autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Molimo Gospodina s obnovljenim žarom za puno jedinstvo

AUTOR: Autograf / 14.02.2016.

Papa Franjo i Patrijarh Kirill
Foto: EPA/Max Rossi/POOL

U salonu međunarodne zračne luke “José Martí”, u prisutnosti kubanskog predsjednika Raúla Castra i dviju službenih izaslanstava, papa Franjo i moskovski patrijarh Kirill potpisali su 12. veljače zajedničku izjavu na talijanskom odnosno ruskom jeziku te razmijenili tekstove izjava, priopćio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Naš bratski susret održan je na Kubi, na raskrižju Sjevera i Juga, Istoka i Zapada. S ovog otoka, simbola nadâ “Novog svijeta” i dramatičnih događaja povijesti dvadesetog stoljeća, upućujemo naše riječi svim narodima Latinske Amerike i drugih kontinenata.

Radujemo se što kršćanska vjera raste ovdje na dinamičan način. Snažan vjerski potencijal Latinske Amerike, njezina stoljetna kršćanska tradicija, utemeljena na osobnom iskustvu milijuna ljudi, zalog su velike budućnosti za ovu regiju, nastavlja se u Izjavi.

Susrećući se daleko od drevnih sporova “Staroga svijeta”, osjećamo posebno snažno potrebu za zajedničkim radom katolika i pravoslavnih, koji su pozvani, s blagošću i poštivanjem, dati svijetu razlog nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15). Svjesni trajnosti mnogih prepreka, želimo i nadamo se da će naš susret pridonijeti ponovnoj uspostavi jedinstva koje je Bog htio, za koje je Krist molio.

Neka naš susret nadahne kršćane širom svijeta da mole Gospodina s obnovljenim žarom za puno jedinstvo svih njegovih učenika.

U svijetu koji očekuje od nas ne samo riječi, već konkretne geste, neka ovaj susret bude znak nade za sve ljude dobre volje!, poručuju u svojoj izjavi poglavari dviju crkava.

U našoj odlučnosti da poduzmemo sve što je potrebno da se prevladaju povijesne različitosti koje smo naslijedili, želimo ujediniti svoje napore kako bi svjedočili Kristovo evanđelje i zajedničku baštinu Crkve prvoga tisućljeća, odgovarajući zajedno na izazove suvremenog svijeta. Pravoslavni i katolici moraju naučiti dati jednodušno svjedočanstvo u onim područjima u kojima je to moguće i potrebno. Ljudska civilizacija je ušla u period epohalne promjene.

Naša kršćanska savjest i naša pastoralna odgovornost ne dopuštaju nam da ostanemo pasivni pred izazovima koji zahtijevaju zajednički odgovor, navodi se u zajedničkoj izjavi Pape i patrijarha Moskve i cijele Rusije.

Naš se pogled ponajprije okreće onim krajevima svijeta gdje su kršćani žrtve progona. U mnogim zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike cijele obitelji, sela i gradovi naše braće i sestara u Kristu su potpuno zatrti. Njihove su crkve barbarski opustošene i opljačkane, njihovi sakralnih objekti oskvrnuti, njihovi spomenici uništeni. S boli konstatiramo kako se u Siriji, Iraku i drugim zemljama događa masovni egzodus kršćana iz zemlje iz koje se naša vjera prvi put počela širiti i gdje su oni živjeli još od apostolskih vremena, zajedno s drugim vjerskim zajednicama.

Pozivamo međunarodnu zajednicu da hitno djeluje kako bi se spriječilo daljnje protjerivanje kršćana s Bliskog istoka. Dok dižemo naš glas u obranu progonjenih kršćana, želimo izraziti naše suosjećanje za patnju koju trpe vjernici drugih vjerskih tradicija koji su također postali žrtve građanskog rata, kaosa i terorističkog nasilja.

Nasilje u Siriji i Iraku je već uzelo na tisuće života, ostavljajući milijune ljudi bez krova nad glavom i dobara. Pozivamo međunarodnu zajednicu da se ujedini kako bi se okončalo nasilje i terorizam i, istodobno, pridonijelo putem dijaloga brzoj ponovnoj uspostavi građanskog mira.

Bitno je osigurati veliku humanitarnu pomoć izmučenim osobama i mnogim izbjeglicama u susjednim zemljama, navodi se u Izjavi u kojoj se poziva na ponovnu uspostavu mira na Bliskom istoku, koji će biti plod pravednosti, tako da se osnaži bratski suživot među različitim populacijama, crkvama i religija koje su ondje prisutne, na povratak izbjeglica u njihove domove, ozdravljenje ranjenih i pokoj duše nevino ubijenih.

Sve strane uključene u sukobe poziva se da pokažu dobru volju i sjednu za pregovarački stol. Istodobno se upozorava međunarodnu zajednicu da mora poduzeti sve moguće napore za okončanje terorizma kroz složno, zajedničko i usklađeno djelovanje. Pozivamo sve zemlje koje sudjeluju u borbi protiv terorizma na odgovorno i razborito djelovanje.

Pozivamo sve kršćane i sve koji vjeruju u Boga da žarko mole brižnog Stvoritelja svijeta da zaštiti svoje stvorenje od uništenja i ne dopusti novi svjetski rat. Da bi se osigurao čvrsti i trajni mir, moraju se poduzeti posebni napori oko otkrivanja zajedničkih vrijednosti koje nas ujedinjuje, utemeljenih na evanđelju našega Gospodina Isusa Krista.

Prigibamo glavu pred mučeništvom onih koji, po cijenu vlastitog života, daju svjedočanstvo za istinu evanđelja, birajući radije smrt no odreći se Krista. Vjerujemo da su ti mučenici našeg doba, koji pripadaju različitim crkvama, ali koji su ujedinjeni zajedničkom patnjom, zalog jedinstva kršćana, ističe se u izjavi.

U Izjavi se ističe nužnost međureligijskog dijaloga „u ovom nemirnom dobu”. Razlike u shvaćanju vjerskih istina, navodi se u tekstu, ne smije sprječavati ljude različitih vjera da žive u miru i skladu. U današnjim okolnostima, vjerski vođe imaju posebnu odgovornost odgajati svoje vjernike u duhu poštivanja uvjerenja onih koji pripadaju drugim vjerskim tradicijama. Potpuno su neprihvatljivi pokušaji opravdavanja zlodjela vjerskim parolama. Nijedan se zločin ne može počiniti u Božje ime, snažno se ističe u Izjavi.

Potvrđujući veliku vrijednost vjerske slobode, zahvaljujemo Bogu za nezapamćenu obnovu kršćanske vjere u Rusiji, kao i mnogim drugim zemljama istočne Europe, gdje su desetljećima vladali ateistički režimi. Danas su lanci militantnog ateizma raskinuti i na mnogim mjestima kršćani mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru.

Tijekom posljednjih četvrt stoljeća izgrađene su tisuće novih crkava i otvorene stotine samostana i teoloških škola. Kršćanske zajednice ostvaruju važnu karitativnu i socijalnu djelatnost, pružajući raznolike oblike pomoći potrebitima. Pravoslavni i katolici često rade rame uz rame. Svjedočeći vrijednosti evanđelja oni svjedoče o postojanju zajedničkih duhovnih temelja ljudskog suživota, navodi se u Izjavi.

U tekstu se nadalje izražava zabrinutost zbog situacije u mnogim zemljama u kojima su kršćani sve više suočeni s ograničenjima vjerske slobode, prava na svjedočenje vlastitih uvjerenja i mogućnosti da žive u skladu s njima. Na osobit način uočavamo da preobrazba nekih zemalja u sekularizirana društva, kojima je stran svaki spomen Boga i Njegove istine, predstavlja ozbiljnu prijetnju za vjersku slobodu. Zabrinjava nas trenutno ograničavanje prava kršćana, ako ne i njihova izravna diskriminacija, kada ih neke političke snage, vođene često vrlo agresivnom ideologijom sekularizma, pokušavaju protjerati na margine javnog života, ističe se u Izjavi.

Proces europskih integracija, koji je započeo nakon stoljećâ krvavih sukoba, mnogi su pozdravili s nadom, kao jamstvo mira i sigurnosti. Ipak, pozivamo na budnost protiv integracije koja bi bila lišena poštovanja religijskih identiteta. Ostajući otvoreni za doprinos drugih religija našoj civilizaciji, uvjereni smo da Europa mora ostati vjerna svojim kršćanskim korijenima. Pozivamo kršćane Istočne i Zapadne Europe da se ujedine u zajedničkom svjedočenju Krista i Evanđelja, ta da Europa sačuva svoju dušu koju je oblikovala dvije tisuće godina duga kršćanska tradicija, ističe se u Izjavi.

U Izjavi se skreće pozornost na tešku situaciju u kojoj se nalaze najsiromašniji, najpotrebitiji i oni koji su pogođeni raznim nedaćama dok se istodobno ”materijalno bogatstvo čovječanstva povećava”. Ne možemo ostati ravnodušni prema sudbinama milijuna migranata i izbjeglica koji kucaju na vrata bogatih zemalja. Zbog neobuzdanog konzumerizma u nekim razvijenim zemljama postupno se iscrpljuju dobra našeg planeta. Rastuća nejednakost u raspodjeli materijalnih dobara povećava osjećaj da je uspostavljeni međunarodni poredak nepravedan. Kršćanske crkve su pozvane braniti zahtjeve pravde, poštivanje tradicija narodâ i autentičnu solidarnost sa svima onima koji trpe.

Ističući kako je obitelj prirodno središte ljudskog života i društva, u Izjavi se izražava zabrinutost zbog krize obitelji u mnogim zemljama. Pravoslavni i katolici dijele isto shvaćanje obitelji, te su pozvani svjedočiti da je ona put svetosti, koji svjedoči vjernost supružnika u njihovim međusobnim odnosima, njihovu otvorenost rađanju i odgajanju djece, međugeneracijsku solidarnost i poštivanje najslabijih.

Obitelj se temelji na braku, činu slobodne i vjerne ljubavi između muškarca i žene. To je ljubav koja potvrđuje njihovu zajednicu i uči ih uzajamno se prihvaćati kao dar. Brak je škola ljubavi i vjernosti. Žalimo što su drugi oblici suživota postavljeni na istu razinu kao i ova zajednice, dok je ideja očinstva i majčinstva, kao posebnog poziva muškarca i žene u braku, posvećenog biblijskom tradicijom, protjeran iz javne svijesti.

U poruci se poziva sve na poštivanje neotuđivog prava na život. Milijunima se djece uskraćuje sama mogućnost da dođu na svijet. Krv nerođene djece vapi Bogu, ističe se u Izjavi.

Širenje takozvane eutanazije dovodi do toga da se starije osobe i bolesni počinju osjećati prevelikim teretom za njihove obitelji i društvo u cjelini.

Mlade kršćane se poziva da ne zakopaju svoje talente, nego da ih iskoriste kako bi u svijetu promicali Kristovu istinu. “Ne bojte se ići protiv struje. Bog vas voli i od svakoga od vas očekuje da budete njegovi učenici i apostoli. Budite svjetlo svijeta”, ističe se u Izjavi. Papa Franjo i patrijarh Kirill također su pozvali mlade da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri. “Sjetite se da ste otkupljeni visokom cijenom smrti na križu Bogo-čovjeka Isusa Krista”, navodi se u Izjavi.

Izražava se također zabrinutost zbog razvoja tehnika medicinski potpomognutog rađanja, jer manipulacija ljudskim životom predstavlja napad na temelje ljudskog postojanja, koji je stvoren na sliku Božju. Smatramo svojom dužnošću podsjetiti na nepromjenjivost kršćanskih moralnih načela, utemeljenih na poštivanja dostojanstva čovjeka pozvanog na život, u skladu sa Stvoriteljevim naumom.

Pravoslavce i katolike ujedinjuje ne samo zajednička tradicija Crkve prvoga tisućljeća, nego i poslanje da propovijedaju evanđelje Kristovo u današnjem svijetu. To poslanje podrazumijeva uzajamno poštivanje članova kršćanske zajednice i isključuje bilo kakav oblik prozelitizma.

Nismo konkurenti, već braća, i tom se idejom moraju voditi sva naše uzajamna djelovanja, kao i ona usmjerena prema vanjskom svijetu. Sve katolike i pravoslavne vjernike u svim zemljama poziva se da nauče živjeti zajedno u miru i ljubavi. Stoga je apsolutno neprihvatljivo, ističe se u Izjavi, korištenje nepoćudnih sredstava za poticanje vjernike da prelazak iz jedne Crkve u drugu, uskraćujući im njihovu vjersku slobodu ili njihove tradicije.

U Izjavi se nadalje izražava nada da će susret Pape i poglavara Ruske pravoslavne crkve doprinijeti također pomirenju tamo gdje postoje napetosti između grkokatolika i pravoslavnih. Izražava se također osuda zbog sukoba Ukrajini koji je već prouzročio brojne žrtve i gurnuo društvo u duboku gospodarsku i humanitarnu krizu. Sve sukobljene strane poziva se na mudrost, društvenu solidarnost i da rade na izgradnji mira. Crkve u Ukrajini se poziva da rade na postizanju društvenog sklada, da se suzdrže od sudjelovanja u sukobu i da ne podržavaju daljnje širenje sukoba.

U suvremenom svijetu, tako raznolikom a ipak ujedinjenom zajedničkom sudbinom, katolici i pravoslavci su pozvani bratski surađivati u naviještanju Radosne vijesti spasenja, svjedočiti zajedno moralno dostojanstvo i autentičnu slobodu osobe. Ovaj svijet, u kojem duhovni stupovi ljudskog života postupno nestaju, očekuje od nas uvjerljivo kršćansko svjedočanstvo u svim područjima osobnog i društvenog života. Veliki dio budućnosti čovječanstva ovisi o našoj sposobnosti da dajemo zajedničko svjedočanstvo Duha istine u ovim teškim vremenima, kaže se u zajedničkoj Izjavi pape Franje i moskovskog patrijarha Kirilla.

(IKA)

(Izvorni tekst Havanske Deklaracije na engleskom jeziku)

Joint Declaration of Pope Francis and Patriarch Kirill of Moscow and All Russia

“The grace of the Lord Jesus Christ and the love of God the Father and the fellowship of the holy Spirit be with all of you” (2 Cor 13:13).

1. By God the Father’s will, from which all gifts come, in the name of our Lord Jesus Christ, and with the help of the Holy Spirit Consolator, we, Pope Francis and Kirill, Patriarch of Moscow and All Russia, have met today in Havana. We give thanks to God, glorified in the Trinity, for this meeting, the first in history.

It is with joy that we have met like brothers in the Christian faith who encounter one another “to speak face to face” (2 Jn 12), from heart to heart, to discuss the mutual relations between the Churches, the crucial problems of our faithful, and the outlook for the progress of human civilization.

2. Our fraternal meeting has taken place in Cuba, at the crossroads of North and South, East and West. It is from this island, the symbol of the hopes of the “New World” and the dramatic events of the history of the twentieth century, that we address our words to all the peoples of Latin America and of the other continents.

It is a source of joy that the Christian faith is growing here in a dynamic way. The powerful religious potential of Latin America, its centuries–old Christian tradition, grounded in the personal experience of millions of people, are the pledge of a great future for this region.

3. By meeting far from the longstanding disputes of the “Old World”, we experience with a particular sense of urgency the need for the shared labour of Catholics and Orthodox, who are called, with gentleness and respect, to give an explanation to the world of the hope in us (cf. 1 Pet 3:15).

4. We thank God for the gifts received from the coming into the world of His only Son. We share the same spiritual Tradition of the first millennium of Christianity. The witnesses of this Tradition are the Most Holy Mother of God, the Virgin Mary, and the saints we venerate. Among them are innumerable martyrs who have given witness to their faithfulness to Christ and have become the “seed of Christians”.

5. Notwithstanding this shared Tradition of the first ten centuries, for nearly one thousand years Catholics and Orthodox have been deprived of communion in the Eucharist. We have been divided by wounds caused by old and recent conflicts, by differences inherited from our ancestors, in the understanding and expression of our faith in God, one in three Persons – Father, Son and Holy Spirit. We are pained by the loss of unity, the outcome of human weakness and of sin, which has occurred despite the priestly prayer of Christ the Saviour: “So that they may all be one, as you, Father, are in me and I in you … so that they may be one, as we are one” (Jn 17:21).

6. Mindful of the permanence of many obstacles, it is our hope that our meeting may contribute to the re–establishment of this unity willed by God, for which Christ prayed. May our meeting inspire Christians throughout the world to pray to the Lord with renewed fervour for the full unity of all His disciples. In a world which yearns not only for our words but also for tangible gestures, may this meeting be a sign of hope for all people of goodwill!

7. In our determination to undertake all that is necessary to overcome the historical divergences we have inherited, we wish to combine our efforts to give witness to the Gospel of Christ and to the shared heritage of the Church of the first millennium, responding together to the challenges of the contemporary world. Orthodox and Catholics must learn to give unanimously witness in those spheres in which this is possible and necessary. Human civilization has entered into a period of epochal change. Our Christian conscience and our pastoral responsibility compel us not to remain passive in the face of challenges requiring a shared response.

8. Our gaze must firstly turn to those regions of the world where Christians are victims of persecution. In many countries of the Middle East and North Africa whole families, villages and cities of our brothers and sisters in Christ are being completely exterminated. Their churches are being barbarously ravaged and looted, their sacred objects profaned, their monuments destroyed. It is with pain that we call to mind the situation in Syria, Iraq and other countries of the Middle East, and the massive exodus of Christians from the land in which our faith was first disseminated and in which they have lived since the time of the Apostles, together with other religious communities.

9. We call upon the international community to act urgently in order to prevent the further expulsion of Christians from the Middle East. In raising our voice in defence of persecuted Christians, we wish to express our compassion for the suffering experienced by the faithful of other religious traditions who have also become victims of civil war, chaos and terrorist violence.

10. Thousands of victims have already been claimed in the violence in Syria and Iraq, which has left many other millions without a home or means of sustenance. We urge the international community to seek an end to the violence and terrorism and, at the same time, to contribute through dialogue to a swift return to civil peace. Large–scale humanitarian aid must be assured to the afflicted populations and to the many refugees seeking safety in neighbouring lands.

We call upon all those whose influence can be brought to bear upon the destiny of those kidnapped, including the Metropolitans of Aleppo, Paul and John Ibrahim, who were taken in April 2013, to make every effort to ensure their prompt liberation.

11. We lift our prayers to Christ, the Saviour of the world, asking for the return of peace in the Middle East, “the fruit of justice” (Is 32:17), so that fraternal co–existence among the various populations, Churches and religions may be strengthened, enabling refugees to return to their homes, wounds to be healed, and the souls of the slain innocent to rest in peace.

We address, in a fervent appeal, all the parts that may be involved in the conflicts to demonstrate good will and to take part in the negotiating table. At the same time, the international community must undertake every possible effort to end terrorism through common, joint and coordinated action. We call on all the countries involved in the struggle against terrorism to responsible and prudent action. We exhort all Christians and all believers of God to pray fervently to the providential Creator of the world to protect His creation from destruction and not permit a new world war. In order to ensure a solid and enduring peace, specific efforts must be undertaken to rediscover the common values uniting us, based on the Gospel of our Lord Jesus Christ.

12. We bow before the martyrdom of those who, at the cost of their own lives, have given witness to the truth of the Gospel, preferring death to the denial of Christ. We believe that these martyrs of our times, who belong to various Churches but who are united by their shared suffering, are a pledge of the unity of Christians. It is to you who suffer for Christ’s sake that the word of the Apostle is directed: “Beloved … rejoice to the extent that you share in the sufferings of Christ, so that when his glory is revealed you may also rejoice exultantly” (1 Pet 4:12–13).

13. Interreligious dialogue is indispensable in our disturbing times. Differences in the understanding of religious truths must not impede people of different faiths to live in peace and harmony. In our current context, religious leaders have the particular responsibility to educate their faithful in a spirit which is respectful of the convictions of those belonging to other religious traditions. Attempts to justify criminal acts with religious slogans are altogether unacceptable. No crime may be committed in God’s name, “since God is not the God of disorder but of peace” (1 Cor 14:33).

14. In affirming the foremost value of religious freedom, we give thanks to God for the current unprecedented renewal of the Christian faith in Russia, as well as in many other countries of Eastern Europe, formerly dominated for decades by atheist regimes. Today, the chains of militant atheism have been broken and in many places Christians can now freely confess their faith. Thousands of new churches have been built over the last quarter of a century, as well as hundreds of monasteries and theological institutions. Christian communities undertake notable works in the fields of charitable aid and social development, providing diversified forms of assistance to the needy. Orthodox and Catholics often work side by side. Giving witness to the values of the Gospel they attest to the existence of the shared spiritual foundations of human co–existence.

15. At the same time, we are concerned about the situation in many countries in which Christians are increasingly confronted by restrictions to religious freedom, to the right to witness to one’s convictions and to live in conformity with them. In particular, we observe that the transformation of some countries into secularized societies, estranged from all reference to God and to His truth, constitutes a grave threat to religious freedom. It is a source of concern for us that there is a current curtailment of the rights of Christians, if not their outright discrimination, when certain political forces, guided by an often very aggressive secularist ideology, seek to relegate them to the margins of public life.

16. The process of European integration, which began after centuries of blood–soaked conflicts, was welcomed by many with hope, as a guarantee of peace and security. Nonetheless, we invite vigilance against an integration that is devoid of respect for religious identities. While remaining open to the contribution of other religions to our civilization, it is our conviction that Europe must remain faithful to its Christian roots. We call upon Christians of Eastern and Western Europe to unite in their shared witness to Christ and the Gospel, so that Europe may preserve its soul, shaped by two thousand years of Christian tradition.

17. Our gaze is also directed to those facing serious difficulties, who live in extreme need and poverty while the material wealth of humanity increases. We cannot remain indifferent to the destinies of millions of migrants and refugees knocking on the doors of wealthy nations. The unrelenting consumerism of some more developed countries is gradually depleting the resources of our planet. The growing inequality in the distribution of material goods increases the feeling of the injustice of the international order that has emerged.

18. The Christian churches are called to defend the demands of justice, the respect for peoples’ traditions, and an authentic solidarity towards all those who suffer. We Christians cannot forget that “God chose the foolish of the world to shame the wise, and God chose the lowly and despised of the world, those who count for nothing, to reduce to nothing those who are something, that no human being might boast before God” (1 Cor 1:27–29).

19. The family is the natural centre of human life and society. We are concerned about the crisis in the family in many countries. Orthodox and Catholics share the same conception of the family, and are called to witness that it is a path of holiness, testifying to the faithfulness of the spouses in their mutual interaction, to their openness to the procreation and rearing of their children, to solidarity between the generations and to respect for the weakest.

20. The family is based on marriage, an act of freely given and faithful love between a man and a woman. It is love that seals their union and teaches them to accept one another as a gift. Marriage is a school of love and faithfulness. We regret that other forms of cohabitation have been placed on the same level as this union, while the concept, consecrated in the biblical tradition, of paternity and maternity as the distinct vocation of man and woman in marriage is being banished from the public conscience.

21. We call on all to respect the inalienable right to life. Millions are denied the very right to be born into the world. The blood of the unborn cries out to God (cf. Gen 4:10).

The emergence of so-called euthanasia leads elderly people and the disabled begin to feel that they are a burden on their families and on society in general.

We are also concerned about the development of biomedical reproduction technology, as the manipulation of human life represents an attack on the foundations of human existence, created in the image of God. We believe that it is our duty to recall the immutability of Christian moral principles, based on respect for the dignity of the individual called into being according to the Creator’s plan.

22. Today, in a particular way, we address young Christians. You, young people, have the task of not hiding your talent in the ground (cf. Mt 25:25), but of using all the abilities God has given you to confirm Christ’s truth in the world, incarnating in your own lives the evangelical commandments of the love of God and of one’s neighbour. Do not be afraid of going against the current, defending God’s truth, to which contemporary secular norms are often far from conforming.

23. God loves each of you and expects you to be His disciples and apostles. Be the light of the world so that those around you may see your good deeds and glorify your heavenly Father (cf. Mt 5:14, 16). Raise your children in the Christian faith, transmitting to them the pearl of great price that is the faith (cf. Mt 13:46) you have received from your parents and forbears. Remember that “you have been purchased at a great price” (1 Cor 6:20), at the cost of the death on the cross of the Man–God Jesus Christ.

24. Orthodox and Catholics are united not only by the shared Tradition of the Church of the first millennium, but also by the mission to preach the Gospel of Christ in the world today. This mission entails mutual respect for members of the Christian communities and excludes any form of proselytism.

We are not competitors but brothers, and this concept must guide all our mutual actions as well as those directed to the outside world. We urge Catholics and Orthodox in all countries to learn to live together in peace and love, and to be “in harmony with one another” (Rm 15:5). Consequently, it cannot be accepted that disloyal means be used to incite believers to pass from one Church to another, denying them their religious freedom and their traditions. We are called upon to put into practice the precept of the apostle Paul: “Thus I aspire to proclaim the gospel not where Christ has already been named, so that I do not build on another’s foundation” (Rm 15:20).

25. It is our hope that our meeting may also contribute to reconciliation wherever tensions exist between Greek Catholics and Orthodox. It is today clear that the past method of “uniatism”, understood as the union of one community to the other, separating it from its Church, is not the way to re–establish unity. Nonetheless, the ecclesial communities which emerged in these historical circumstances have the right to exist and to undertake all that is necessary to meet the spiritual needs of their faithful, while seeking to live in peace with their neighbours. Orthodox and Greek Catholics are in need of reconciliation and of mutually acceptable forms of co–existence.

26. We deplore the hostility in Ukraine that has already caused many victims, inflicted innumerable wounds on peaceful inhabitants and thrown society into a deep economic and humanitarian crisis. We invite all the parts involved in the conflict to prudence, to social solidarity and to action aimed at constructing peace. We invite our Churches in Ukraine to work towards social harmony, to refrain from taking part in the confrontation, and to not support any further development of the conflict.

27. It is our hope that the schism between the Orthodox faithful in Ukraine may be overcome through existing canonical norms, that all the Orthodox Christians of Ukraine may live in peace and harmony, and that the Catholic communities in the country may contribute to this, in such a way that our Christian brotherhood may become increasingly evident.

28. In the contemporary world, which is both multiform yet united by a shared destiny, Catholics and Orthodox are called to work together fraternally in proclaiming the Good News of salvation, to testify together to the moral dignity and authentic freedom of the person, “so that the world may believe” (Jn 17:21). This world, in which the spiritual pillars of human existence are progressively disappearing, awaits from us a compelling Christian witness in all spheres of personal and social life. Much of the future of humanity will depend on our capacity to give shared witness to the Spirit of truth in these difficult times.

29. May our bold witness to God’s truth and to the Good News of salvation be sustained by the Man–God Jesus Christ, our Lord and Saviour, who strengthens us with the unfailing promise: “Do not be afraid any longer, little flock, for your Father is pleased to give you the kingdom” (Lk 12:32)!

Christ is the well–spring of joy and hope. Faith in Him transfigures human life, fills it with meaning. This is the conviction borne of the experience of all those to whom Peter refers in his words: “Once you were ‘no people’ but now you are God’s people; you ‘had not received mercy’ but now you have received mercy” (1 Pet 2:10).

30. With grace–filled gratitude for the gift of mutual understanding manifested during our meeting, let us with hope turn to the Most Holy Mother of God, invoking her with the words of this ancient prayer: “We seek refuge under the protection of your mercy, Holy Mother of God”. May the Blessed Virgin Mary, through her intercession, inspire fraternity in all those who venerate her, so that they may be reunited, in God’s own time, in the peace and harmony of the one people of God, for the glory of the Most Holy and indivisible Trinity!

Francis
Bishop of Rome
Pope of the Catholic Church

Kirill
Patriarch of Moscow
and all Russia
12 February 2016, Havana (Cuba)

(Prenosimo s portala vatican.va)

***

Prijevod izjave na srpski jezik:

”Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista i ljubav Boga i Oca i zajednica Svetoga Duha da bude sa svima vama!“ (IIKor. 13, 13).

1. Po volji Boga i Oca, od Kojeg ishodi svaki dar, u ime Gospoda našega Isusa Hrista, sadejstvom Svetoga Duha Utešitelja, mi, Francisk (Franja), Papa rimski, i Kiril, Patrijarh moskovski i sve Rusije, susreli smo se danas u Havani. Mi uznosimo blagodarnost Bogu, u Trojici slavljenom, za ovaj susret, prvi u istoriji.

Susreli smo se sa radošću kao braća po hrišćanskoj veri koja su se sastala kako bi razgovarala usmeno, licem k licu (IIJov. 12), od srca srcu, i raspravljala o uzajamnim odnosima među Crkvama, o nasušnim problemima naše pastve i o perspektivi razvoja ljudske civilizacije.

2. Naš bratski susret se desio na Kubi, na raskrsnici puteva između Severa i Juga, Zapada i Istoka. Sa ovog ostrva — a ono je simvol nadâ ,,Novoga sveta“ i dramatičnih događaja istorije 20. veka — mi upućujemo svoju reč svim narodima Latinske Amerike i drugih kontinenata.

Radujemo se što se danas ovde dinamično razvija hrišćanska vera. Moćni verski potencijal Latinske Amerike i njene viševekovne hrišćanske tradicije koje se ostvaruju u životnom iskustvu milionâ ljudi predstavljaju zalog velike budućnosti ovog regiona.

3. Susrevši se na mestu udaljenom od starih sporova ,,Staroga sveta“, mi osobito snažno osećamo neophodnost zajedničkih napora katolika i pravoslavnih, pozvanih da ,,sa krotošću i strahom“ daju svetu odgovor o našoj nadi (IPetr. 3, 15).

4. Blagodarimo Bogu za darove koje smo dobili javljanjem Jedinorodnoga Sina Njegova u svetu. Mi baštinimo zajedničko duhovno Predanje prvog hiljadugodišta istorije hrišćanstva. Svedoci toga Predanja jesu Presveta Mati Božja, Djeva Marija, i sveti koje poštujemo. Među njima se nalaze i bezbrojni mučenici koji su posvedočili svoju vernost Hristu i postali ,,seme hrišćanstva“.

5. I pored zajedničkog Predanja prvih deset vekova, katolici i pravoslavni su tokom već skoro hiljadu godina lišeni međusobnog opštenja u Evharistiji. Razdeljeni smo zbog rana nanetih u sukobima i daleke i nedavne prošlosti. Isto tako, razdeljeni smo i zbog razlika, nasleđenih od naših prethodnika, u shvatanju i tumačenju naše vere u Boga, Jednog u Trima Licima – Oca, Sina i Duha Svetoga. Tugujemo zbog gubitka jedinstva, što je posledica ljudske slabosti i grehovnosti, a do toga gubitka je došlo protiv volje Hrista Spasitelja, iskazane u Njegovoj prvosvešteničkoj molitvi: ,,Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u meni i ja u Tebi, da i oni u nama jedno budu“ (Jov. 17, 21).

6. Svesni mnogobrojnih prepreka koje treba savladati, mi se nadamo da će naš susret dati doprinos delu dostizanja onoga bogozapoveđenog jedinstva za koje se molio Hristos. Neka naš susret nadahne hrišćane čitavog sveta da sa novom revnošću prizivaju Hrista u molitvi za puno jedinstvo svih učenika Njegovih! Neka u svetu koji od nas ne očekuje samo reči nego i dela naš susret postane znak nade za sve ljude dobre volje!

7. U rešenosti da preduzmemo sve što je neophodno kako bismo prevazišli nesuglasice koje smo nasledili iz istorije, mi želimo da udružimo svoje napore radi svedočenja o Jevanđelju Hristovom i o zajedničkom nasleđu Crkve prvog milenijuma tako što ćemo zajedno odgovarati na izazove savremenog sveta. Pravoslavni i katolici su dužni da nauče da pružaju jednoglasno svedočenje istine u oblastima u kojima je to moguće i nužno. Ljudska civilizacija je ušla u period epohalnih promena. Hrišćanska savest i pastirska odgovornost ne dozvoljavaju nam da ostanemo ravnodušni pred izazovima koji iziskuju zajednički odgovor.

8. Naš pogled je upravljen pre svega prema onim krajevima sveta u kojima su hrišćani izloženi progonima. U mnogim zemljama Bliskog Istoka i Severne Afrike istrebljuju se čitave porodice, sela i gradovi naše braće i sestara u Hristu. Njihovi hramovi su osuđeni na varvarsko razaranje i pljačkanje, svetinje na skrnavljenje, a spomenici kulture na uništenje. U Siriji, Iraku i drugim zemljama Bliskog Istoka sa bolom u duši posmatramo masovni egzodus hrišćana iz zemlje u kojoj je počelo širenje naše vere i gde su hrišćani živeli od apostolskih vremena zajedno sa drugim verskim zajednicama.

9. Pozivamo međunarodnu zajednicu da bez odlaganja učini sve da se spreči dalji izgon hrišćana sa Bliskog Istoka. Podižući svoj glas u odbranu progonjenih hrišćana, mi saosećamo i sa patnjama pristalicâ drugih verskih tradicija, žrtava građanskog rata, haosa i terorističkog nasilja.

10. U Siriji i u Iraku to nasilje je odnelo hiljade života, a milione ljudi ostavilo bez krova nad glavom i bez sredstava za život. Pozivamo svetsku zajednicu da objedini napore kako bi prestalo nasilje i terorizam i da istovremeno pomogne da se putem dijaloga dođe do što skorijeg ostvarenja građanskog mira. Napaćenom narodu i mnogobrojnim izbeglicama u susednim zemljama neophodna je humanitarna pomoć najširih razmera.

Molimo sve one koji mogu da utiču na sudbinu svih otetih, u tom broju i mitropolita alepskih Pavla i Jovana Ibrahima, kidnapovanih u aprilu 2013. godine, da učine sve što treba za njihovo što skorije oslobođenje.

11. Uznosimo molitve Hristu, Spasitelju sveta, da na tlu Bliskog Istoka uspostavi mir koji je ,,delo pravde” (Is. 32, 17), da učvrsti bratsku koegzistenciju među različitim narodima, Crkvama i religijama koje onde žive, da izbeglicama omogući povratak u njihove domove i da ranjenima podari isceljenje, a dušama nevino izginulih upokojenje.

Svim stranama za koje se može ispostaviti da su uvučene u konflikte upućujemo svesrdni apel da pokažu dobru volju i sednu za pregovarački sto. U isto vreme, neophodno je da međunarodna zajednica upotrebi sve moguće napore da pomoću zajedničkih, koordiniranih akcija onemogući terorizam. Sve zemlje uključene u borbu protiv terorizma pozivamo da dejstvuju odgovorno i uravnoteženo. Sve hrišćane i sve koji veruju u Boga, pozivamo na što usrdniju molitvu Tvorcu i Promislitelju sveta da On sačuva Svoju tvorevinu od uništenja i da ne dopusti novi svetski rat. Da bi se postigao stabilan i trajan mir, nasušno su potrebni napori usmereni na povratak zajedničkim vrednostima koje nas objedinjuju, a koje su utemeljene na Jevanđelju Gospoda našega Isusa Hrista.

12. Klanjamo se hrabrosti onih koji po cenu sopstvenog života svedoče o istini Jevanđelja, birajući radije smrt nego odricanje od Hrista. Verujemo da mučenici našega vremena, koji potiču iz različitih Crkava, ali su ujedinjeni zajedničkim stradanjem, predstavljaju zalog jedinstva hrišćana. Vama koji stradate za Hrista upućuje svoju reč Njegov apostol: ,,Ljubljeni! … Radujte se što učestvujete u stradanjima Hristovim, da biste se i u otkrivenju slave Njegove radovali i veselili” (IPetr. 4, 12 – 13).

13. U naše nemirno doba neophodan je međuverski dijalog. Razlike u shvatanju verskih istina ne smeju da sprečavaju ljude različitih vera da žive u miru i slozi. U sadašnjim uslovima verski lideri imaju posebnu odgovornost za vaspitavanje svoje pastve u duhu poštovanja prema ubeđenjima onih koji pripadaju drugim verskim tradicijama. Apsolutno su neprihvatljivi pokušaji da se zločinački postupci opravdavaju verskim parolama. Nijedan zločin se ne može vršiti u ime Božje, ,,jer Bog nije Bog nereda nego mira” (IKor. 14, 33).

14. Svedočeći o velikoj vrednosti verske slobode, mi uznosimo blagodarenje Bogu za nebivali preporod hrišćanske vere do kojeg je danas došlo u Rusiji i mnogim zemljama Istočne Evrope, gde su decenijama vladali ateistički režimi. Danas su okovi militantnog ateizma zbačeni i u mnogim krajevima hrišćani mogu slobodno da ispovedaju svoju veru. Za četvrt veka tu je podignuto na desetine hiljada novih hramova i otvoreno na stotine manastira i bogoslovskih škola. Hrišćanske zajednice razvijaju bogatu dobrotvornu i socijalnu delatnost pružajući različite vidove pomoći ljudima u nevolji. Pravoslavni i katolici neretko rade rame uz rame. Oni zastupaju zajedničke duhovne osnove ljudskog življenja u zajedništvu svedočeći o jevanđelskim vrednostima.

15. U isto vreme našu zabrinutost izaziva situacija u mnogim zemljama gde su hrišćani sve češće suočeni sa ograničavanjem verske slobode i prava da svedoče o svojim ubeđenjima i da žive u skladu sa njima. Osobito vidimo da pretvaranje nekih zemalja u sekularizovana društva, kojima je tuđe svako sećanje na Boga i njegovu istinu, povlači za sobom ozbiljnu opasnost za versku slobodu. Uznemireni smo zbog sadašnjeg ograničavanja pravâ hrišćana, a mogli bismo govoriti i o njihovoj diskriminaciji u prilikama kada neke političke snage, vođene ideologijom sekularizma, veoma često agresivnog, teže da ih istisnu na margine društvenog života.

16. Proces evropske integracije, započet posle vekova krvavih sukoba, mnogi su prihvatili sa nadom kao zalog mira i bezbednosti. Ali mi u isto vreme pozivamo na oprez prema takvoj integraciji koja ne uvažava verski identitet. Mi priznajemo doprinos drugih religija našoj civilizaciji, ali smo ubeđeni da Evropa mora da ostane verna svojim hrišćanskim korenima. Pozivamo hrišćane Zapadne i Istočne Evrope da se ujedine radi zajedničkog svedočenja o Hristu i Jevanđelju da bi Evropa sačuvala svoju dušu, oblikovanu dvehiljadugodišnjom hrišćanskom tradicijom.

17. Naš pogled je upućen ljudima koji se nalaze u teškom stanju i žive u uslovima krajnje nužde i siromaštva dok materijalna bogatstva čovečanstva rastu. Mi ne možemo da ostanemo ravnodušni prema sudbini milionâ migranata i izbeglica koji kucaju na vrata bogatih zemalja. Bezobzirni potrošački mentalitet, karakterističan za neke od najrazvijenijih država, ubrzano troši resurse naše planete. Rastuća nejednakost u raspodeli zemaljskih dobara pojačava osećanje nepravednosti sistema međunarodnih odnosa koji se nameće.

18. Hrišćanske Crkve su pozvane da brane zahteve pravičnosti, poštovanja prema tradicijama narodâ i delotvorne solidarnosti sa svima koji stradaju. Mi hrišćani ne smemo zaboraviti da ,,što je ludo pred svetom ono izabra Bog da posrami mudre; i što je slabo pred svetom ono izabra Bog da posrami jake; i što je neplemenito pred svetom i poniženo izabra Bog, i ono što je ništavno, da uništi ono što jeste, da se ne pohvali nijedno telo pred Bogom” (IKor. 1, 27 – 29).

19. Porodica je prirodno središte života čoveka i društva. Mi smo zabrinuti zbog krize porodice u mnogim zemljama. Pravoslavni i katolici zastupaju jedan te isti stav o porodici i osećaju se pozvanima da svedoče o porodici kao putu ka svetosti koji otkriva međusobnu vernost supružnikâ, njihovu spremnost da rađaju i vaspitavaju decu, solidarnost među pokoljenjima i poštovanje prema slabima.

20. Porodica je utemeljena na braku kao aktu slobodne i verne ljubavi između muškarca i žene. Ljubav učvršćuje njihovu zajednicu i uči ih da prihvataju jedno drugo kao dar. Brak je škola ljubavi i vernosti. Mi žalimo što se sada neke druge forme zajedničkog življenja izjednačavaju sa brakom kao zajednicom, a biblijskom tradicijom osvećene predstave o očinstvu i materinstvu kao posebnom prizvanju muškarca i žene u braku potiskuju se iz društvene svesti.

21. Pozivamo sve i svakog da poštuje čovekovo neotuđivo pravo na život. Milionima začete dece uskraćena je i sama mogućnost da se rode. Glas krvi nerođene dece vapije ka Bogu (Post. 4, 10).

Širenje takozvane eutanazije dovodi do toga da prestareli i bolesni počinju da se osećaju kao prekomerni teret za svoje bližnje i za društvo u celosti.

Izražavamo zabrinutost zbog sve šire primene biomedicinskih reproduktivnih tehnologija jer manipulisanje ljudskim životom predstavlja atak na osnove ljudskog bića, stvorenog po liku Božjem. Smatramo svojom dužnošću da podsetimo na neizmenjivost hrišćanskih moralnih načela, zasnovanih na poštovanju dostojanstva čoveka koji je prizvan u život po zamisli svoga Tvorca.

22. Želimo da danas uputimo posebnu poruku hrišćanskoj omladini. Vi, mladi, ne smete zakopavati talenat u zemlju (sr. Mat. 25, 25) nego treba da sve darovane vam od Boga sposobnosti upotrebite kako biste u svetu zastupali istinu Hristovu i kako biste u svom životu ovaplotili jevanđelske zapovesti o ljubavi prema Bogu i bližnjima. Ne bojte se da idete protiv toka stvari dok se borite za istinu Božju, sa kojom se ni izdaleka ni uvek ne slažu savremeni sekularni standardi.

23. Bog vas ljubi i očekuje da svako od vas bude Njegov učenik i apostol. Budite svetlost svetu da ljudi koji vas okružuju vide vaša dobra dela i proslave Oca vašega Nebeskog (Mat. 5, 14 – 16)! Vaspitavajte decu u hrišćanskoj veri, predajte im dragoceni biser vere (Mat. 13, 46) koji ste i sami primili od svojih roditelja i predaka! Ne zaboravljajte da ste ,,kupljeni skupo” (ΙKor. 6, 20) — po cenu smrti Bogočoveka Isusa Hrista na Krstu.

24. Pravoslavni i katolici nisu ujedinjeni samo zajedničkim Predanjem Crkve prvog hiljadugodišta nego i misijom propovedanja Jevanđelja Hristova u savremenom svetu. Preduslov za tu misiju jeste međusobno uvažavanje članova hrišćanskih zajednica. Ona isključuje svaki oblik prozelitizma.

Mi nismo suparnici već braća: od ovog shvatanja moramo polaziti u svim našim postupcima u odnosima jednih prema drugima i prema spoljašnjem svetu. Pozivamo katolike i pravoslavne u svim zemljama da uče da žive zajedno u miru i ljubavi i da isto misle među sobom (Rimlj. 15, 5). Nedopustivo je koristiti neprilična sredstva kako bi vernici bili prinuđeni da iz jedne Crkve pređu u drugu, čime se prenebregava njihova verska sloboda i njihove sopstvene tradicije. Naše je prizvanje da sprovodimo u život zavet apostola Pavla i širimo Jevanđelje ,,ne tamo gde ime Hristovo beše poznato”, da ne zidamo ,,na tuđem temelju” (Rimlj. 15, 20).

25. Nadamo se da će naš susret doprineti pomirenju gde god postoje trvenja između grkokatolika i pravoslavnih. Danas je očevidno da metod ,,unijaćenja” iz prethodnih vekova, koji je podrazumevao privođenje jedne zajednice jedinstvu sa drugom putem njenog otkidanja od svoje Crkve, ne predstavlja put ka vaspostavljanju jedinstva. U isto vreme, crkvene zajednice nastale usled istorijskih okolnosti imaju pravo da postoje i da preduzimaju sve neophodne mere kako bi zadovoljile duhovne potrebe svojih vernika, uz istovremenu težnju da žive u miru sa susedima. Pravoslavnima i grkokatolicima preko je potrebno pomirenje i pronalaženje obostrano prihvatljivih oblika koegzistencije.

26. Mi žalimo zbog sukoba u Ukrajini koji je odneo već mnogo životâ i doneo bezbrojne patnje mirnim stanovnicima, a društvo bacio u duboku ekonomsku i humanitarnu krizu. Pozivamo sve strane u konfliktu na razboritost, društvenu solidarnost i aktivno mirotvorstvo. Pozivamo naše Crkve u Ukrajini da se trude da ostvare društvenu slogu, da se uzdržavaju od učešća u sukobu i da ne pružaju podršku daljoj eskalaciji sukoba.

27. Izražavamo nadu da će raskol među pravoslavnim vernicima u Ukrajini biti prevaziđen na osnovu postojećih kanonskih normi i da će svi pravoslavni hrišćani u Ukrajini živeti u miru i slozi, a da će katoličke zajednice u zemlji to podržavati kako bi naše hrišćansko bratstvo bilo još očiglednije.

28. U savremenom svetu — koji jeste mnogoobrazan, ali ga istovremeno spaja zajednička sudbina — katolici i pravoslavni su prizvani da bratski sarađuju u objavljivanju Jevanđelja spasenja radi zajedničkog svedočenja o moralnom dostojanstvu i istinskoj slobodi čoveka, ,,da svet poveruje” (Jov. 17, 21). Taj svet, u kojem se ubrzano podrivaju duhovni temelji ljudskog bitisanja, čeka od nas snažno hrišćansko svedočenje u svim oblastima ličnog i društvenog života. Od toga da li ćemo mi biti u stanju da u naše prelomno doba zajedno pružamo svedočenje Duha istine – umnogome zavisi budućnost čovečanstva.

29. U neustrašivom objavljivanju istine Božje i spasonosne Blage Vesti neka nam pomogne Bogočovek Isus Hristos, Gospod i Spasitelj naš, Koji nas duhovno ukrepljuje Svojim nelažnim obećanjem: ,,Ne boj se, malo stado, jer bi volja Oca vašega da vam dade Carstvo” (Luk. 12, 32).

Hristos je Izvor radosti i nade. Vera u Njega preobražava čovekov život i ispunjava ga smislom. U to su se iz sopstvenog iskustva uverili svi oni za koje, rečima apostola Petra, možemo kazati da nekada nisu bili narod, a sada jesu narod Božji; nekada ne bejahu pomilovani, a sada su pomilovani (IPetr. 2, 10).

30. Ispunjeni blagodarnošću za dar uzajamnog razumevanja, obelodanjen prilikom našeg susreta, s nadom se obraćamo Presvetoj Majci Božjoj, prizivajući je rečima drevne molitve: ,,Pod tvoju milost pribegavamo, Bogorodice Djevo”. Neka Preblagoslovena Djeva Marija svojim zastupništvom ukrepi bratstvo svih koji je poštuju da bi oni, u vreme koje Bog odredi, bili sabrani u miru i jedinomisliju u jedan Narod Božji, da bi se proslavilo ime Jednosušne i Nerazdeljive Trojice!

Kiril, Franciscus (Franja),

Patrijarh moskovski i sve Rusije Episkop Rima, Papa katoličke Crkve

Havana (Kuba), 12. februara 2016.

(Sa ruskog preveo episkop bački Irinej).

Još tekstova ovog autora: