novinarstvo s potpisom
Možda se ne bih trebao baš ja javljati – s obzirom na to da ne pripadam Crkvi i branim sasvim suprotan svjetonazor. Ali, kad već neće nitko to javno reći, moram onda ja reagirati.
Doduše, nije baš da nemam pojma o katoličkoj teologiji, jer ona i jest bila predmetom mojeg doktorata iz filozofije, tako da ne bih nikome preporučio umirivanje savjesti nakon čitanja mojih članaka idejom da pojma nemam o čemu pričam.
A s druge strane, ja bih s Crkvom rado stupio i u dijalog – no jako bih volio da se s druge strane nađu neki ozbiljni likovi. Ozbiljniji, recimo od onog župnika Alojzija Asića iz Gradišta i od Luke Popova.
Prvi se – kao što je već poznato – uzapeo u sprečavanju dječaka s Downovim sindromom da primi pričest s ostalim vršnjacima, a drugi se proslavio braneći župnika.
Postupkom nezrelog župnika na koncu je bio nezadovoljan i nadbiskup Đuro Hranić, iako je na ponašanje svećenika iz Gradišta već godinama bilo primjedbi vjernika, pa je mogao i ranije reagirati i time izbjeći blamažu poput ove.
No, s obzirom na to da se radi o jednoj iznimno tromoj i inertnoj organizaciji kao što je Crkva, pa još ova ”u Hrvata”, ja sam ipak sretan da se tako nešto odigralo.
Jest da se sam svećenik nije opametio te je svoju kaznu usporedio s Isusovim nasilnim razgolićenjem; očito bi bilo stvarno previše očekivati od župnika Asića da se sada opameti.
No, onda se hrvatskom puku s dodatnom dozom gluposti ukazao Luka Popov, ustajući u obranu svećenika kojega više ni nadbiskup nije branio. Infamozni Luka svoju je mudrost odlučio prosuti pred sljedbenicima na Twitteru, pa je bubnuo: ”A zamislite ovakav naslov: skandal u Hrvatskom autoklubu: instruktor vožnje ne dozvoljava slijepim osobama da…”
Nadobudnom Luki nije bilo dovoljno preseravati se na Twitteru, odlučio je to ponoviti i pred nešto brojnijom publikom na HRT-u u emisiji ”Peti dan” i čvrsto – kako već njemu dolikuje – ostao na svojoj poziciji. ”Peti dan” – kao ni HRT – općenito ne gledam, baš zbog sve veće poplave nebuloza a la Luka Popov; imam hrpu kanala koji mi nude puno kvalitetniji sadržaj.
Jest da bi mi bilo drago kad ne bih morao još svaki mjesec plaćati za nešto što ne pratim, ali mene više zebe srce kad se sjetim svih onih studenata PMF-a koje na koncu dočeka profesor kalibra nesretnog Popova.
Jer on opetovano ima problema sa srednjoškolskim gradivom logike – a to je prije svega pitanje valjanosti analogije.
Da to malo detaljnije objasnim – slijepi su potpuno nesposobni upravljati vozilom. Jesu li osobe s Downovim sindromom potpuno nesposobne primiti prvu pričest? Pa, za početak, to nije ni najmanje tako očito kao što se veleumnom Luki čini.
S obzirom na to da imam nekakvo iskustvo rada i s takvim osobama, mogu reći da su njihovi kapaciteti puno veći nego što to misle oni koji se takvim osobama nisu nikada bavili. Ukoliko se djeci s Downovim sindromom posveti dovoljno pozornosti i uloži truda u njihovo obrazovanje – ona uspijevaju završiti i lakše smjerove u srednjoj školi.
To znaju i brojni prosvjetni radnici, pa se i Luka mogao kod njih raspitati prije no što zasja svojom glupošću pred javnošću.
A ima i defektologa koji, doduše, nisu toliko popularni da bi ih HRT pustio u ”Peti dan”, no puno bolje od našeg vrlog profesora fizike znaju što je Downov sindrom i kako se može raditi s tom djecom.
Ponavljam, i ja znam što se te osobe i koliko može naučiti, pa mi dopustite da to i jasnije istaknem: svaka osoba s Downovim sindromom može savladati pripremu za prvu pričest. Da biste njih usporedili sa slijepcima koji pokušavaju voziti auto – morate biti ili župnik Alojzije ili Luka Popov.
A sad malo i katoličkog nauka koji ovaj svećeničko-fizičarski tandem očito nije ni taknuo.
Najkraće izloženo, za učinkovitost sakramenta nužna je prije svega vjera primatelja – razumijevanje je, dakle, u drugom planu.
Razumijevanje dogmi ionako pričinja problem i vrhunskim teolozima, tako da se i danas u Crkvi vatreno raspravlja o tome što to točno tvrdi Nicejsko vjerovanje ili Kalcedonski nauk o dvostrukoj Kristovoj naravi. Ako mislite da su rasprave na tu temu davno završene, tamo negdje u 5. stoljeću – onda očito ne poznajete suvremenu teološku problematiku. Naravno, ni u kojem slučaju točno razumijevanje tih temeljnih doktrina nije uvjet za prvu pričest, inače bi i svećenik Alojzije i doktor Popov ostali nepričešćeni.
Zgodno je ovom prilikom reći i nešto o crkvenom nauku po pitanju osoba s intelektualnim teškoćama.
Osnivač protestantizma Martin Luther je u ”Razgovorima za stolom” izložio vjerovanje da je djecu s teškoćama zapravo prilikom poroda podmetnuo sam Sotona te u njima prebiva namjesto duše. Prije no što pljesnete rukama i uhvatite se činjenice kako Luther nema veze s Katoličkom crkvom imajte u vidu da je slično vjerovanje bilo rašireno i po katoličkoj Francuskoj i pravoslavnoj Rusiji.
Luther, kao negdašnji augustinovski redovnik, očito je pokupio to vjerovanje starije od protestantizma i onda ga iznio svojim učenicima. Luther je, ako je vjerovati svjedočanstvu ”Razgovora” (djela koje su napisali njegovi učenici i koje ima stanovitih problema s vjerodostojnošću) u jednom konkretnom slučaju čak tražio da se takvo dijete baci u Vltavu.
Ipak je istina i to da su francuski kršćani novorođenčad s takvim teškoćama označavali riječju chrétien – što doslovce znači ”kršćanin”, a u naš je jezik ušla kao ”kreten”. Izvorni je smisao bio u suštini plemenit: ukazati na puku činjenicu da su ta djeca ljudi u pravom smislu te riječi. Kasnije je riječ ”kreten” postala pogrdna, a negdašnja je medicina imala riječ kretenizam kao službeni termin za intelektualne teškoće.
Nažalost, i danas nekima u Crkvi ta jednostavna i pozitivna misao nije jasna, pa nam se događaju kojekakvi popovi i Popovi.
Nekada davno osnivač kršćanstva – Isus iz Nazareta – kome, doduše, nije baš palo na pamet da osnova kršćanstvo, nego je htio ostvariti mesijanske nade Izraela – zauzeo se za najslabije i najnevoljnije u društvu. Nije baš da mu se to isplatilo, kao što i sami dobro znate.
Slučaj iz Gradišta zorno pokazuje da i danas u Rimokatoličkoj crkvi – barem na ovim prostorima – još nisu sasvim raščistili s tim pitanjima.
Na kraju, bilo bi već sasvim uputno kad bi neki uvaženi katolički mislilac održao makar kratki seminar katoličke teologije Luki Popovu i toplo mu preporučio da se bavi svojom profesijom i prestane se zamarati ekonomijom, politikom, teologijom i ostalim temama u koje očito nije upućen.