Mihail Gorbačov, oplakivanje posljednje sovjetske princeze

Danima me mori neka zlovolja, daleka neka, tupa, iritantna bol, dok na sve strane čitam sentimentalne bilješke o Mihailu Gorbačovu. Pišu kao da posljednjih trideset godina nisu proživjeli u ovim zemljama i na ovome svijetu, ali i kao da ih je nekim čudom mimoišla vijest o krvavom ratu u Ukrajini.

Ili barem da nisu u stanju jedno i drugo povezati s njim, kao izravnu i u osnovi logičnu posljedicu Gorbačovljeve politike. Ili kao posljedicu odsustva bilo kakve politike u onome što je činio dok je bio na čelu Sovjetskog Saveza, države-imperija s kojom se ugasila i njegova politička funkcija.

Dogodilo se to 1. siječnja 1992, nakon čega je on još tridesetak godina osobno disao, a od javnih njegovih dužnosti i aktivnosti doista je važno bilo samo snimanje televizijske reklame za Pizza Hut, jednu od dvije najodvratnije američke pizze.

Umro je kao ostarjela princeza, koju će njezina publika vazda pamtiti onakvu kakva im je nekad bila, kao Lady Di, samo još malo nesretnija i nesnađenija u ovome okrutnom svijetu, u kojemu se, eto, princeze zadese i u urušenim tijelima devedesetdvogodišnjih staraca.

Komunistički reformator, to je contradictio in adiecto. Otprilike kao i nacistički humanist. Ali otkako je u jesen 1917. komunizam prešao iz teorije u praksu, ne bi prošlo ni desetljeće, a da svijet nije ostajao očaran ponekim komunističkim reformatorom.

Mihail Gorbačov posljednji je u tom dugom nizu, i zasigurno najnesposobniji. Svi drugi prije njega kroz povijest će proći u dvije kolone: u jednoj koračaju oni koji ništa nisu uspjeli reformirati zato što su bili previše komunisti, dok su u drugoj oni koji više nisu bili komunisti jer su postali reformatori.

Gorbačov je, bez ikakve sumnje, pošao s prvima. Sloboda o kojoj se ovih dana opet toliko govori, premda nam se činilo da je sloboda već odavno izašla iz mode, koju je Gorbačov donio značajnom dijelu istočne i centralne Europe, nije proizašla iz njegove politike, još manje iz njegovih reformi, nego iz dviju konstanti njegove vladavine: kolosalne osobne nesposobnosti i ljudske dobroćudnosti. A pomalo, možda, i iz taštine: kao i princeza Diana, tako je i Gorbačov volio da ga toliki ljudi vole.

Njezino srce naročito je bio osjetljivo na ljubav siromašnih, jadnih i bolesnih. I Dianino, i Gorbačovljevo. A jedina reforma iz povijesti njegove vladavine koje će se ljudi sjećati ticala se oštre i odlučne borbe protiv alkoholizma u sovjetskom društvu.

Koliko je bila uspješna reći će činjenica da je Mihaila Gorbačova na kraju, kolovoza 1991, od pučista spašavao Boris Jeljcin, kojeg će pratiti glas pijanice, lole, bekrije, ali koji, za razliku od Gorbačova, nije više bio komunist, ali je pokušao biti reformator Rusije.

Zapad se Gorbačova sjeća kao čudotvorca zato što je iz njegove nesposobnosti proizašlo čudo. Munjevito je okončan Hladni rat, jer je istočna strana u ratu bankrotirala i usput izgubila kompas. Zapadu su u ruke pale stotine milijuna potrošača i konzumenata jednako željnih američkih kosanih odrezaka, kazetofona, videorekordera i odjevne konfekcije, zajedno s nepreglednim teritorijima što ih je Crvena armija osvojila stigavši 1945. pod Beč.

Nije više bilo potrebno trošiti novac u proizvodnji velikih iluzija o slobodi i demokraciji, a Gorbačov je na kraju došao kao najuspješniji propagandist tog svijeta imaginarne slobode i konkretnih američkih kosanih odrezaka.

Doista, bio je prvo lice McDonald’sa, na čemu su mu, istina iz različitih, možda i sasvim suprotnih razloga, bili zahvalni na Zapadu i na Istoku. A iz nekog perverznog razloga zahvalni su mu bili i kod nas, u zemljama koje nisu bile, niti to mogu biti, ni Zapad, ni Istok.

Danas, Zapad oplakuje svoju princezu slobode, a Istok je pomalo zbunjen. U Moskvu je, na lijep i skroman sprovod, koji će proteći sasvim u duhu Gorbačovljeve nevinosti i intaktnosti, pristigao samo Viktor Orbán. Jedino je, naime, madžarski diktator danas u prilici putovati u Rusiju. Ostali moraju poštovati volju Bruxellesa.

Ali ima i u tom Orbánovom pribivanju odru princeze slobode neke simbolike i više istine. Kao mladi Sorosev gojenac i stipendist, vođa reformističke omladine, Orbán je govorio na sahrani Imre Nagya, komunističkoga reformatora, koji je u posljednjim danima svoga života silom prilika postao i stvarni reformator, čija je vlast 1956. srušena Hruščovljevim (još jedan reformator) tenkovima, dok je on dvije godine kasnije strijeljan.

Sprovod mu je, pred dvjesto tisuća ožalošćenih, održan na godišnjicu smrti, 16. lipnja 1989, a Orbán je tad zazivao odlazak onih čiju politiku danas podržava. Ali u osnovi sve je ostalo isto, i on je ostao isti. Samo su likovi u pripovijesti bili malo pogrešno shvaćeni.

Glupost i nesposobnost Mihaila Gorbačova, činjenica da se on nije baš razumio u ekonomiju (na što je ovih dana u izvanredno zanimljivom članku na Peščaniku podsjetio američko-srpski ekonomist i sjajan pisac Branko Milanović), kao i to što se od svojih prethodnika razlikovao po odsustvu svake krvoločnosti, Zapad je fatalno pogrešno i opasno protumačio kao poraz Rusije.

Iz tog su pogrešnog i opasnog tumačenja proizašle brojne posljedice, među kojima je najstrašnija rat u Ukrajini. Putinova krvava agresija, pred kojom je Zapad, izgleda, nemoćan na onaj način na koji je 1936. bio nemoćan pred Adolfom Hitlerom.

U paničnom strahu od zime, od siromašenja, od nestašice nafte, plina, a možda i kosanih odrezaka, ljudi na Zapadu nisu više u stanju da zamisle što bi to Ukrajincima bila ta sloboda, i u kakvoj bi sloboda mogla biti vezi s ekonomskim i energetskim prilikama kod nas koji smo, je l’ te, odavno već slobodni.

No, meni vrag ne da mira, pa se opet vraćam u te dvije posljednje, naročito lude godine prethodne ere, u 1989. i 1990, kada je neotesanoj i u osnovi nedorasloj čeljadi kakva su bili George Bush-Ćaća i Margaret Thatcher, skupa s onom kolaboracionističkom ništarijom od Mitterranda, na dar u ruke padale zemlje i narodi, i kada se, recimo, Njemačka ujedinjavala, a da samo dva mjeseca ranije nikome na um nije padalo da bi se mogla ujediniti, i nitko to ujedinjenje nije ni prizivao.

Nekim sretnim čudom, sve to sam, usput se koječega dobro sjećajući, upravo čitao u veličanstvenoj dvotomnoj sintezi epohe “Poslije rata”, britanskoga povjesničara Tonyja Judta. Ovoj važnoj i nezaobilaznoj knjizi dugujem mnogo u artikulaciji svoje zlovolje. Da nije Judta, čini mi se da bih se danas žalio na meteoropatiju, ili bih zazvao psihofarmake. Ovako barem znam što mi je.

Pad Istoka u naručje Zapada, rušenje komunizma i rušenje Berlinskoga zida, koji su za metaforičnu epizodu poravnavanja sjećanja imali ujedinjenje Njemačke, bili su značajnim dijelom praćeni nizom prevara.

Sovjetski Savez, tojest Rusija, bila je slaba, pa Zapad onda nije morao ispunjavati obećanja. Pritom, i samo ujedinjenje, ta stara Staljinova ideja, koja je, eto, proglašena velikim ostvarenjem ujedinjene Europe, neće biti ujedinjenje, nego prisajedinjenje Istoka Zapadu, kao što ni princezino ukidanje Varšavskog pakta neće biti ispraćeno recipročnim ukidanjem Nato alijanse, nego će, štoviše, značiti i kršenje obećanja datih princezi i njezinima, te širenje Nato baza na njemački istok… Što je, sve skupa, savršeno gorivo za nacionalistički preporod Rusije. Otprilike onakvo gorivo kakvo je Njemačka dobila mirovnim ugovorima i njihovim posljedicama nakon Prvoga svjetskog rata.

Zapad je novu 1991, kao i novu 1992, pa onda i niz nastupajućih godina, sve do pred kraj stoljeća, doživio kao svojevrsni izlazak iz povijesti u planinsku idilu. Sve s podatnim i golišavim djevojčicama i dječacima, šampanjcem, kavijarom i Olimpijskim igrama, negdje u pozadini. Na našu krvaviju, koja je nastupila s 1991, i s beskonačnim mrcvarenjem kroz devedesete gledalo se kao na incident unutar divljih balkanskih plemena.

Bio je to posljednji proplamsaj jedne svršene povijesti. Na nas su gledali uza sve moguće rasističke predrasude, kakve se danas teško i mogu zamisliti.

Sjećam se Unproforaca iz onoga dana kada sam u utrobi Herculesa, golemog teretnog aviona, napuštao Sarajevo, iz jedne vrlo napredne europske zemlje, koji su me gledali i tretirali kao južnoafrički policajci kakvoga mjesnog crnca.

Eto, to je meni, znao sam i tada, donijela reformistička politika Mihaila Sergejeviča Gorbačova. Da Zapad od Gorbačova nije dobio sve, i mnogo više nego što je ikad mogao očekivati, da nije na takav način nestalo bipolarnog svijeta, onakvi ratovi na Balkanu naprosto ne bi bili mogući.

Trideset godina kasnije, Balkan se proširio svijetom, Vukovar je negdje u Mariupolju, a Baščaršije eno u Kijevu, u čudesno lijepoj tatarskoj četvrti…

Zapad je užasnut, ali za užas je, na žalost, kasno. I onda im dobro dođe ova sentimentalna epizoda. 

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova dopuštenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora