Mijene HDZ-ove autoritarnosti: od Tuđmana do Plenkovića

Možda HDZ kao stranku najživopisnije oslikava autoritet koji je u određenom razdoblju unutarstranački dominantan, a od vlastitog članstva zahtijeva bespogovorno sljedbeništvo. Može ga se promatrati kao fenomen koji zavređuje određenu sociološku analizu, ali prije svega valja ga shvaćati kao sredstvo pokore.

Uspješna transformacija HDZ-a dogodit će se onda kada se uspije prevladati jaz između inicijalnog HDZ autoriteta formiranog prema nacrtima Tuđmanove volje, vjerojatno i samovolje, i svakog sljedećeg autoriteta koji je uslijedio, a čija pokoravajuća snaga više nikada nije dosegnula tuđmanovsku autoritarnost.

Nestankom ”hagiografskog” autoriteta vođe Franje Tuđmana članstvo biva obezglavljeno, lišeno mogućnosti da promišlja izvan zadanog okvira psihologije gomile.

Naime, autoritetu Tuđmana inherentan je kult ili mit ratnog vođe, ali ne tipa gevarovskog gerilca Josipa Broza Tita, već jednog birokratskog generala.

Međutim on je vlastitu autoritarnost legitimirao ratnim okolnostima i nadograđivao ju nacionalističkim narativom. To je bio autoritet koji se u procesu odlučivanja uvelike držao maksima tipa Država – to sam ja ili Moja je riječ zakon. U takvim okolnostima formiran je i kolektiv komplementaran toj vrsti zahtjeva, koji je, takoreći nagonski, korespondirao sa sadržajem na koji je bio usmjeren.

Uspješna transformacija HDZ-a dogodit će se onda kada se uspije prevladati jaz između inicijalnog HDZ autoriteta formiranog prema nacrtima Tuđmanove volje, vjerojatno i samovolje, i svakog sljedećeg autoriteta koji je uslijedio, a čija pokoravajuća snaga više nikada nije dosegnula tuđmanovsku autoritarnost

Ironizirajući jednu filozofsku raspravu o prirodi odnosa inteligentnog i instinktivnog ponašanja, vjerojatno bismo na svaki HDZ-ov unutarstranački izborni proces mogli primijeniti njezin zaključak.

Sažimajući i parafrazirajući premise i konkluzije spomenutih filozofijskih sučeljavanja, možemo kazati kako je utvrđeno da između inteligentnog i instinktivnog ponašanja nipošto ne postoji razlika u stupnju, već upravo tendencija uzajamnog isključivanja. To smo u prilici svjedočiti svaki put kada HDZ bira novog vođu.

Autoritet tuđmanovski izgovorene riječi značio je podražaj, povod i smjernicu djelovanja. Barem za onaj dio gomile koji je bio indoktriniran njegovim likom i djelom. Taj tuđmanovski autoritet uvijek se pokušava prenijeti na sljedećeg novoizabranog vođu te po mogućnosti zadržati njegovu bespogovornu sljedbu.

Ipak, teško je bilo očekivati da se hagiografski autoritet vođe tuđmanovskog tipa zadrži u okolnostima kada je rat ustupio mjesto miru, premda se on uvijek, i dan-danas hrani, održava i njeguje mitomanskim strahom od crvene Hrvatske i neke nove Jugoslavije.

To su permanentno prisutni mitovi i okidači koji aktiviraju instinktivnu HDZ-ovu gomilu kada potreba nalaže zatomljavanje inteligentnih, slobodnomislećih procesa.

Iako je Ivo Sanader uvelike jahao na tuđmanovskom autoritetu i eksploatirao ga za osobne potrebe, ipak je vlastitom beskrupuloznošću uspijevao nadomjestiti manjkavosti mirnodopskih okolnosti. Onako digresijski, zanimljivo bi bilo istražiti jesu li HDZ-ovi pojedinci kao takvi, da se ne izrazim ružno, makijavelisti u opskurnom značenju te riječi ili to tek postaju uslijed izloženosti rukovodećem hadezeovskom makijavelizmu?

Bilo kako bilo, u svakom smislu i značenju pozerski, prijetvorni autoritet Sanadera neizbježno je učinio taj prvi rez u rascjepu između autoriteta koji se ima instinktivno slijediti i biračkog tijela, a taj otada samo raste, te će zasigurno nastaviti bujati i ubuduće s obzirom na to da je takav svjetonazorski habitus ljubomorno čuvan u kolektivnoj svijesti HDZ-ovog kolektiva.

Zato ni Andrej Plenković s tim u vezi ne treba očekivati nekakav instant-uspjeh, jer su to naprosto procesi koji zahtijevaju vrijeme. Kad bi uspjeli, značili bi istinsku katarzu HDZ-a. Ukoliko Plenković i pripada onim inteligentnim procesima unutar HDZ-a, a nadamo se da je tome tako, za njega će biti izrazito izazovno izaći na kraj s instinktivnim izljevima gomile. Samostalno mu to sigurno ne bi pošlo za rukom, ali uz pomoć određenih stranačkih struktura i to je moguće.

Međutim Plenkovićev autoritet je ”bez portfelja”. Premda ga se doživljava kao uglađenog gospodina finih manira, to je upravo ono čemu članstvo i biračko tijelo HDZ-a nije sklono. Najvećim dijelom ono u autoritetu čvrste ruke pronalazi identitetsku afirmaciju.

I Sanader i Tomislav Karamarko su posezali za rabijatnom retorikom i primitivnim diskursom kako bi legitimirali taj instinktivni autoritet vođe, dok Plenkovićevu liku takva rudimentarna retorika nikako ne bi pristajala.

Autoritet tuđmanovski izgovorene riječi značio je podražaj, povod i smjernicu djelovanja. Barem za onaj dio gomile koji je bio indoktriniran njegovim likom i djelom. Taj tuđmanovski autoritet uvijek se pokušava prenijeti na sljedećeg novoizabranog vođu te po mogućnosti zadržati njegovu bespogovornu sljedbu

Plenković naprosto ne posjeduje autoritet među članstvom koji bi bio samorazumljiv, pa će se kao takav morati osloniti na posredujući autoritet. A ”skale” mu drži nitko drugi do najproslavljeniji plagijator ili najvrsniji kompilator u Hrvata, kako se uzme, Milijan Vaso Brkić.

Nakon javne objave, koju je Jadranki Kosor udijelio Karamarko, o tome da je Vaso tip koji će ti biti vjeran i preko groba, čini se kako je i Vasina lojalnost prestala biti samorazumljivo instinktivna. To je na svojoj koži osjetio i Karamarko. Zapravo, Vaso bi najveći mogući doprinos novom HDZ-u podario kad bi se povukao sa svih funkcija i položaja te se odrekao svih utjecaja, realnih i potencijalnih.

Shvatio je, čini se Vaso, da polako postaje relikt prošlosti, pa se i on zabunkerirao u funkciju potpredsjednika stranke, jer je trenutno to za njega strateški presudan položaj.

Slijedeći mijenu autoriteta dosadašnjih HDZ-ovih predsjednika, izgleda da se na koncu sama po sebi nameće svrsishodnost vrlo određenog tipa autoriteta pod pretpostavkom da HDZ zaista namjerava provesti katarzičnu transformaciju, a to je inauguracija autoriteta koji prema članstvu i od vlastitog članstva zahtijeva inteligentnu reakciju, a ne instinktivnu poslušnost.

Naime, ako se HDZ želi hrvatskom javnom mnijenju predstaviti kao reformirana stranka čiji se ”zdravo za gotovo”, nametnuti, da ne kažem prisilni autoritet više ne legitimira iz iracionalnog i mitomanskog imaginarija, već iz jednog intelektualno orijentiranog autoriteta legitimirajući se kao onaj koji se kroz proces dijaloškog sučeljavanja izgrađuje i nadograđuje u kontinuitetu, te se kao takav biračkom tijelu nudi kroz mogućnost individualnog odlučivanja, onda je sasvim izvjesno da je navedeni proces neprovediv preko noći.

A upravo tu kulturu ne-dijaloga i ne-sučeljavanja s političkim protivnicima koju je prakticirao Karamarko nastoji ukinuti Plenković.

Usporede li se, naizgled je sociološki nedorečena činjenica o količini štete koju su vlastitoj stranci nanijeli autoriteti Karamarka i Sanadera. Odnosno, svjedočimo da je, prema najnovijim istraživanjima javnog mnijenja o popularnosti stranaka u Hrvatskoj, HDZ ili, preciznije rečeno, autoritet Karamarka uspio u srozavanju rejtinga matične stranke nadmašiti čak i Sanaderovu veleizdajničku, bankomat-političku praksu.

Za HDZ i za Hrvatsku daleko bi vrednije bilo da reformski procesi započeti u mandatu Jadranke Kosor nisu zaustavljeni. Jadranka Kosor bila je, to sada svjedočimo, ispred HDZ-ovog vremena, inicijator novog, postkatarzičnog HDZ-a, a svoj je autoritet zasnivala isključivo na institucionalno-statutarnom poretku vlastite stranke. Ona je zapravo bila nagovještaj svih budućih plenkovića, a veleizdajnička frakcija unutar HDZ-a nikad joj nije oprostila što je omogućila da, napokon, institucije počnu raditi svoj posao

Međutim, ovdje valja imati na umu da Karamarkova ”kalvarija” tek počinje, dok Sanaderova traje već godinama bez naznaka okončanja u neko skorije vrijeme.

S druge strane, za svrsishodnije tumačenje posljedičnosti ta dva autoriteta nužno je ih je promatrati kroz nedjeljivu ishodišnost. Naime, oni predstavljaju kontinuitet jednog veleizdajničkog, otuđenog političkog djelovanja; otuđenog od vlastite države, otuđenog od naroda kao takvog, ali na koncu, a na hrvatsku nesreću, ipak neotuđenog od biračkog tijela koje mu se, unatoč svemu, i dalje pokorava.

Jedino racionalno objašnjenje tih iracionalnih procesa je egzistencijska međuovisnost članstva/biračkog tijela i HDZ autoriteta. Ono što je HDZ-u bilo udarno sredstvo mobilizacije glasačke mašinerije sada prijeti dezintegraciji same stranke.

Za HDZ i za Hrvatsku daleko bi vrednije bilo da reformski procesi započeti u mandatu Jadranke Kosor nisu zaustavljeni. Jadranka Kosor bila je, to sada svjedočimo, ispred HDZ-ovog vremena, inicijator novog, postkatarzičnog HDZ-a, a svoj je autoritet zasnivala isključivo na institucionalno-statutarnom poretku vlastite stranke. Ona je zapravo bila nagovještaj svih budućih plenkovića, a veleizdajnička frakcija unutar HDZ-a nikad joj nije oprostila što je omogućila da, napokon, institucije počnu raditi svoj posao.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora