Milan Ramljak je živio ispravno. I to je dosta

Više je razloga za ovaj tekst. Prvi je mračna spoznaja da se ljude, bili oni dobri ili ne, ne pamti dugo. Neki se povuku i brzo ih se zaboravi, drugima, ma koliko pisali po tvrdoj ploči povijesti, nitko ne pamti ime.

Ponekad me naljuti lakoća izmišljanja povijesti. Povijest, kaže se, pišu pobjednici, što baš i nije istina. Pišu je oni koji imaju moć i rado izmišljaju svoje zasluge. Ne zanima ih istina, više vole etikete. Ne zanimaju ih svjedoci i istina. Sve je to složeno i nelogično, mitovi su jednostavni i razumljivi.

Takvi vole pisati memoare, pisati o sebi, a druge prešućivati. Takvi nikad nisu bili svoji, već odbljesak tuđe slave i odluka.

Imam dovoljno godina da me smrt ne može iznenaditi. Ipak nerado pišem nekrologe. Nije pravedno birati prema naklonosti, reći će mi urednik, ali kada netko umre, zaslužio je nekoliko riječi i sjećanja.

Ne pišem samo zbog toga što sam osobno tužan, već zbog toga što se nepravedno zaboravljaju okolnosti u kojima su neki ljudi prednost davali idealima, a ne osobnom dobitku.

Imam dovoljno godina da me smrt ne može iznenaditi. Ipak nerado pišem nekrologe. Nije pravedno birati prema naklonosti, reći će mi urednik, ali kada netko umre, zaslužio je nekoliko riječi i sjećanja

Umro je Milan Ramljak, miran i pametan čovjek, moralan preko razine navika ovog naroda. U sjećanjima koja mi naviru ima nekoliko fragmenata koji ostaju od povijesne važnosti, ne zbog aktera, već zbog toga što danas takve okolnosti izgledaju nevjerojatne, popljuvane trenutnim pričama ljudi opsjednutih formalnim istinama kakve šire mediji svodeći našu povijest na iskrivljene slike povijesti komunističke strahovlade u kojoj su svi bili kukavice, hrabri tek za šankom.

Sjećanje počinjem zgodom s kraja osamdesetih. U prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika, u tadašnjoj Ulici braće Kavurića, na prvom katu oko masivnog stola skupilo se maleno društvo ljudi željnih osnovati prvu nesocijalističku stranku.

Sastanak je sazvao Branko Horvat, visok, svadljiv i beskompromisan zagovornik demokracije. Dobro se sjećam detalja i sudionika.

U jednom trenutku nastala je rasprava o programu i dio sudionika, vođen povišenim emocijama, povukao se u susjednu sobu. Svi su mislili da će se Jugoslavija raspasti, da trebaju demokratske reforme, a sve su to bili ljudi od formata i iskustva, akademici, profesori i nekoliko mlađih asistenata.

U Srbiji se pojavio Milošević, beskrupulozno željan vlasti, i otvorio cikluse obračuna u tada jedinoj stranci. Mislili smo da ga ne može zaustaviti obračun u sukobu frakcija i republičkih oligarhija, mislili smo da se protiv njega može boriti jedino radikalnom demokratizacijom. No kako?

Neki su mislili da će doći do buđenja nacionalizma, te smatrali da treba to izbjeći, stvoriti jedinstveni model izbora u Jugoslaviji po načelu jedan čovjek jedan glas. Tvrdili su da uostalom Srbi nemaju većinu u cijeloj Jugoslaviji, a ni u Srbiji nisu svi nacionalisti.

Drugi su u tome vidjeli opasnost majorizacije od strane najbrojnijeg naroda, te su tvrdili da je glavna obrana demokracije (kon)federalni model, jer je podjela vlasti na šest republika i dvije pokrajine jamstvo nemogućnosti nametanja jednog vođe svima.

Rasprava se prekinula, a dio (”federalisti”!), predvođeni Eugenom Pusićem, povukao se u susjednu sobu.

Pusićev nepomirljivi stav (on je govorio o ”bonapartističkom udaru” i populizmu) najjače je podržao Milan opisujući crnim bojama budućnost demokracije i Hrvatske ako Milošević zauzme savezne institucije, vojsku, financije i tajne službe.

Prije Jugoslavije raspao se UJDI. Bez mržnji i podmetanja, bez zajedljivosti zbog razlika u mišljenju.

Nastavka nije bilo, a mi smo otišli na tramvaj. Bilo je svježe, ali nikako da prekinemo razgovor.

Više je razloga za ovaj tekst. Prvi je mračna spoznaja da se ljude, bili oni dobri ili ne, ne pamti dugo. Neki se povuku i brzo ih se zaboravi, drugima, ma koliko pisali po tvrdoj ploči povijesti, nitko ne pamti ime

UJDI je osnovan bez nas.

Sjećam se razgovora u toj zagrebačkoj noći, nismo ni znali da su tu tri buduća ministra pravosuđa. Milan je bio u bijelom kišnom ogrtaču, čvrsto stegnutom u pojasu. Završio je riječima: ”Od ovih se dobrih ljudi, punih ideala i slijepih nada ne može puno očekivati. Nego, dragi prijatelji, ja imam poziv na sastanak s grupom ljudi u vikendici Ante Ledića. Tko hoće neka dođe.”

I tako je otišao osnivati HDZ.

Taj razgovor je nastavljen u kući našeg slovenskog kolege, poslije suca za ljudska prava. Zajedno smo, u ime heretika iz Beograda, Zagreba i Ljubljane trebali pisati prijedlog novog ustava SFRJ.

Nacrt prijedloga došao je iz Beograda (Popov, Lazić, Hodžić?) i bio je kratak i lijepo napisan. No France Bučar i grupa slovenskih intelektualaca, podržana od nas Hrvata, bila je oštro protiv. Milan je komentirao prijedlog: ”Ako dođe do majorizacije, to je kraj. Najprije Slovenci, a onda i mi izlazimo iz Jugoslavije.”

Treća zgoda bila je tužna. U moju sobu došao je Milan i izvadio crvenu partijsku knjižicu. Bilo je to dan poslije mitinga u Kosovom Polju, nekom selu pored Knina. Televizija je prenosila taj skup, bijesne govore uz slike Miloševića i Sime Dubaića.

Milan je jednostavno rekao da preko te granice ne može. Nije mu bilo lako. Hrvatska vlast je šutjela (hrvatska šutnja?). Nije mogao prijeći preko takvog kukavičluka.

I ja sam bio u šoku od tih prizora, bijesan koliko i on. Nešto sam petljao o tome da se treba boriti, da nije trenutak. Gledao me je sa žaljenjem, tugom i prezirom. Za test načela ne bira se trenutak.

Htio je da njegov čin pokrene raspravu na nekim višim razinama i da bude javna gesta otpora, a ne administrativni čin ispisa. To se i dogodilo, ali nije bilo zamjetnog javnog učinka.

Ove zgode pričam s razlogom.

U tim davnim vremenima vladala je hrvatska šutnja. Postojale su mnoge točke otpora. Sveučilište, CITRA, Danas, nakladnici i novinari, skupine intelektualaca. Na primjer O. Cvitan, Jurlina, Letica, Tomac, Lerotić nisu mislili drugačije od Milana i djelovali su kao točke agregacije pokreta otpora, tiho poticani i od frakcije u SKH.

Neki od njih kasnije su razočarali. Mnogi koji se danas busaju u prsa tada su šutjeli. Šute i danas. Danas domoljub možeš biti samo ako si desnica. A istina je da je federalističku ideju očuvala ljevica.

Glasni su oni koji stvaraju dojam da je emigracija jedina sposobna suditi o tom vremenu. A tada su zatvarali prozore da ih se ne čuje.

U jednom trenutku nastala je rasprava o programu i dio sudionika, vođen povišenim emocijama, povukao se u susjednu sobu. Svi su mislili da će se Jugoslavija raspasti, da trebaju demokratske reforme, a sve su to bili ljudi od formata i iskustva, akademici, profesori i nekoliko mlađih asistenata

Mislili su da su velika manjina, strašili su se preko svake mjere, onako kako se stanovnici grada boje svakog šušnja u mračnoj šumi.

No nisu svi imali taj osjećaj instinktivnog zorta, neki nisu skrivali domoljublje, ali su prezirali modus domoljublja u kojem je važno pokazati ceremonijalni patriotizam uz nadu da će ti znakovi lojalnosti pomoći u karijeri.

Tuđman se na Milana naljutio kad nije stavio ruku na srce kod sviranja himne. Danas, kada se u zaglušnom antikomunizmu govori o mraku socijalizma, izgubi se mjera i zaboravi istina.

Tadašnji mrak dosta podsjeća na današnje svjetlo. Tko će biti velik kada je razina mjere slobode izbor između Dinama i Hajduka, Severine ili Thompsona, Konzuma ili Lidla, profesije konobara ili kuhara.

O ljudima koji su donosili teške i važne odluke tek crtica na sedmoj strani novina. Živi se samo jednom, a ako živiš ispravno, i to je dosta.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora