljno blagoglagoljivog i suverenog u tezama tko bi bio dovoljno sposoban suprotstaviti se dojmu o sve izraženijem izumiranju nacije i jezika kojemu pripadamo, no tješimo se kako će na posljetku (a tome neće trebati toliko dugo) sve i onako samljeti mlin Trećeg svjetskog rata, klimatske apokalipse sveopćih razmjera i veoma skoro, plaše nas također, posve izmakla kontroli, pošast umjetne inteligencije.

Vlastitu savjest, pasivnost i nemoć proizašlu iz sumnjiva morala kojega prikrivamo kojekakvim ispravnim držanjima, opravdavamo u svojim mislima činjenicom kako je cijeli svijet došao do svog strmog ruba, najopakije litice postojanja, i kako je ono što nam predstoji, ne samo kao malenom i rubnom po svome značaju i važnosti, kolektivu i narodu, već kao cjelokupnoj zajednici na planeti, samo još jedan samoubilački skok u ponor, kojega najednom, za ovog našeg – na koncu konca zasluženog ljetnog odmora i prepuštanja ljenčarenju, vidimo kao najsvjetlije mjesto, koje će napokon svima ponuditi obećanje sigurna prosperiteta…

Stoga ambis, provalija što se pred našom perspektivom sve jasnije razotkriva – što zastrašivanjem, što realnim uvidom u stanje stvari – tko će ga znati kako sve može biti stimulativna, i ne samo u terapeutsko rekreacijskom smislu.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan
    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla
    •  Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja
    •  Naše nove maškarane povorke, ubijene u pojam 
    •  Vladimir Majakovski, ''Kako se prave stihovi?''
    •  Gradovi bez građana
    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada

> Svi tekstovi ovog autora