Milanović je morao misliti kad je njegova vlada ukidala novine

Predsjednik Republike veoma se uzrujao načinom na koji su preostale hrvatske novine interpretirale njegov sastanak u četiri oka s premijerom. Kaže da je to strašno, da je to “prilično ozbiljan primitivizam”. Suglasan sam s gospodinom Zoranom Milanovićem. Ono što hrvatska javna glasila danas jesu, od najneznatnijega privatnog portala sve do Hrvatske radiotelevizije, uključujući i preostale novine, uglavnom jest “prilično ozbiljan primitivizam”.

Ali kao čitatelj, slušatelj i gledatelj, a pomalo i kao rezignirani pratitelj javnoga djelovanja predsjednika Republike, premijera, Vlade i Sabora, imam ozbiljan problem s načinom na koji predsjednik opisuje nastali problem. “Vidim sovjetizaciju društva”, veli on, iz čega bi se jedino moglo zaključiti da se u Hrvatskoj vlada dekretima.

Pa kao što, recimo, postoji dekret o obaveznom nošenju zaštitnih maski u zatvorenim prostorima trgovačkih centara, za koji nije sasvim jasno po kojem je zakonu donesen, i je li takav dekret u skladu s Ustavom, tako postoji i dekret iz kojeg je proizašlo ono što su novine objavile o njegovom razgovoru s premijerom.

Ili je predsjednik mislio na nešto drugo, ali kako mediji nisu u stanju jasno artikulirati izvještaj o tome, netko tko se kao pijan plota drži onoga što je objavljeno, a ne vlastitih slutnji i pretpostavki, ne uspijeva otkriti što.

Predsjednik Zoran Milanović je, govore mi to oni koji ga poznaju, a govorio mi je to i Slavko Goldstein, kojemu sam bezrezervno spreman vjerovati, nešto obrazovaniji i načitaniji od ostale čeljadi koja se u Hrvatskoj bavi politikom

Dalje kaže ovako: “Ovo će se vrijeme nazivati vremenom hrvatske verzije ruskog konstruktivizma. Ne vidim kako bih mogao biti konstruktivniji, moram ukazivati na autokraciju i dominaciju izvršne vlasti. Šutio sam o razgovoru s predsjednikom vlade. Netko je to spreman objaviti, to se zove novinarstvo. Možda će to biti posao novog ministarstva medija, da govori novinarima kako da pišu. To je primitivizam. Ne želim sovjetski, nego klasični konstruktivizam.”

Novoimenovano “ministarstvo medija” u sklopu Ministarstva kulture ustvari je isto ono “ministarstvo informiranja” u sklopu rečenog ministarstva, samo što se nekome malo presipalo iz šupljeg u prazno. Ali predsjednik, ako sam dobro shvatio, sugerira da bi Vlada mogla preko “ministarstva medija” utjecati na slobodu javne riječi.

Kao da je i to nešto novo, i kao da se vlast u prethodnih tridesetak godina na različite načine u Hrvatskoj nije bavila pritiskanjem medija, maltretiranjem i uništavanjem novina i novinara, te posrednim i neposrednim uvjeravanjem “kako da pišu”.

Radilo se to u mandatima svih HDZ-ovih vlada, ali i u ona dva mandata kada je informiranje bilo pod ingerencijom pijanoga Račanovog Malrauxa i ništa treznije njegove, Milanovićeve, Meline Merkuri.

Vrijedi se, recimo, sjetiti Slavka Linića, čije je poštenje i ispravnost, vrijedilo bi ga na to podsjetiti, predsjednik tada gromoglasno slavio, ministra financija, koji je u svome liberalističkom džihadu protiv kulture i informiranja, skupa s veselom gospođom Merkuri, ekspresno ukinuo dnevni list Vjesnik, čime je vrlo izravno i nedvosmisleno pridonio konačnoj i bespovratnoj tabloidizaciji Hrvatske.

Danas, kada se predsjedniku Republike Milanoviću ne sviđa kad se mediji bave slobodnim novinskim formama, pa kada njegov razgovor s Plenkovićem interpretiraju onako kako bi interpretirali razgovor Meghan Markle i njezina zagondžije, morao bi imati na umu da je takvu interpretaciju u najvećoj mjeri u svom mandatu pripremio i omogućio predsjednik Vlade Milanović.

Pokuša li, pritom, primijetiti da je taj Vjesnik propao prije nego što je ukinut, jer se odavno pretvorio u režimski bilten, valja ga uputiti da nekoga od pantovčačke posluge pošalje u arhivu, po komplete Vjesnika iz vremena ukinuća, pa neka te novine usporedi s današnjim medijima u Hrvatskoj, i neka još jednom razmisli o onom što govori.

Predsjednik Zoran Milanović je, govore mi to oni koji ga poznaju, a govorio mi je to i Slavko Goldstein, kojemu sam bezrezervno spreman vjerovati, nešto obrazovaniji i načitaniji od ostale čeljadi koja se u Hrvatskoj bavi politikom.

Kao čitatelj, slušatelj i gledatelj, a pomalo i kao rezignirani pratitelj javnoga djelovanja predsjednika Republike, premijera, Vlade i Sabora, imam ozbiljan problem s načinom na koji predsjednik opisuje nastali problem

Zašto onda tako strasno i ustrajno prezire intelektualce, umjetnike, kulturnjake i novinare?

To sam se često pitao u vrijeme njegova premijerovanja. Jer nije isto kada desni vođe u kulturi i umjetnosti vide neprijateljsku rabotu: nešto takvo u naravi je desnice, pa se umjereni desničari nastoje od tog defekta izliječiti, učeći se da moraju biti za kulturu, premda će kultura uvijek biti protiv njih, dok se neumjereniji ponašaju kao Karamarko, ali kada otvoreni prezir prema kulturi, u najširem smislu riječi, pokazuje ljevica, kada Račan za svog ministra postavlja čovjeka koji na presicama pijano frflja i prijeti piscima, tada to ne može podnijeti ni neusporedivo veća zemlja i kultura od hrvatske. Stoga, ako se predsjedniku ne sviđa kako pišu novine i izvještavaju mediji, neka ipak ima svijest o tome da ih je i on učinio takvima.

Zatim to poigravanje metaforama i načinom na koji se metafore grade. Predsjednik se buni najprije protiv “ruskog konstruktivizma”, a potom kaže da ne želi “sovjetski”, nego da želi “klasični konstruktivizam”.

Pretpostavljam da je ovim prosvjedovao protiv politički naručenih ili nenaručenih novinskih konstrukcija, pa je to onda nazvao konstruktivizmom, ruskim konstruktivizmom, sovjetskim konstruktivizmom, čemu je onda suprotstavio klasični konstruktivizam. I izgovorio je nešto što je besmislica, u metafori i izvan nje.

Ruski konstruktivizam, naime, ili preciznije od toga, sovjetski konstruktivizam, ne samo da je klasični, nego je i jedini. I nemoguće ga je negativno konotirati, a da se konotacija ne raspadne. Začetnik konstruktivizma, rani genij dvadesetog stoljeća, bio je Vladimir Jevgrafovič Tatljin, godina je bila 1913. Vrijeme je to Maljevičevog Supremativističkog manifesta i ranih apstraktnih radova Vasilija Kandinskog.

Njih trojica će, svaki na svoj način, postati protagonisti sovjetske avangardne umjetnosti, iz koje će se zatim, slijedom nesretnih političkih i životnih okolnosti, slijedom niza emigracija, rađati avangardna umjetnost na Zapadu.

Najpoznatiji Tatljinov rad ujedno je i najslavnija maketa u ukupnoj povijesti umjetnosti i arhitekture: riječ je o 6,7 metara visokom modelu Spomenika Trećoj internacionali, koji je 1920. u povodu osmoga Sveruskog kongresa Sovjeta bio izložen u Moskvi i Lenjingradu, čija je spirala jedan od amblematskih znakova ne samo avangardne umjetnosti općenito, nego i našega dvadesetog stoljeća.

Prema Tatljinovoj zamisli Spomenik Trećoj internacionali trebao je biti podignut u Lenjingradu, visok skoro četiristo metara, čime bi bio i najviši toranj na svijetu. Od izgradnje odustalo se iz dva razloga: zbog siromaštva države i zato što su u Sovjetskom Savezu uskoro radikalno revidirana estetska počela.

Apstrakciju u umjetnosti zamijenit će socijalistički realizam, a apstraktni umjetnici, i konstruktivisti među njima, doći će na zao glas. Neki će emigrirati, drugi će skončati u logoru, dok će Tatljin, nakon što vrag odnese šalu, a Staljin dođe na svoje, promijeniti uvjerenja, vratiti se figuraciji, pa se skloniti u zavjetrinu rada na kazališnoj scenografiji. Umro je, mučenik, u svibnju 1953, one iste godine u kojoj istoga dana, 5. ožujka, umiru Sergej Prokofjev i Josif Visarionovič Džugašvili Staljin.

Vrijedi se, recimo, sjetiti Slavka Linića, čije je poštenje i ispravnost, vrijedilo bi ga na to podsjetiti, predsjednik tada gromoglasno slavio, ministra financija, koji je u svome liberalističkom džihadu protiv kulture i informiranja, skupa s veselom gospođom Merkuri, ekspresno ukinuo dnevni list Vjesnik, čime je vrlo izravno i nedvosmisleno pridonio konačnoj i bespovratnoj tabloidizaciji Hrvatske

Tragom sovjetskoga konstruktivizma nastaje velika europska umjetnost prve polovine dvadesetog stoljeća, uključujući dizajn i arhitekturu. U prvom koljenu i prvom naraštaju, nastaje, recimo, Bauhaus.

Eto, to je ruski, sovjetski, klasični konstruktivizam. I ništa drugo, i nikad više. Naravno, sve je ovo predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović kao obrazovan čovjek morao znati i, vjerojatno, on to i zna. Na žalost, za razliku od svojih kolega i sugovornika na hrvatskoj političkoj sceni, ali i za razliku od hrvatskih novinarki i novinara, tojest većine njih, kojima Tatljin nije ništa, ili im je neko smiješno rusko prezime.

Međutim, to Milanovića nije zaustavilo da slijedi vlastite asocijacije u “prilično ozbiljan primitivizam”, i da ruskim i sovjetskim konstruktivizmom naziva nešto što ne samo da s konstruktivizmom nema veze – ili ima: onima koji za razliku od njega nemaju pojma o Tatljinu i Spomeniku Trećoj internacionali – nego je vrlo slično onome što Milanović nastoji kritizirati.

Pritom, on tako govori i u takvu metaforu klizne upravo zato što zna da na javnoj sceni više nema onih pred kojima je takvo što nedopustivo izblebetati, nema takvih novina i novinara, a da o televizijama i portalima i ne govorimo, kao što se i njegovi razgovori s Andrejem Plenkovićem interpretiraju na jedini adekvatan i moguć način unutar postojećih novina, televizija i portala.

Za neke druge i drukčije načine valjalo se pobrinuti dok je bilo vrijeme, a ne da ti razinu javnog diskursa određuju Slavko Linić i Andrea Zlatar, ukidanjem dnevnih novina, ali i ukidanjem onih koji umjesto da slušaju stalno nešto prigovaraju.

Ovako to, gospodine predsjedniče, izgleda kad nitko ništa ne prigovara.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj ako niste dobili odobrenje autora. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora