Mogu li se zloporabe u zdravstvu razotkriti i dokazati?

Svaki slučaj nekog sukoba ima najmanje dvije strane i bez poznavanja detalja nemoguće je zauzeti ”stranu” u slučaju s radiolozima iz Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnica lokacije Vinogradska i Ilica.

Ipak, treba znati prošlost: liječnici u nekadašnjem Institutu se bave teškom problematikom liječenja zloćudnih novotvorina i da je pravde, trebao se razviti u specijaliziranu bolnicu koja će imati mamografsku jedinicu u kojoj žena, od probirnog pregleda do krajnjeg liječenja, uključivši i psihološku podršku, dobije brzu zdravstvenu uslugu kako se to radi u modernom svijetu (tzv. mamo jedinice).

U nas su pretrage još uvijek rasparcelirane i obavljaju se često na fizički udaljenim lokacijama unutar bolnica ili dio postoji u ostacima domova (nekada narodnog) zdravlja, a dio u bolnicama.

Na pretrage se ide tamo gdje se prije dođe na red ili gdje netko ima nekog poznatog (nemojmo više to kriti), bez obzira na razinu kvalitete usluge. Pri tome mislim na opremu i kadar, ali i postojanje praćenja i unaprjeđenja pokazatelja kvalitete.

U pokazatelje kvalitete, među ostalim, spadaju vremena čekanja od pojedine pretrage do iduće te na kraju do konačne dijagnoze i liječenja. To gotovo nigdje u Hrvatskoj ne postoji, a svi rado govore o kvaliteti.

Smatram da je tijekom trajanja cijele pandemije trebalo obustaviti mogućnost rada u privatnom sustavu onih koji rade u javnim zdravstvenim ustanovama jer se radi o pojačanom radu uz već od prije toga prekoračenu maksimalnu satnicu za sve liječnike koji imaju dežurstva i pripravnosti, a pogotovo jer je to sve u kontradikciji s njihovim prigovorima o prekomjernoj satnici

Kvaliteta je nužna baš za dijagnostiku i liječenje zloćudnih novotvorina jer je to znanstveno dokazana karika nužna za postizanje što boljih rezultata sa što manje novca. Ali kod nas se vrlo često o pokazateljima kvalitete raspravlja kao o nečemu negativnom jer ”netko” želi provjeravati i nadzirati kako netko radi.

No vrlo je važno imati takve pokazatelje jer, primjerice, liječnici i medicinske sestre mogu obavljati svoj posao vrhunski, ali ako se radi o lošoj i tromoj organizaciji pri čemu bolesnici dugo čekaju pretrage, onda je sva stručnost bačena i učinak znatno manji.

One države koje nemaju novca morale bi imati vrlo učinkovitu organizaciju, a u takvim državama limiti dnevnih pretraga i liste čekanja dovode samo do štetnih posljedica.

Pretrage su kod nas podijeljene prema davno postavljenom ustroju, a ne slijede logične procese. Opisat ću to na primjeru ginekološkog pregleda.

Kad žena dođe na ginekološki pregled, to je na jednom katu, a UZV je redovito kao posebna pretraga na drugoj lokaciji u većini ustanova. Time se gubi vrijeme, a i kvaliteta pregleda (čekanje na termin UZV), jer je optimalno da je to sve uz krevet na kojem se žena pregledava da se ne mora dva puta svlačiti.

Tako ona može sat-dva čekati u redu za prvi dio pregleda, a onda sat za drugi. Nisu krivi za to ginekolozi, jer oni moraju doslovno uloviti vrijeme kada je UZV dostupan za žene koje vode.

O tome na što sliče ti željezni ginekološki stolovi iz sredine prošlog stoljeća, bolje da ne opisujem. Starijim ženama je teško na njih se popeti.

Slično je i s mamografskim snimanjem dojke nakon kojega žena prvo čeka pismeni nalaz, a zatim u slučaju bilo kakvog nejasnog nalaza mora na UZV, pa ovisno o nalazu na punkciju ili biopsiju.

Tako je u Institutu za tumore trebalo jedinicu za skrb o ženama s rakom dojke ojačati istim procesom za rak vrata maternice kojeg je, srećom, puno manje zahvaljujući oportunističkom probiru.

Nadalje, trebali su u trećem desetljeću 21. stojeća imati dostupno intraoperativno zračenje na što bi dolazile i žene iz regije, pa je to mogao, uz znanstvene projekte biti izvor opstanka takve bolnice jer se u svrhu istraživanja može nabaviti i oprema.

Umjesto toga, išlo se na spajanje bolnica kako bi Vinogradska postala KBC jer ovo C nema bez njih (zbog formalnih uvjeta), ali to znači nešto veće plaće uprave i djelatnika.

Što se pripojene traumatološke bolnice tiče, ta bolnica za liječenje kostoloma nije, niti može biti trauma centar.

Za detaljnije informiranje javnosti ta bolnica je prepoznatljiva za rješavanje kostoloma i nekih ozljeda, ali nema mogućnost rješavanja politrauma kao KBC Zagreb za kojeg čak, među građanima laicima, često čujemo čuđenje jer misle da je trauma u Draškovićevoj centar traumatologije, ili KBC Sestre milosrdnice koja ima svoj odjel traumatologije na Vinogradskoj ulici.

Očito se Trauma desetljećima prije bolje izreklamirala po tom pitanju jer ima vrlo karakterističan naziv – Klinika za traumatologiju.

Kvaliteta je nužna baš za dijagnostiku i liječenje zloćudnih novotvorina jer je to znanstveno dokazana karika nužna za postizanje što boljih rezultata sa što manje novca. Ali kod nas se vrlo često o pokazateljima kvalitete raspravlja kao o nečemu negativnom jer ”netko” želi provjeravati i nadzirati kako netko radi

Pri tome ne umanjujem njihov rad, samo treba znati kako prema kriterijima trauma centar (ne trauma bolnica – to ne postoji) mora izgledati, a tome Draškovićeva ne može udovoljiti ni prostorno ni kadrovski, a ni smještajem unutar centra grada gdje je teško dostupna u slučaju bilo kakve veće nesreće.

Stoga bi trebalo ostvariti ono što se davno planiralo, da u onoj nedođija bolnici, nikad završenoj, na kraju grada, bude suvremeni trauma centar, a KBC Rebro bi to bio za istok (kako je uostalom bilo napisano u izvješću ozbiljnog MATRA projekta), čime bi od Zagreba počeo razvoj bolnica koje imaju trauma centre. To bi zajedno sa strukturiranim praćenjem pokazatelja kvalitete rada kao i unaprjeđenjem rada tvorilo trauma sustav.

Tada je bila planirana drugačija reforma vanbolničke hitne pomoći koja ne bi trebala pokrivati ono što trebaju kućne posjete obiteljskih liječnika nego stvarno hitne slučajeve, uključivši ozljede.

Dominantno je važna za to praktična osposobljenost svih kadrova (dakle i novih mladih tek zaposlenih liječnika i tehničara) kao i trajno osvježavanje tih vještina prema međunarodno priznatim tečajevima gdje se provjerava cjelokupni niz postupaka pri zbrinjavanju ozlijeđenih.

Takvi sustavi se preporučuju i od Europske unije jer doprinose smanjenju smrtnosti od ozljeda za 50 posto, ali i invalidnosti.

No eto, u nas se sve radi na hrvatski način pa se pristupilo spajanju tih bolnica, a u jednoj fazi i Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj.

Kad bi oni koji donose odluke bili obaviješteni koliki je trošak u hodu reorganizirati bolnice koje na kraju i dalje ostaju dislocirane, svaka ima neke svoje popratne službe, laboratorije itd., mora se mijenjati naziv, adresa, pečat, zaglavlja na dokumentima, zatim šifre kojima mi u HZJZ-u pratimo pokazatelje pa više nemamo tri ili četiri bolnice nego jednu na trima lokacijama, možete li zamisliti kako su neracionalni ti postupci, a nitko da poviče da je car gol.

Nadalje, nitko od njih ne razmišlja da će pri spajanju istodobno doći i do određenog revolta uprava do tada zasebnih bolnica i to ne samo radi pozicija (jer vlast i to promijeni), nego zato jer oni gore koji postanu glavni trebaju puno vremena dok se istinski informiraju o specifičnostima takvih bolnica te upoznaju unutarnji ustroj.

Uz to često glume odlučnost jer imaju direktivu da pri spajanju naprave uštede. I onda dolazimo do toga da netko tko je došao iz sasvim druge bolnice iz Čakovca ili bilo koje druge bolnice u, recimo, Vinogradsku postane šef nekome tko već desetljećima pregledava, liječi i brine o specifičnim bolesnicima i u sredinu koja ima svojih kadrovskih problema i bez toga.

Već prije ulaska u EU, iz naše zemlje su odlazili liječnici najčešće u SAD, a posljednjih desetak godina u Njemačku, Švedsku, Norvešku i druge. Danas se naši radiolozi najbolje mogu zaposliti u inozemstvu jer su dobro školovani.

Uz to, jedan dio posla mogu raditi online (snimke su digitalne i to im pošalju sigurnim putem) i to i rade pa, primjerice, za švicarske bolnice očitavaju RTG pluća ili mamogram i za to budu plaćeni. Njima se u inozemnim bolnicama to isplati jer i tamo nedostaje stručnjaka, a naši radiolozi su im još uvijek jeftiniji, a znaju engleski ili njemački jezik. I tako nas napusti nekoliko radiologa koji su usko specijalizirani, pa postojeći budu preopterećeni.

No istodobno, ovdje su prethodni ministri odobrili odnosno ostavili na snazi odobrenje da specijalisti mogu dobiti dozvolu za rad u privatnim ustanovama u Hrvatskoj. Stoga oni ne krše nikakav propis osim ako u bolnicama odrađuju privatne bolesnike, tako da će biti zanimljivo saznati nastavak trakavice.

Ipak, strašno je štetno što se na ovaj način kompromitira struka i da liječnici od silnog ega nisu u stanju sjesti i u miru se dogovoriti o načinu rada, te tko može nadomjestiti rad kolega koji su, zahvaljujući ugovorima između RH i EU-a o slobodi kretanja i zapošljavanja, napustili RH i otišli tamo gdje im je ugodnije i mirnije raditi.

Dosadašnja su istraživanja pokazala da liječnici odlaze prvenstveno zbog uvjeta rada, a ne novca. Ono što mene ljuti je zašto ne možemo napraviti da ovdje budu dobri uvjeti rada.

Strašno je štetno što se na ovaj način kompromitira struka i da liječnici od silnog ega nisu u stanju sjesti i u miru se dogovoriti o načinu rada, te tko može nadomjestiti rad kolega koji su, zahvaljujući ugovorima između RH i EU-a o slobodi kretanja i zapošljavanja, napustili RH i otišli tamo gdje im je ugodnije i mirnije raditi

O svim aspektima bih (kako sam dovoljno stara) mogla još puno pisati i ima jako puno problema i nelogičnosti u sustavu.

Mnogi (ne)organizacijski problemi su iskrsnuli tijekom pandemije jer se ne radi mudra i korisna preraspodjela kadrova u COVID centre (šalju se specijalisti koji nemaju iskustvo rada s takvim bolesnicima), tako da ovo potpiruje ionako vrlo eksplozivnu situaciju.

Svi rukovodeći kadrovi bi morali odustati od strahovlade i direktiva te više konzultirati svoju bazu pri donošenju odluka pa bi bilo manje takvih situacija. Ali obje strane, i oni iz uprava i baza moraju prvo imati volju za to, ali i viziju organizacije. Naime, dosta izražen problem je teška upravljivost sustavom kao i otežana komunikacija.

Svakako je važno da građani saznaju cjelovitu istinu vezano za ovaj slučaj u KBC-u Sestre milosrdnice, bez obzira na to o čemu se radilo, ali i preispitaju neke odluke vezane uz prekovremeni rad i rad u privatnom sektoru.

Smatram da je tijekom trajanja cijele pandemije trebalo obustaviti mogućnost rada u privatnom sustavu onih koji rade u javnim zdravstvenim ustanovama jer se radi o pojačanom radu uz već od prije toga prekoračenu maksimalnu satnicu za sve liječnike koji imaju dežurstva i pripravnosti, a pogotovo jer je to sve u kontradikciji s njihovim prigovorima o prekomjernoj satnici.

Uostalom, zloporabe je vrlo teško otkriti i dokazati.

Izgovori da u većini europskih država liječnici smiju dodatno raditi i privatno nisu istiniti jer se radi o potpuno drugačijim sustavima u kojima se strogo poštuje dopušten mjesečni broj sati, imaju znatno više liječnika na 100.000 stanovnika, brojne druge razlike, a nemaju obavezno jedinstveno zdravstveno osiguranje koje je dostupno doslovno svim građanima koji imaju prebivalište u RH.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora