autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Molitva za jedinstvo kršćana

AUTOR: Autograf / 25.01.2015.

TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST 2015.
Iv 4, 1-42

KAŽE JOJ ISUS: “DAJ MI PITI!”

Čitač: Gospodin s vama!
Zajednica: I s duhom tvojim!
Čitač: Navještaj svetog Evanđelja po Ivanu!
Zajednica: Slava Tebi, Gospodine!

(U ono vrijeme)

Kad Gospodin dozna da su farizeji dočuli kako on, Isus, okuplja i krsti više učenika nego Ivan – iako zapravo nije krstio sam Isus, nego njegovi učenici – ode iz Judeje i ponovno se vrati u Galileju.

Morao je proći kroza Samariju. Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev.

Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori:

“Kad bi znala dar Božji
i tko je onaj koji ti veli:
‘Daj mi piti’,
ti bi u njega zaiskala
i on bi ti dao vode žive.”

Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus:

“Tko god pije ove vode,
opet će ožednjeti.
A tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni.”

Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče:

“Vjeruj mi, ženo, dolazi čas
kad se nećete klanjati Ocu
ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
Vi se klanjate onome što ne poznate,
a mi se klanjamo onome što poznamo
jer spasenje dolazi od Židova.
Ali dolazi čas – sada je! –
kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini
jer takve upravo klanjatelje traži Otac.
Bog je duh
i koji se njemu klanjaju,
u duhu i istini treba da se klanjaju.”

Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!”

Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?”

Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.” Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus:

“Jelo je moje
vršiti volju onoga koji me posla
i dovršiti djelo njegovo.
Ne govorite li vi:
‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’
Gle, kažem vam,
podignite oči svoje i pogledajte polja:
već se bjelasaju za žetvu.
Žetelac već prima plaću,
sabire plod za vječni život
da se sijač i žetelac zajedno raduju.
Tu se obistinjuje izreka:
‘Jedan sije, drugi žanje.’
Ja vas poslah žeti
ono oko čega se niste trudili;
drugi su se trudili,
a vi ste ušli u trud njihov.”

Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”

ČOVJEKU JE PITI I SAMARIJANKINU VODU SA ZDENCA I ISUSOVU VODU ŽIVU

Uz Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana 2015.

Vijeće Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za ekumenizam i dijalog, u suradnji s Ekumenskim koordinacijskim odborom crkava u Hrvatskoj (EKOCUH), i ove je 2015. godine pripravilo i hrvatskim prilikama prilagodilo ovaj priručnik za Molitvenu osminu, na temelju teme koju su izabrali i materijala koje su oblikovali kršćani iz Brazila: ”Kaže joj Isus: ᾽Daj mi piti!” (Iv 4, 1-42). Brazil je zemlja koja je prošle 2014. godine bila u središtu svjetske javnosti po svjetskom prvenstvu u nogometu, a evo sada je u središtu pažnje i u kontekstu svjetske Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Inače, kao što je poznato, iza polazišnih materijala koji svake godine nastaju suradnjom ekumenskih organizacija kršćanskih crkava i zajednica neke druge zemlje, zajednički stoje autoriteti s jedne strane Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i s druge strane Ekumenskog (Svjetskog) vijeća crkava. Na hrvatskom govornom području priručnik se redovito dostavlja župama, samostanima i brojnim drugim zainteresiranim primateljima u našim kršćanskim zajednicama, u nakladi uglavnom oko 2000 primjeraka.

Ekumenski cilj je omogućiti, da na razini konkretnog pastorala, u svim našim župama, crkvenim općinama, multi-konfesionalnim i konfesionalno homogenim sredinama, bude moguće istovremeno i zajedno moliti za jedinstvo kršćana, crpeći iz istih biblijskih izvora i zajedničkih tematskih sadržaja.

Minule 2014. godine navršilo se 30 godina prakticiranja Molitvene osmine za jedinstvo u gradu Zagrebu (od 1984.) na način više interkonfesionalnih postaja. Prvenstveno su to bile četiri kršćanske crkve koje su kroz to vrijeme u Zagrebu raspolagale dostatnim bogoslužnim prostorima za ovakve ekumenske molitvene susrete: katolička, pravoslavna, evangelička i baptistička, premda su se njima na tim četirima postajama pridruživale i druge kršćanske zajednice.

To je razlog da zajedno s Isusom molimo ”da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao” (Iv 17, 23).

Jure Zečević, OCD, tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog

UVOD U TEMU ZA 2015. GODINU
Kaže joj Isus: “Daj mi piti! ”
(Iv 4, 1-42)

1. Tko god pije ove vode…

Putovanje, vrelo sunce, umor, žeđ… „Daj mi piti.” Ugasiti žeđ je potreba svih ljudi. Sam Bog, koji je u Kristu postao čovjekom (Iv 1, 14), oplijenivši sam sebe, da bi nam postao sličan (usp. Fil 2, 6-7), može moliti Samarijanku: ”Daj mi piti” (Iv 4, 7). U isto vrijeme, taj Bog koji nas želi susresti, sam nudi živu vodu: ”voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” (Iv 4, 14).

Susret između Isusa i Samarijanke nas ohrabruje da kušamo vodu iz drugog zdenca i da ponudimo malo vode iz svoga vlastitog zdenca. Naša različitost nas obogaćuje. Molitvena osmina za jedinstvo kršćana je posebno vrijeme za molitvu, susret i dijalog. Ona nudi priliku da se prepoznaju i priznaju bogati i dragocjeni darovi onih koji su različiti od nas, i da se moli Boga za dar jedinstva.

”Tko od ove vode pije, vraćat mu se teško nije”, kaže jedna brazilska poslovica, koja se koristi, kada posjetitelj otputuje. Čaša svježe vode, chimarrão , kavu ili tereré znak su prihvaćanja, dijaloga i bliskosti. Biblijska gesta, da se svakom tko dođe, dadne vode (Mt 10, 42), znak je dobrodošlice i gostoljubivosti, uobičajen u svim krajevima Brazila.

Suočavanje s tekstom iz Ivanova evanđelja tijekom Molitvene osmine, može pomoći pojedincima i zajednicama da prepoznaju dijalošku narav Kraljevstva Božjega, kojeg je proglasio Isus.

Tekst nas uči koliko je važno da ljudi poznaju i razumiju svoj identitet, jer tada neće biti uznemireni identitetom drugoga. Ako se ne osjećamo ugroženi, moći ćemo iskusiti da se s drugima nadopunjujemo: jedna osoba ili jedna kultura nije dovoljno! Slika koju povezujemo s riječima ”Daj mi piti”, slika je koja izražava komplementarnost: Tko pije vodu iz zdenca drugih, počinje osjećati kako drugi žive. To dovodi do razmjene darova, koja obogaćuje. Gdje se odbacuju darovi drugih, nastaje velika šteta za društvo i crkvu.

Tekst iz četvrtog poglavlja Ivanova Evanđelja prikazuje Isusa kao stranca koji dolazi umoran i žedan. Potrebna mu je pomoć i on traži vode. Žena je u svojoj zemlji; zdenac pripada njenom narodu. Ona ima posudu da zahvati vodu i ona je ta koja ima pristup vodi. No, i ona je žedna. Oboje se susreću na zdencu i taj susret im otvara iznenađujuće mogućnosti.

Isus ne prestaje biti Židov, čak i ako pije vodu koju mu daje Samarijanka. Samarijanka ostaje ta koja jest, čak i ako nasljeduje Isusa. Ako priznamo da trebamo jedni druge, mi ćemo se međusobno nadopunjavati i uzajamno obogaćivati.

Izraz ”Daj mi piti”, pretpostavlja da i Isus i Samarijanka mole za ono što im je potrebno od onog drugog. Taj nas izričaj prisiljava da priznamo, da ljudi, zajednice, kulture, religije i nacije trebaju jedni druge.

Izraz ”Daj mi piti” izražava stav koji uviđa da trebamo jedni druge, kako bismo mogli ispuniti poslanje crkve. On nas prisiljava da promijenimo svoj način gledanja. Obvezuje nas da se zalažemo za jedinstvo u našoj različitosti i da budemo otvoreni za različite oblike kršćanske duhovnosti i kršćanskog bogoslužja.

2. Crkveni i religiozni kontekst Brazila

Brazil se može okarakterizirati kao vrlo religiozna zemlja. Tradicionalno se smatra zemljom u kojoj su odnosi između društvenih slojeva i etničkih skupina prožeti određenom ”srdačnošću”. Trenutno, međutim, Brazil proživljava vrijeme rastuće netolerancije, koja se očituje u visokom stupnju nasilja. To se osobito usmjerava protiv manjina i slabih: tamnoputih ljudi, mladih, homoseksualca, sljedbenika afro-brazilskih religija, žena i autohtonih naroda.

Ova je netrpeljivost ostala dugo vremena prikrivena. Kada je postala prepoznatljiva pokazala je Brazil u drugačijem svjetlu, kada je 12. listopada 1995. godine, na blagdan naše drage Gospe od Bezgrešnog začeća (Aparecida), zaštitnice Brazila, jedan biskup Neo-pentekostne crkve, u emisiji na televiziji koja se prikazuje diljem zemlje, nogama udarao Gospin kip. Od tada se uvijek iznova ponavljaju slučajevi netolerancije među kršćanima. Također se sve češće događa i iskazivanje netrpeljivosti kršćana protiv drugih, posebno protiv afro-brazilskih i autohtonih religija.

Takvo ponašanje se temelji na logici prema kojoj su crkve konkurenti na tržištu religija. Neke kršćanske skupine u Brazilu ponašaju se sve više kao natjecatelji: natječe se za pažnju masovnih medija, za veći broj pripadnika zajednice, za javne fondove i za državne potpore kod velikih događaja. Upravo na taj fenomen upozorava papa Franjo kada piše: ”Duhovna svjetovnost dovodi neke kršćane da budu u ratu s drugim kršćanima, koji se protive njihovoj težnji za moću, prestižem, zadovoljstvom, ili gospodarskom sigurnošću.” (Evangelii Gaudium, br. 98).

Ovo vjersko natjecanje ima za tradicionalne kršćanske crkve kao posljedicu gubitak pripadnika odnosno stagniranje broja njihovih članova. To pak jača mišljenje, da je samo crkva s velikim brojem članova jaka i dinamična crkva. Zbog takvih kretanja u tradicionalnim crkvama raste distanciranje od težnje i nastojanja za vidljivim jedinstvom crkve.

”Tržišno orijentirane” kršćanske skupine teže za stranačko-političkim utjecajem. U nekim slučajevima je osnovana vlastita politička stranka. Tu je i povezivanje s posebnim interesnim skupinama, kao što su zemljoposjednici, poljoprivredna industrija i financijska tržišta. Neki promatrači čak govore o „konfesionalizaciji političkog života”, zbog koje je u opasnosti odvojenost crkve od države. Logika ekumenskog zauzimanja, koje nastoji da se sruše zidovi razdvajanja, nadomješta se logikom težnje za ekonomskom dobiti i zaštitom vlastitih konfesionalnih interesa.

Iako se, prema popisu stanovništva iz 2010. godine, 86,8 posto stanovništva Brazila, izjašnjavaju kao kršćani, zemlja ima vrlo visoku stopu nasilja. Čini se dakle da veliki broj kršćana ne pridonosi tome, da nenasilno ponašanje i poštivanje ljudskog dostojanstva dobije veći značaj u društvu. To se može oslikati sljedećim podacima:

Nasilje nad ženama: U razdoblju od 2000. do 2010. godine, u Brazilu je ubijeno 43.700 žena. 41 posto žena, koje su bile žrtve nasilja, silovane su u svojim vlastitim domovima.

Nasilje protiv urođenika: nasilje nad autohtonim narodima često je povezano s izgradnjom hidroelektrana i širenjem agroindustrije. Oboje su primjeri razvojnog modela koji trenutno prevladava u Brazilu. Takvi razvojni modeli znatno doprinose činjenici da se proces razgraničenja i priznanja autohtonih teritorija odgađa. U 2011. godini, izvještaj Komisije za pastoral zemlje (CPT), koja je povezana sa (rimokatoličkom) Brazilskom biskupskom konferencijom, dokumentirao je 450 građevinskih projekata na autohtonim područjima u Brazilu.

Ovi projekti se provode bez odgovarajućeg savjetovanja s autohtonim narodima, koje predviđa ”Sporazum o autohtonim i u plemenima živućim narodima u neovisnim Državama” Međunarodne organizacije rada (ILO 169). Izvještaj CPT osuđuje ubojstvo 500 urođenika u razdoblju od 2003. do 2011.; 62,7 posto tih ubojstava počinjeno je u državi Mato Grosso do Sul. Prosječno 56 urođenika biva ubijeno svake godine.

Na prevladavanju raznih oblika netolerancije treba raditi na pozitivan način: poštivanjem legitimne različitosti i promicanjem dijaloga, koji je trajni put k pomirenju i miru u vjernosti Evanđelju.

Molitva za jedinstvo

Isuse Kriste,
Gospodine i Spasitelju naš,
Ti si obećao
ostati s nama zauvijek.
Ti pozivaš sve kršćane k sebi
da budu dionici Tvoga Tijela i Krvi.
Ali naš grijeh nas je podijelio
te više ne možemo sudjelovati
u Tvojoj Svetoj Euharistiji zajedno.
Priznajemo ovaj svoj grijeh
i molimo Te,
oprosti nam i pomozi nam
da služimo putevima pomirenja,
u skladu s Tvojom voljom.
Zapali naša srca ognjem Duha Svetoga.
Daj nam Duha mudrosti i vjere,
odvažnosti i strpljivosti,
poniznosti i čvrstoće,
ljubavi i kajanja,
po zagovoru
Presvete Bogorodice
i svih svetih.
Amen.