Milanović će salutirati crnu HOS-ovu zastavu. Ja ne!

Po drugi put u mjesec dana, a zbog tzv. domoljublja, Zagreb će postati grad pod opsadom. Povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja te 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije ”Oluja”, glavni grad Hrvatske ”postat će središte ponosa i zajedništva”.

MORH izvještava da će se svečani vojni mimohod održat u četvrtak, 31. srpnja 2025. godine u Zagrebu, u Ulici grada Vukovara od Avenije Marina Držića do Savske ceste, s početkom u 17 sati, ”pružajući građanima jedinstvenu priliku da iz prve ruke svjedoče vojnoj spremnosti, opremljenosti i disciplini”.

”U više od 20 postroja sudjelovat će oko 3400 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva civilne zaštite, Hrvatske gorske službe spašavanja, Pravosudne policije, Hrvatske vatrogasne zajednice, hrvatski branitelji, povijesne postrojbe te pripadnici savezničkih oružanih snaga.

Uz pješačke postroje, u svečanom vojnom mimohodu sudjelovat će motorizirani i mehanizirani postroji s više od 500 borbenih i neborbenih vozila, a na nebu iznad Zagreba održat će se spektakularan letački program u kojem će sudjelovati više od 40 letjelica Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Ministarstva unutarnjih poslova, od helikoptera i aviona do najsuvremenijih višenamjenskih borbenih aviona Rafale.

Također, građani će putem videozida imati priliku pratiti mimoplov Hrvatske ratne mornarice, koji će dodatno obogatiti doživljaj mimohoda te prikazati brodove i plovila različitih namjena kao i ulogu i sposobnosti pomorskih snaga u sklopu hrvatskog obrambenog sustava.

U sklopu mimohoda, građani će imati priliku vidjeti i prikaz novog naoružanja i suvremenih vojnih sredstava, kao što su besposadna letjelica Bayraktar, tenk Leopard i mali borbeni dronovi, čime će se predstaviti tehnološki napredak i kontinuirano jačanje obrambenih sposobnosti Hrvatske vojske.

Uz navedeno, na svečanom vojnom mimohodu održat će se i bogati kulturno-umjetnički program.

Pozivamo sve građane da svojim dolaskom podrže Oružane snage Republike Hrvatske i budu dio ovog jedinstvenog događaja koji simbolizira snagu, profesionalnost i zajedništvo”.

Ne, hvala.

Kao što se nisam odazvao Thompsonovom pozivu, tako s neću odazvati ni pozivu MORH-a. Taman posla da stojim u masi pred kojom će, zahvaljujući vrhovnom zapovjedniku Zoranu Milanoviću i ministru obrane Ivanu Anušiću, proći i crna zastava HOS-a s ustaškim pozdravom ”Za dom spremni”, a što smo imali prilike vidjeti da će se dogoditi prateći snimku probe u petak u središnjem dnevniku HTV-a: među zastavama postrojbi je i ta, prokleta crna zastava.

Da, dobro ste pročitali, Milanović će salutirati i HOS-ovom barjaku pa da svima bude jasno da je ustaški pozdrav, konačno, kako su željeli biskupi Pozaić i Košić, regularno uveden u HV.

Htio sam pisati o katastrofi u Gazi, o djeci koja tamo umiru, o sličnim, možda i strašnijim situacijama u Jemenu (zašto se o tome, inače, ne piše?), ili u Sudanu (”Sudan je zaboravljena humanitarna katastrofa suvremenog doba. Dok svjetska pozornost luta drugim krizama, Sudan tone u mrak nasilja, gladi i raseljavanja. Milijuni pate, a globalna zajednica šuti”, Večernji list). Ili o ovomu: oko četrdeset vjernika ubijeno je u napadu na katoličku crkvu u Komandi, istočnoj provinciji Ituri, koji su izveli pripadnici Savezničkih demokratskih snaga (ADF), milicije sastavljene od bivših ugandskih pobunjenika povezanih s Islamskom državom. Prema lokalnim izvorima na koje se poziva AFP, žrtve su napadači usmrtili mačetama i vatrenim oružjem, izvještava u nedjelju 27. srpnja Vatican News. Takvih ”zaboravljenih katastrofa” ima više, previše. Ali je važno da se Hrvati ponose oružjem, a ne time da doniraju u Caritas Internationalis ili UNICEF-u…

Budući sam kršćanin i teolog, meni je od vojne parade važnije što će u ponedjeljak 28. srpnja u 11:00 u dvorani Kuće ljudskih prava, Selska c. 112c, u Zagrebu, Documenta predstaviti preliminarne rezultate istraživanja ljudskih gubitaka.

Gotovo trideset godina od završetka operacija Oluja, dvadeset i četiri godine nakon objave istoimenog izvještaja Hrvatskog helsinškog odbora, te trinaest godina nakon pravomoćne presude generalima Gotovini, Čermaku i Markaču pred sudom u Haagu, javnost je još uvijek slabo upoznata s činjenicama o ljudskim stradanjima za vrijeme i u razdoblju nakon operacije.

Domaći i međunarodni sudovi uspjeli su utvrditi određeni broj činjenica. No, konkretne okolnosti stradanja velikog broja ubijenih i nestalih osoba s područja tadašnje RSK, većinom Srba, nikad nisu rekonstruirane. Za pripadnike Hrvatske vojske, postoje relativno dobri popisi, no nedostaju precizni opisi okolnosti stradanja; stradali civili s hrvatske strane uopće nisu prepoznati u javnosti. Pravdu nisu donijela ni suđenja za ratne zločine ni tužbe za naknadu štete koje su podizali članovi obitelji stradalih.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću će predstaviti podatke o VRO ”Oluja” i posljedicama na sveobuhvatan način, sukladno svojoj metodologiji i temeljnoj namjeri pripreme integralnog, činjenično utemeljenog popisa svih stradalih u ratu u Hrvatskoj, većinom od 1991. do 1995., uključujući i naknadna stradanja do ranih dvijetisućitih, neovisno o njihovoj nacionalnosti, statusu, tipu stradanja ili strani za koju se borili.

To valja smatrati temeljem civiliziranog i humanog odnosa prema svakoj žrtvi.

Za mene, kao teologa i kršćanina, i kao novinara koji je odmah nakon ”Oluje” stao upozoravati na teška kršenja ljudskih prava, na sistematsku pljačku i palež imovine Srba, i na brojna ubojstva, nikakvi Leopardi i Rafali ne mogu biti važniji od ljudskih gubitaka. Imam i brata, nestalog hrvatskog vojnika, pa i zbog tog iskustva isto ovo pišem.

Još jednom, jer je važno, donosim dio pisma Hrvatske biskupske konferencije koji je objavljen u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, u Zagrebu, 1. svibnja 1995.:

”Nama se tek sada, u slobodi, nakon što je prestao monopol nad povijesnom istinom, otvara mogućnost odati dužnu počast svim žrtvama. Kroz prošlih pedesetak godina javna se počast odavala samo žrtvama jedne strane. Druge se žrtve nisu smjele spominjati; bilo je opasno i znati da su postojale. Mi stoga danas javno molimo za te naše sunarodnjake, pripadnike hrvatskoga naroda, sinove i kćeri Katoličke Crkve. U mislima obilazimo poznate i nepoznate masovne grobnice, posijane širom domovine, i u duhu kršćanske vjere molimo vječni pokoj svima nastradalima. Time ujedno smirujemo i duše živih: rodbine, prijatelja, sunarodnjaka, svih poginulih. Božjim milosrđem liječimo duše ranjene okrutnošću i, nepravdom koja im je nanesena da iz njihova srca ne bi izvirala mržnja i misao na osvetu. Vjera da su pokojni u Božjem miru, pomiruje i ljude međusobno.

Suprotni stav prema žrtvama rata koji se kod nas sustavno i službeno provodio kroz pedesetak godina, po kome su žrtve samo na jednoj strani a krvnici samo na drugoj strani, raspaljivao je osvetničke misli i nakane, o čemu tako tragično svjedoče i sadašnje žrtve rata nametnutog Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Tako naše ratno poglavlje nije završeno pred pedeset godina, kao kod drugih naroda. Duhovi se nisu razoružali. U povijesnom času, kada je nakon komunizma trebalo poštovati izrečenu volju naroda, pribjeglo se sili oružja da se zadrži dominacija. Krvoproliće je opet buknulo da nas svojim posljedicama prati za duge godine koje nadolaze, ako li se nepravde ne isprave i ako li se smisao života i smrti, krivnje i opravdanja ne potraži na Kristovu putu: u njegovoj osobi, u njegovu djelu, u njegovoj riječi.

Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile drugome svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće. Molit ćemo vječni mir svima nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom.

Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.

Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.

No, uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinilaca zločina. No još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu počinjaju zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenog naroda, stranog (u Drugome svjetskom ratu posebno njemačkoga i talijanskoga) i domaćeg – posebno srpskoga i hrvatskoga – čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene Crkve ili vjerske zajednice. Ipak, da bi zakoniti sud bio pravedan, nužno je tražiti i poštovati istinu i o žrtvama i o krvnicima. Uvećavanje broja žrtava da bi se snažnije nametnuo žig krivnje čitavom jednom narodu ili skupini, pogađa nevine nepravdom koju ne može odobriti ni jedna iskrena savjest.

Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

Ključ odgovora nalazimo u molitvi Gospodnjoj. Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: ‘Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci.

No, sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločin te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće su i poticaj današnjem naraštaju. Na ovom nas putu ostvarivanja dobra te nastojanja oko praštanja i pomirenja utvrđuje i sveti otac Ivan Pavao II. koji nam je u Zagrebu poručio: ‘Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira’ (Homilija na misi Zagreb, 11. rujna 1994).”

***

Žao mi je, ali postoji crta koju ne mogu prekoračiti: niti ću zaboraviti žrtve niti ću se klanjati ustaškim simbolima, kao Milanović, Plenković, Anušić i drugi.

U školama se o tome ne uči, a ni mediji nisu napravili dovoljno da se zna što je ustaški režim, ne samo u saborskim raspravama, nego i svakodnevno u društvu. Nama treba istina o nama samima, a to nikako nisu crne zastave s ustaškim pozdravom ”Za dom – spremni”.

Nažalost, ova zemlja ima predsjednika koji se sklanja pred ustašama. U ovoj zemlji, inače, mnogi se plaše da se ne zamjere ustašama i onima koji još uvijek ne razlučuju što je istinska historijska ideja slobode za Hrvatsku, a što nije. Sigurno neću ustuknuti, a sigurno neće ni drugi kojima je Hrvatska oslobođena od ustaškog nasljeđa nužna i važna pretpostavka političkog i mirnog društvenog života.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
    •  Slovo o etici: In memoriam Al Jazeera Balkans
    •  Herceg-Bosna se pregrupira, oglasila se i slavi ustaštvo
    •  Zagrebačka crkva protiv Plenkovića, Jandrokovića i partizana
    •  U Hrvatskoj opasno raste antižidovstvo
    •  Što ću ja s nacističkim odlikovanjem bake Roze?
    •  Zločini u Gazi da, genocid ne
    •  Podsjetnik Milanoviću, Plenkoviću i generalu Gotovini
    •  Vrijeme je za političko djelovanje hrvatskih biskupa
    •  Vatikan, Franjo, Lav i sramota državnih i crkvenih vlasti

> Svi tekstovi ovog autora