novinarstvo s potpisom
Nagrada Templetonove zaklade valjda je financijski najprestižnija u svijetu, čak obilatija od Nobelove. Istina, uvijek je bilo pitanja po kojem kriteriju netko dobije gotovo milijun i pol dolara u džep – pa su moji ateistički sudrugovi znali reći da je to nagrada za one znanstvenike koji kažu nešto lijepo o religiji.
Zaklada će istaknuti da je to nagrada onima koji su dali izniman doprinos potvrđivanju duhovnih dimenzija života kroz uvid, otkriće ili praktična djela. Tako među dobitnicima uglavnom prednjače vjerske vođe te istaknuti pripadnici poput Dalaj Lame, Majke Tereze i kršćanske, hinduske, islamske i židovske provenijencije.
A popis znanstvenika i filozofa uglavnom se i svodi na one koji su se bavili obranom religije (Charles Taylor, Alvin Plantinga, John Polkinghorne), ali se među njih ugurao i jedan ateist poput Martina Reesa. Moguće je, usput govoreći, da je Martinu nagrada pripala zbog stava da su tzv. novi ateisti suviše neprijateljski postavljeni prema religiji.
Ovogodišnju izdašnu nagradu dobio je teorijski fizičar Marcelo Gleiser, Brazilac s američkom adresom prestižnog Dartmouth koledža. Kao deklarirani agnostik Geisler pretpostavlja da se Zakladi dopalo to što želi da njegova poruka, kako sam izjavljuje, ”poštuje ljudska vjerovanja i razloge, koji mogu biti utemeljeni na zajednici ili na dostojanstvu, itd.”
Ključni dio Gleiserove izjave je pak njegova kritika ateizma, kojega on smatra – kako veli i naslov članka – neuskladivim sa znanstvenom metodom.
Da ne bismo Gleiseru ubacili u usta nešto što nije rekao, pustimo ga da sam govori:
”Što mislim pod ateizmom? To je tvrdnja, kategorička tvrdnja koja izražava vjerovanje u nevjerovanje. ‘Ne vjerujem čak iako nemam dokaze za ili protiv, jednostavno ne vjerujem’. Točka. To je deklaracija. Ali u znanosti mi uistinu ne donosimo deklaracije. Mi kažemo: ‘OK, možeš imati hipotezu, ali moraš imati neki dokaz protiv ili za nju.’ I stoga bi neki agnostik rekao: ‘Vidi, nemam dokaza za Boga ili bilo koju vrstu boga (kao prvo, kakav bog? Maorski bogovi ili židovski ili kršćanski ili muslimanski Bog?)’. Ali s druge strane, agnostik će priznati da nema pravo načiniti konačnu tvrdnju o nečemu što on ili ona ne znaju. ‘Odsutnost dokaza nije dokaz nepostojanja’ i tako to”, govori Gleiser otvoreno adresirajući nove ateiste.
Da odmah budem jasan na početku – meni kao ateistu uopće nije pretjerano drago ulaziti u sukob s agnosticima. Oni nisu na pola puta između vjernika i nevjernika, oni su jednostavno nevjernici kao i mi. Ja ne bih volio da nevjernički tabor doživi sudbinu brojnih religija, pa da se podijelimo na pravovjerne i heretike svih nijansi.
Ipak, rekavši to, moram odgovoriti i na ove ne baš sretno sročene tvrdnje jednog vrhunskog znanstvenika i ne baš vrhunskog filozofa (katkada znanstvenici stvarno misle da su ujedno opremljeni i za upuštanje u filozofiju).
Naravno, ateizam je najbolje i najjednostavnije odbaciti ako mu se pripiše neko slijepo vjerovanje u nevjerovanje, dakle, ako ga se naprosto proglasi vjernikom. Onda je to samo još jedna religija, ovaj put s nula bogova, ali se u epistemološkom smislu svodi na isto.
Još je bolje kad se ateizmu zalijepi i etiketa nepoštivanja tuđih uvjerenja.
A već na takvom etiketiranju pokazuje se slabost Gleiserovog agnosticizma (što ne mora biti inherentno i agnosticizmu kao takvom). Jer je i sam nekako na istu razinu stavio maorske bogove s monoteističkim Bogom, čime je smrtno uvrijedio vjerojatno i jedne i druge.
Istina, treba se truditi da se religije prikažu u pravom svjetlu, da dobro znamo što točno one govore i što se točno dogodilo u povijesti ili zbiva u sadašnjosti. No, respekt prema tuđim uvjerenjima, taj čudnovati postmoderni produkt ”uvažavanja uvjerenja” (kao da uvjerenja samim svojim postojanjem zaslužuju neko poštovanje) je nepotrebna i nemoguća misija.
Kad agnostik veli vjerniku da su svi bogovi podjednako nedokazani, onda udarate na ekskluzivnost nečije religije (u kojoj se Bog pojavio po Sinu ili objavio po proroku) i sumnjam da postoji neki lijep i pristojan način da se to izjavi, a da vjernik to ne primi kao uvredu.
Vratimo se sada na pitanje ateizma kao vjere u nevjerovanje, vjere lišene svakog dokaza.
Trebam li reći da je ovo sasvim pogrešan prikaz ateizma, slamnato strašilo koje služi tome da se ateizam opovrgne u jednoj rečenici, ”citatu” nijednog mislioca?
Možda za uvod vrijedi napomenuti kako teizam i ateizam nisu u istoj dokaznoj situaciji – na teizmu leži teret da svoju grandioznu tezu obrazloži i dokaže.
S druge strane, kako se može dokazati nepostojanje bilo čega?
Gleiseru tako nešto ne bi trebalo biti nepoznato, jer i znanost često mora dokazivati upravo neko nepostojanje.
Primjerice, ne postoji uzročna povezanost između cjepiva i autizma. Takvu tezu dokazujete usporedbom između cijepljenih i necijepljenih, brojanjem kolika je pojavnost autizma kod prvih, a kolika kod drugih. I ako vam ispadne praktički jednaki rezultat – onda možete slobodno reći da cjepiva ne uzrokuju autizam.
Kad se, pak, radi o ateizmu, on u suštini ne treba dokaz, jer je on samo logična posljedica jednog temeljnijeg stava, a to je naturalizam – sve zamijećene pojave mogu se objasniti isključivo prirodnim uzrocima.
Gleiseru je to dobro poznato, jer se on kao fizičar upravo i bavi time da se pojave objasne fizisom, prirodom.
Kako bi tu stajala neka statistička analiza? Od svih dosada objašnjenih pojava, koliko njih je zahtijevalo nadnaravni uzrok? To je otprilike kao da pitate koliko je slučajeva autizma dosad zahtijevalo uvođenje cjepiva kao uzroka.
Naravno, složit ću se s Gleiserom da postoje neke tajne, da ćemo možda uvijek imati pred sobom sve veći ocean tajni, jer uistinu svako novo otkriće postavlja i nova pitanja, ona koja dotad nismo mogli ni postaviti.
Svejedno, opet se vraćamo na isto – kad god smo dosad nailazili na tajne, jesmo li ih ikada morali objasniti nečim što nadilazi samu prirodu?
Koliko je misterija dosad razriješeno zahvaljujući uvođenju nekog božanstva kao uzroka? Tu je statistika, odnosno povijest znanosti, neumoljiva – pojam nadnaravnog dosada nam nije objasnio niti jednu pojavu; sve smo objasnili prirodnim uzrocima.
Možda nikada nećemo razriješiti sve misterije svemira; znanost i ne tvrdi da će doći do konačnih odgovora na sva pitanja. Ali nakon svih dosadašnjih objašnjenja i dokaza očekivanje da bi se mogla pojaviti neka tajna koja zahtijeva nadnaravno objašnjenje jednako je razboritosti očekivanja da će se utvrditi neka tajna povezanost između autizma i cjepiva.
Znanstvenik može reći da je neka teza dokazana 99,99%, može čak i reći da je, primjerice, teorija evolucije dokazana 99,99% – svejedno nije razborito nekom drugom objašnjenju uopće davati ozbiljnu pozornost zbog puke statističke pretpostavke o nekoj krajnje neznatnoj mogućnosti.
Da bih to bolje objasnio, poslužit ću se jednom slikom. Zamislite da ste na nogometnoj utakmici u kojoj jedna ekipa vodi s 5:0, a igra se još dvije minute. Vjernik je onaj tko se nada da se rezultat može preokrenuti. Ateist je onaj koji je već proglasio pobjednika. A agnostik je tu da nam ukaže na statističku mogućnost rezultatskog preokreta.
U suštini je to prazna statistika, jer se nije takvo što nikada dogodilo u povijesti nogometa, ali matematičke šanse bi se mogle iskazati nekom nepojmljivo malenom brojkom.
Jesu li u ovom primjeru vjernikova nada i ateistovo zaključivanje stvarno podjednako iracionalni?
Je li agnostikova ”računica” nekakav razboriti prikaz realnosti?
Iako još nitko od nas ne zna kako će točno izgledati naredne dvije minute utakmice, iako možda mi osobno i umremo prije sučevog zadnjeg zvižduka, više je nego jasno tko na kraju odnosi pobjedu.
Ako mislite da nije tako, pokušajte otići u kladionicu i vidjeti hoće li vam njezini strogo racionalni upravitelji – koji dobro znaju računati vjerojatnoće i koeficijente – uopće dati mogućnost da uložite u pobjedu momčadi koja već vodi s 5:0 (za one gubitnike oni će vam radosno dopustiti da svoj novac praktički poklonite kladionici).
Agnostik u ovom slučaju poziva na oprez zbog matematičke računice puke mogućnosti (koliko se golova može postići u dvije minute), premda on sam svakako neće uložiti niti jedne jedine kune u mogućnost pobjede gubitničke momčadi.
Jednostavno je iz svega dosad odigranog sasvim jasno tko dobiva meč.
Čak i jasnije nego tko na kraju dobiva milijun i pol dolara iz Templetonove zaklade.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.