”Moj” sveti brat i otac Bonaventura Duda

Kad umre kakva poznata i važna osoba, danima poslije njezine smrti susrećemo u medijima tekstove i priloge o njezinu životu i djelovanju. Premda, istodobno, obično biva da nekrolozi, zapravo, više odaju o svojim autorima, nego o osobi o kojoj je u njima riječi. Naravno, pritom, kako i priliči, govoreći o njoj u superlativima. Mi kroz vrline pokojnika, afirmiramo vlastite: ili stvarne ili željkovane.

Nije puno drukčije ni sada kada je (3. kolovoza 2017.) preminuo franjevac otac Bonaventura Duda. Ipak, s bitnom razlikom. Ništa se izuzev superlativa o njemu ni ne može, ni u najskrovitijim razgovorima, reći.

On nije bio društvu poznata i važna osoba isključivo zato što je, zbog toliko toga što je postigao u životu, stekao poštovanje i ugled u društvu – bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj Biblije, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik Božje riječi – nego ponajprije zato što je doista živio jednostavnim i autentičnim životom te naprosto zračio dobrotom i svetošću.

Sjećanje na njega neće ostati zabilježeno tek u medijima, nego ponajprije, i mnogo dulje i dublje, u srcima ljudi koji su ga makar i jednom susreli ili čuli uživo te zavoljeli.

Ništa se izuzev superlativa o njemu ni ne može, ni u najskrovitijim razgovorima, reći. On nije bio društvu poznata i važna osoba isključivo zato što je, zbog toliko toga što je postigao u životu, stekao poštovanje i ugled u društvu – bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj Biblije, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik Božje riječi – nego ponajprije zato što je doista živio jednostavnim i autentičnim životom te naprosto zračio dobrotom i svetošću

Stoga mi dopustite da budem posve osobna.

Oca Bonaventuru poznavala sam pedesetak godina, gotovo sav svoj dosadašnji život. Nije mi bio prijatelj ni duhovnik, a istodobno jest sve to na najvrsniji način.

Ovih dana čujem svjedočanstva ljudi koji to isto kažu. Koliko li je samo života pratio svojom brigom, ljubavlju i molitvom! A brojni koje bi znao savjetovati na porti svojega samostana ili za šetnji na Mirogoj, ostat će skriveni.

Umrli su davno i fra Matija i fra Mario, samostanski vratari na Kaptolu, koji bi nam štošta mogli ispričati.

Od posve osobnih uspomena s njim čuvam dvadesetak njegovih pisama, možda jednak broj sjećanja na razgovore i toliko telefonskih poziva. I to je manje-više sve.

Pukotina kroz koju gledam na svjetlost njegova života nije velika, ali je zato svjetlost golema.

Stavljan je na moj put u gotovo svim ključnim momentima mojega života i u svakom je imao riječ za me kad mi je bila potrebna. Poput svjetiljke mojoj nozi za korak dalje.

Prvi puta sam o. Bonaventuru srela kada mi je bilo osam godina. Na vjeronauku koji me pripravljao za primanje prve pričesti, gorko sam se rasplakala kad sam čula da na svijetu ljudi vode ratove te da ubiti životinju nije grijeh.

A onda još gorče kada mi se župnik narugao zbog plača.

Sestra Leonida me, neutješnu, odvela ni manje ni više nego – o. Bonaventuri. Ne sjećam se točno što mi je rekao, nije me tješio, ali me prenio preko provalije.

A učinio je to, ili svjesno ili nesvjesno, u više navrata tijekom mojega odrastanja.

Potom sam ga sretala u samoborskom franjevačkom samostanu: ili kako šeće hodnicima i pogledava na vrt gdje sam pomagala plijeviti i okopavati cvijeće fra Rajneru ili na svetim misama koje su za mene bile iskustva ekstaze ili za orguljama kada bi me fra Fakundo učio registrima ili, pak, kasnije, kad bi dolazio fra Jerku Fućaku pa bi me obojica kadikad, kratko, ispitivali koliko poznajem Bibliju i smješkali se. Kadikad bi se sreli, gotovo sudarali u mraku, dok je šetao franjevačkim parkom.

Sjećanje na njega neće ostati zabilježeno tek u medijima, nego ponajprije, i mnogo dulje i dublje, u srcima ljudi koji su ga makar i jednom susreli ili čuli uživo te zavoljeli

Posebice su mi ostali u sjećanju njegovi razgovori s košarkašem Krešimirom Ćosićem koji je s njim htio provjeriti svoju odluku da se pridruži mormonima, što je kasnije i učinio.

Jednom su me pozvali da sudjelujem u razgovoru o Svetom Trojstvu. Bilo mije petnaest ili šesnaest godina i jedva sam štogod razumjela, ali jesam bitno: da je Trojstvo ljubavni ples među dimenzijama jednoga Boga, ples Života na koji smo i mi pozvani ući svojim neznatnim korakom te da treba, koliko god bio različit od našega, ta bio to čak i put nevjere, poštivati put kojim tkogod drugi kroči jednako kao svoj vlastiti.

Kao studentica sam, zajedno s najboljom prijateljicom Azrom, kad god sam mogla, nedjeljom išla na misu u 11 sati u crkvu sv. Franje na Kaptolu što ju je najčešće on služio te pohađala njegov predmet ”Perikope“ na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Iz njega je prštalo na sve strane: po tekstovima Svetoga pisma kretao se poput vrsnoga glazbenika po partiturama obilno improvizirajući i uvodeći asocijacije iz drugih tekstova kulture.

I danas dok čitam ili slušam kakav biblijski tekst, imam u svijesti da je svaka riječ prošla kroz um, srce i život o. Bonaventure. Ako išta znam o teologiji, posebice biblijskoj, ili o Drugom vatikanskom koncilu, ono najbolje sam od njega naučila.

Prvo njegovo pismo dobila sam kad sam počela razmišljati o tomu da se posvema posvetim duhovnom zvanju a da o tome prethodno uopće nismo bili razgovarali. Kasnije sam shvatila i osvjedočila se mnogo puta da je imao dar čitanja tuđih misli, odnosno srca.

Tako mi je, primjerice, otkrio što vidi moju muku kada sam se pitala (a o tomu ništa nije mogao znati) da li da prekinem ili ne svoj angažman u franjevačkoj crkvi na Kaptolu. Deset godina sam vodila vjeronauk za katekumene, lektorirala knjige o. Zvjezdanu Liniću, primala ljude s problemima da im, ako mogu, dam koji savjet ili uputim dalje, održala mnoge vjeronaučne sate u crkvi (koje je o. Bonaventura slušao s prvoga kata samostana), a onda se, uspostavom hrvatske države, promijenila struktura ljudi koji su htjeli primiti sakramente – sve manje je bilo tragalaca, a sve više konzumenata – pomaganje o. Zvjezdanu i mnogo štošta me toliko opterećivalo da sam zanemarila i sebe i svoj studij…

Dan prije nego što sam odlučila priopćiti o svoju odluku da sve napuštam, o. Bonaventura je bio prolazio hodnikom i uz put mi jednostavno dobacio: ”Mislio sam da ćete mnogo ranije otići“.

Činilo mi se da je toliko čist u srcu da nije kadar vidjeti išta drugo do čistoće. Ali jest, bio je itekako kadar vidjeti, tek, naprosto, time što je vidio, nije zagađivao svoje misli ni svoje biće.

Posebice su mi ostali u sjećanju njegovi razgovori s košarkašem Krešimirom Ćosićem koji je s njim htio provjeriti svoju odluku da se pridruži mormonima, što je kasnije i učinio

Azra bi nam, da je još živa, jer je bila posebnom niti vezana uz oca Bonaventuru, mogla otkriti daleko više i daleko sjajnijih bisera njegove duše.

Umrla je u četrdesetoj godini iscrpljena brigom za svoju i fizički i psihički bolesnu majku. Iznimno darovita, jedva nam je što od svojega blaga stigla dati…

O godišnjici smrti obilježenoj u crkvi Ante Padovanskog na Svetom Duhu organizatori su – među kojima je bilo ljudi koji ju nisu baš voljeli za života ili joj čak otežavali katehetski rad u srednjoj školi – njezinu smrt htjeli prikazati kao žrtvu prinesenu Bogu, kao put kakav bi trebalo slijediti.

Koji smo ju poznavali i voljeli, zacijelo nismo mislili da je njezin odabir da ostane uz mamu bio čin svetosti, premda jest način na koji je ostala. Stoga smo puno prije završetka komemoracije izašli iz crkve, svatko za sebe, ali nekako u isto vrijeme: Azrin brat Kemal, o. Bonaventura i ja.

Na praznom platou ispred, nad kojim se polako nadvijala noć, samo smo se šutke pogledali.

Činilo mi se da je daleko od praktičnih, svakodnevnih životnih stvari, no bio je blizak, pitom s njima. I ne bez duhovitosti.

Samo jednom sam ga izravno zamolila za duhovno vodstvo. zbog emocionalne i duhovne krize u kojoj sam se bila našla, prilično sam smršavila.

O.Bonaventura je pristao na razgovore, ali sam mu pred svaki dogovoren susret morala donijeti papirić iz vage ispred ”Name“ na kojem je pisalo koliko imam kila. Ako brojka nije bila veća nego prethodni put, donio bi mi tanjur hrane iz franjevačke kuhinje te me nagnao da pojedem pred njim. I ništa od razgovora do sljedećeg puta, kada mi više, zapravo, nije bio više ni toliko potreban. Kao ni tanjur hrane.

Činilo mi se da toliko učen da više nema što učiti od koga drugog. A trajno je učio. Čak i kad se ne bi usuglasio sa stavovima ”učitelja“, čak i u stvarima u kojima je daleko nadmašivao znanjem.

Tako se, primjerice, sjećam zgode kad mi je za ispovijedi dao kao pokoru da se pomolim na grobu kardinala Alojzija Stepinca. Našalila sam se: ”Zar sam toliko zgriješila kada mi dajete toliku pokoru?“.

Jednom su me pozvali da sudjelujem u razgovoru o Svetom Trojstvu. Bilo mi je petnaest ili šesnaest godina i jedva sam štogod razumjela, ali jesam bitno: da je Trojstvo ljubavni ples među dimenzijama jednoga Boga, ples Života na koji smo i mi pozvani ući svojim neznatnim korakom te da treba, koliko god bio različit od našega, ta bio to čak i put nevjere, poštivati put kojim tkogod drugi kroči jednako kao svoj vlastiti

Naime, za razliku od o. Bonaventure koji je nadbiskupa i kardinala Alojzija cijenio i volio, ja sam prema njemu bila vrlo suzdržana jer su mi prve obavijesti o njegovu životu došle iz knjige koju mi je m. s. Marica bila tutnula u ruke, a u kojoj se socijalizam, u kojem sam živjela i prihvaćala ga, interpretirao krajnje negativno, a svetost o. Alojzija veličala samo zato što se protivio komunizmu i uzdizao hrvatstvo, a ne i zbog njegovih osobnih vrlina, kojih je, zacijelo, bilo.

O.Bonaventura me nije ni pokušao uvjeriti da bih trebala promijeniti stav, nego mi rekao. ”Hvala Vam što ste me naučili da se i tako može misliti. Idite u katedralu i pomolite se Bogu da o. Alojzije nikome ne bude poticaj ili razlog za ikakvu netrpeljivost ili mržnju“. Eto, tako je o. Bonaventura prenosio preko provalija.

Drugi primjer (a bilo ih je nebrojeno) dogodio se za proslave 40. godina od izlaska Zagrebačke Biblije. Održala sam referat u kojem sam, među ostalim, branila stav da se Božje ime JHVH nikako ne bi trebalo pisati kao ”Jahve“ te tumačila zašto.

O.Bonaventura, a i prof. Ivan Golub koji je sjedio s njim, pomno me slušao. Poslije mi je prišao tumačeći mi, čak štoviše i opravdavajući se zašto je u Zagrebačku Bibliju ušla riječ ”Jahve“. Toliko o autentičnoj poniznosti o. Bonaventure.

Činilo mi se da će možda s nelagodom, kao što su mnogi s osudom, i prihvatiti vijest da se nisam udala u Crkvi jer mi je muž (sada već dvadesetak godina pokojni) bio Židov i to mu nije bilo prihvatljivo.

Ne samo da se o. Bonaventura obradovao kad sam mu povjerila da sam trudna, nego toliko silno da me je u knjižari ”Teovizije“ htio dići na rukama od radosti. A potom se i sprijateljio s Mošeom, s kojim je rado raspravljao o prijevodima Psalama, a gotovo sve do pred samu svoju smrt, brižno se raspitivao o našemu sinu Jonatanu.

Mnogi moji prijatelji koji sebe smatraju agnosticima ili ateistima kadikad bi došli sa mnom na misu koju je služio o. Bonaventura i svima, bez iznimke, svidio se njegov govor.

Meni se čini da čak nije bilo ni važno o čemu je govorio (premda je to gotovo uvijek bio široki let asocijacija ne samo po biblijskim, već i književnim, likovnim ili glazbenim sadržajima), nego im se svidjela njegova autentičnost, činjenica što se potpuno moglo vjerovati da misli, osjeća i živi ono što propovijeda te da u uvažavanju drugih osoba, bili oni vjernici ili ne, ne pravi ama baš nikakve razlike.

I Mošeu se vrlo svidio. ”To je prvi kršćanski svećenik kojega čujem a da u svom govoru ne brka Isusa i Boga te čije bi riječi o Bogu mogao potpisati svaki dobar rabin“ – rekao mi je već poslije prve odslušane mise.

O.Bonaventura me nije ni pokušao uvjeriti da bih trebala promijeniti stav, nego mi rekao. ”Hvala Vam što ste me naučili da se i tako može misliti. Idite u katedralu i pomolite se Bogu da o. Alojzije nikome ne bude poticaj ili razlog za ikakvu netrpeljivost ili mržnju“ (…) Eto, tako je o. Bonaventura prenosio preko provalija

Činilo mi se da ga ne trebam uznemiravati ma kakvim svojim zahtjevom ili molbom. Doista, bio je silno zaposlen, a u svom poslu vrlo marljiv i precizan (vidjela sam to kad sam mu pomagala upotpunjavati kakvu bibliografiju), brojni su ga ljudi tražili za usluge, predstavljanje knjiga, recenzije, razgovore.

Stoga sam naučila da mu, ukoliko želim koju prozboriti s njim, primjerice poslije njegove mise u 11, ne prilazim, nego – čekam sa strane da on meni priđe.

I redovno je to, na moju veliku radost, činio.

Posebice me iznenadio na dan obrane doktorata. Nisam mu ni rekla za nju da ne bi osjećao kakvu obavezu. A onda sam ga zatekla poslije obrane ispred Filozofskog. ”Što ovdje radite, oče Bonaventuro?“ – pitala sam ga. A on mi odgovori: ”Htio sam doći na vašu obranu, ali sam zakasnio i nisam htio ući da ne smetam. Čekam vas da vam kažem da ću vrlo rado pročitati vaš rad“.

Pročitao je sve moje knjige (a Bog zna koliko se i kakvih knjiga u životu načitao!) i svaku komentirao iz obilja svojega srca, ne samo znanja.

Ulomke nekih od njih čak je znao pročitati na svojim nedjeljnim misama u crkvi sv. Franje na Kaptolu. O anđelima je održao predavanje u Etnografskom muzeju.

Vezan uz snop života pročitao je nekoliko puta. Nesvjestan svoje veličine i bez lažne skromnosti, iskreno se radovao što sam ga citirala u knjižici o svetom Franji.

Posebice mi je bila draga i važna njegova reakcija na knjigu Biti katolik još u kojoj otvoreno pišem o neuralgičnim točkama u Crkvi, zbog čega su me mnogi (pravo)vjernici ili ignorirali ili čak vrijeđali. On ju je, e pa reći ću, nazvao proročkom. Možda ne zato što to doista jest, nego zato što je znao što mi je u srcu.

Činilo mi se da zazire od iskazivanja emocija.

Koliko god se radovao susretima s ljudima, istodobno je bio suzdržan što se tiče otkrivanja vlastite intime. Jednom mi je rekao da je tomu tako jer je imao iskustva da su ljudi kojima bi dao kakav osoban savjet, taj savjet kasnije javno koristili kao argument u svoju obranu pozivajući se na njegov autoritet.

Zapravo je bio vrlo senzibilan i krajnje osjećajan čovjek.

Katkada mi se čini da ga je Bog tako dugo držao na životu (premda je sam odavno čeznuo za povratkom doma, u krilo Božje) između ostaloga i zato da, zaštićen visokim godinama, smije slobodno izražavati svoje osjećaje i prema ljudima i prema Bogu, jednako kao i slobodno ih primati.

Tako se, primjerice, sjećam zgode kad mi je za ispovijedi dao kao pokoru da se pomolim na grobu kardinala Alojzija Stepinca. Našalila sam se: ”Zar sam toliko zgriješila kada mi dajete toliku pokoru?“ Naime, za razliku od o. Bonaventure koji je o. Alojzija cijenio i volio, ja sam prema njemu bila vrlo suzdržana jer su mi prve obavijesti o njegovu životu došle iz knjige koju mi je m. s. Marica bila tutnula u ruke, a u kojoj se socijalizam, u kojem sam živjela i prihvaćala ga, interpretirao krajnje negativno, a svetost o. Alojzija veličala samo zato što se protivio komunizmu i uzdizao hrvatstvo, a ne i zbog njegovih osobnih vrlina, kojih je, zacijelo, bilo

Tako sam i ja doživjela milost da mi poslije jedne svete mise s Malim sestrama, nakon što mi je spontano izletjelo: ”Znate li, oče Bonaventuro, da vas jako volim?“, uzvrati: ”I ja vas volim“ te raširi ruke za zagrljaj.

Otac Bonaventura je među rijetkima najvažnijim osobama u mom životu.

Zbog svete svjetlosti koju je bacao na moj život samim time što je postojao očitujući Božju blizinu cijelom svojim bićem.

On je moj barometar ili visak kojim sam mjerila, i mjerim, svoj vlastiti odnos s Bogom.

Štoviše: visak kojim Bog mjeri svoju prisutnost u meni, odnosno dubinu mojega srca.

A vjerujem da mnogi koji su imali milost da im se nađe na životnom putu, slično osjećaju. On je samim svojim postojanjem u drugima poticao njihovu vlastitu svetost, i to u svakome na način njemu vlastit.

Doista, u o. Bonaventuri očitovala se svetost Božja.

Svet čovjek je čovjek u kojem, kao kršćani, čujemo, osjećamo, dodirujemo prisutnost Krista kao utjelovljenje Božjega potpunog očitovanja u čovjeku.

Svet čovjek je čovjek iznutra odvojen od svega što nije sveto, Božje, što nije ukorijenjeno u transcendentalnom i njime osvijetljeno.

Čovjek koji je, u svemu što misli, želi, govori i čini, pa bile to i tzv. profane stvari, Bogu i Božjem posvećen, a da pritom između želja, misli, govora i djela nije razlike. Odatle i, unatoč svemu, njegova duboka radost. Riječju: bio je cjelovit, integriran čovjek s golemim rasponom krila.

Ukoliko riječ ”svet“ ima ikakve veze s riječima ”svijet“ i svjetlost“, onda je njegova svetost bila svjetlost koju je vidio u svijetu i u njega unosio.

On je bio to zrcalo najboljega iz oba univerzuma te je, vjerojatno, i zbog toga imao dar suza – one bi same potekle iz njegovih svijetlih očiju već na sam spomen najvećega blaga njegova srca – Boga ili Isusa.

Doista, u o. Bonaventuri očitovala se svetost Božja. Svet čovjek je čovjek u kojem, kao kršćani, čujemo, osjećamo, dodirujemo prisutnost Krista kao utjelovljenje Božjega potpunog očitovanja u čovjeku

Ono u čemu se svetost meni očitovala u osobi toga dragog, dragog čovjeka punoga dobrote – na spomen čijeg imena će i meni same od sebe poteći suze – mogla bih na kraju sažeti u pet riječi: cjelovitost, zagledanost u Nevidljivo, istinoljubiva skromnost, prožetost Riječju, sloboda.

Oče Bonaventura, vjerojatno ništa od svega što sam pokušala dotaknuti u opisu, ne biste sebi pripisali u zasluge, nego daru Božjem.

No, darovi Božji teško da bi našli svoja gnijezda za rascvat da niste bili osoba kakvi ste bili.

Hvala Vam što ste bili potpuno otvoreni darovima.

Hvala Vam što ste bili. I jeste i, vjerujem, bit ćete. Svima koji žude za svjetlom, u gustim vremenima svjetionik.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora