novinarstvo s potpisom
U nedjelju 4. listopada sam, ne misleći pritom ništa loše, pila kavu i lakomisleno surfala po internetu kad sam se iznenada poskliznula i survala u srednjovjekovnu provaliju.
Znate već kako to ide, žena se malo zamisli, utone u svoje misli i ni ne snađe se, a već se nalazi u sasvim drugačijem svijetu.
Tu, ranojesenju sunčanu nedjelju, gradovi i sela i ljudi na njihovim ulicama izgledali su blagdanski. Pitate se što to znači?
To konkretno znači da su svi bili izrazito opeglani, čisti i uredni. Kao u ”Momcima s Madisona”, seriji smještenoj u šezdesete godine prošlog stoljeća. I kao u ”Momcima s Madisona”, za navedeno blagdansko ozračje bile su odgovorne i zaslužne žene. Žene i majke, cvijeće obitelji, čije se cvjetanje manifestira kroz neplaćeni kućanski rad.
Pardon, u metasvijetu u kojem sam se našla, taj rad nije bio neplaćen, plaćao se posebnom ženskom valutom zvanom ”svetost obiteljskog života”. Valutom niste mogle ništa kupiti, ali ste se mogle njome okititi i pohvaliti prijateljicama.
Bio je to svijet u kojem su se žene, ako su se našle neželjeno trudne, prvo otputile na savjetovanje. Tamo ih je savjetodavno tijelo savjetovalo da su u krivu kada žele prekinuti trudnoću te im svojim neprikosnovenim autoritetom objasnilo da trudnoću trebaju iznijeti do kraja.
Savjetodavno tijelo neprikosnoveni je autoritet temeljilo na samopodrazumijevajućoj tezi da trudne žene nisu u stanju same donositi odluke.
Ako su, u trudnom stanju dodatno nerazumne žene ipak inzistirale na prekidu trudnoće otputile bi se u bolnicu. Tamo bi im dobrodušno osoblje strpljivo objasnilo da u bolnici nitko ne izvodi prekid trudnoće jer svi ginekolozi pate od hipertrofije savjesti.
Obzirom na to da je navedena hipertrofija imala epidemijski potencijal i u drugim bolnicama nailazile su na sličan odgovor.
Srećom po nerazumne trudnice, epidemija je za razliku od one Covida-19, pokazivala nacionalnu specifičnost pa nije prelazila granice.
U susjednim zemljama jedva da se okrznula o zdravstvene radnike. Ipak potrebno je bilo platiti medicinski zahvat, nažalost u bolnicama nisu primali malo prije spominjanu žensku valutu. Samo eure ili kune.
Navedena valuta ženama nije koristila niti u situaciji kada bi sveti obiteljski život na trenutke bio malo manje svet, a malo više grub i nasilan. I tada je ključno bilo raspolagati papirnatim novčanicama kako bi se žena sklonila na sigurno dok se ponovo ne uspostavi blagdansko ozračje.
Inače, u parasvijetu kojim sam lunjala, institucije su, kada bi došlo do narušavanja svetosti obiteljskog života, generalno bile oprostive naravi, vodile su se viševjekovnom mudrošću – tko se tuče taj se voli.
Na tom tragu nisu bile sklone gruboj i brzoj osudi onoga koji bi primjenom sile narušio navedenu svetost obiteljskog života nego su zagovarale jednu širu perspektivu, u kojoj je odgovornost podijeljena pa je pohvalno propitivati kako je i radi čega do primjene sile došlo.
Na kraju krajeva, uvijek se valja sjetiti – tako je to u obitelji!
Iz bauljanja me prenula nimalo sveta i sasvim uobičajena svađa moje djece oko izbora sljedeće igrice koju će igrati na plejki. Sjedili su u pidžamama na kauču. Mile je pio kavu i prebirao po gitari.
Kuhinja je bila u kaosu, sinoć smo imali večeru s prijateljima, kasno se ostalo. Srećom u ovom svijetu, za razliku od onog Milana Ivkošića i momaka s Madisona, to nikom nije bilo važno.
Nije bilo vremena za pospremanje, dan je bio sunčan, idemo s prijateljima na selo kuhati ajvar. Pospremat ćemo kasno kad umorni i sretni dođemo kući. Zajedno.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.