Mons. dr. Leonardo Beg: ”Za mene je antifašizam građanski imperativ!”

Piše: Drago Pilsel

 

Gospodine biskupe, dana 12. siječnja ste rehabilitirali bivšeg senjskog biskupa, splitskog nadbiskupa i primasa Dalmacije i Hrvatske mons. Marka Antuna De Dominisa, vašega sumještanina, kojeg je Rimokatolička crkva odlukom pape Urbana VIII. 1624. nakon smrti u tvrđavi-zatvoru Sv. Anđela u Rimu dala spaliti, zajedno sa njegovim djelima, optuživši ga za herezu. Zašto ste to učinili?

Kao ovlašteni biskup Starokatoličke crkvene pokrajine sv. Metoda za Srednju Europu, za razmatranje i vođenje procesa ukinuća rimsko katoličkog prokletstva (anateme) protiv mons. Marka Antuna de Dominisa, kojom je 1624. godine osuđen na lomaču zajedno sa svojim spisima, nakon završetka procesa, sa stajališta Katoličke stare crkve, u ime Starokatoličke crkvene pokrajine sv. Metoda za Srednju Europu, uz znanje i blagoslov predsjedavajućeg Pokrajine, preuzvišenog monsignora nadbiskupa-metropolite Starokatoličke crkve u Slovačkoj dr. Augustina Bačinskog, te ostalih biskupa i autoriteta, izvršili smo rehabilitaciju mons. Marka Antuna Dominisa (Rab, 1560. – Rim, 1624.), bivšeg splitskog nadbiskupa i primasa, osuđenog kao heretika od strane Katoličke rimske crkve. Inkvizicija ga je, na čelu s papom Urbanom VIII., prisilila da povuče svoje proročko djelo ”O Crkvenoj državi” (De Republica Ecclesiastica) koje je služilo ne za rušenje Rimske crkve nego za njezino popravljanje kao i predlaganje modusa obnove jedinstva Crkve. Nakon što je slomljen morao povući svoju knjigu, umro je pod sumnjivim okolnostima u inkvizicijskom zatvoru tvrđave Sv. Anđela. Postupak protiv nadbiskupa nastavio se i nakon smrti. Iako se nadbiskup pokajao, to su pokajanje papa Urban VIII. i kardinali smatrali neiskrenim s obzirom na to da je optuženi na početku istrage branio svoje glavne teze, a onda ih, ispaćen inkvizicijom, opovrgnuo. Dominisa smo rehabilitirali zato jer je stradao nevin, osuđen je zbog svete stvari: rada na jedinstvu Crkve. Prema tome, osuđen je nepravedno i umoren kao mučenik vjere.

De Dominis je vjerovao u jedinstvo Crkve jer je za to jedinstvo molio i sam Krist: ”Oče, da svi budu jedno”. Ne samo da je Dominis prorok Božji, on je mučenik za vjeru jer je ubijen (ponavljam, bio je zatočenik u vatikanskom zatvoru kada je preminuo) od strane Rimske kurije na čelu s papom Urbanom VIII. koji je osobno predvodio proces, a ubijen je jer je htio jedinstvo Crkve

 

Možete li nam kazati kojim je to riječima papa Urban osudio De Dominisa?

Osuđen je sljedećim riječima: Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antuna Dominisa, bivšeg nadbiskupa, na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist Sv. Oficija. Izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz Crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojan, te sve to predajemo u ruke monsignora rimskog guvernera ili njegova ovdje prisutna zamjenika, da se tim raspolaže i postupi prema zakonima, te tražimo da njegovi spisi budu javno spaljeni. Pokojni splitski nadbiskup Maro Antun Dominis najbezbožnije je svoje pisanje usmjerio protiv Crkve Božje, kojoj je izvanredno mnogo dugovao. Ranivši je i probovši, ostavio ju je bez skrbi i bijedno se priklonio engleskim oltarima da bi otad svinja mogla bezbrižnije roktati protiv pape i katolika. Vrativši se kući, ali neobraćen, svog otpadničkog duha nije se odrekao. Umro je (a volio bih da pokajničke riječi nije ni izustio) nepokajan. Finis.

 

Crkva koju predstavljate i Vi osobno uvjereni ste u neopravdanost takve presude. Kojim se argumentima koristite?

Rehabilitacija je izvršena zato jer je Katolička stara crkva uvjerena u neopravdanost ove sramotne presude protiv Dominisa. Sramotne za one koji su ga osudili. Dominisov teološki opus predstavlja nadahnuto djelo i anticipaciju budućnosti Crkve. Ono što je ovaj sluga Božji – Dominis – htio bilo je pomirenje i sjedinjenje Crkava. Tu teologiju gradio je na temelju biskupskog kolegijaliteta koji je kasnije, modificiran, u nauk Drugog vatikanskog koncila ugradila upravo Katolička rimska crkva, ona ista koja ga je proklela. Razloge neslaganja među kršćanskim vjerama vidio je u neslaganju raznih istina vjere te ponudio izuzetno rješenje u prihvaćanju osnovnih članaka vjere (vjera pracrkve vidljiva u apostolskom vjerovanju i prvim koncilima Crkve), dok se u drugome kršćanske vjeroispovijesti mogu razilaziti. S obzirom na to da Katolička rimska crkva od 1624. godine do današnjega dana nije ništa učinila za rehabilitaciju ovog proroka Božjega, smatrali smo svojom neodgodivom dužnošću to učiniti u naše vrijeme.

Postoji samo jedna opća Crkva, a to je ona sastavljena od svih partikularnih crkava (u smislu denominacija). One su sve mistično povezane u Duhu Svetom i čine jedinstvo u ljubavi i kroz sve takve Crkve djeluje Gospodin Isus. Svojatanje samo jedne Crkve iznad drugih, kako je to već među kleričkim predstavnicima višestoljetna ”moda”, predstavlja nedostatak ljubavi te kroničnu patološku bahatost i nedvojbenu heretičnost na pneumatološkoj razini

 

Već godinama se tema rehabilitacije nadbiskupa Dominisa nalazi prisutna u našoj javnosti, naročito zahvaljujući velikom trudu pok. prof. Ante Maletića koji je neumorno radio na prijevodima i sakupljanju De Dominisove građe. Zašto se za rehabilitaciju nisu zauzele Vaše kolege iz Hrvatske biskupske konferencije ili sama Sveta Stolica uzimajući u obzir veliki De Dominisov doprinos teologiji i ekumenizmu, što je konačno ugrađeno i u dokumente Drugog vatikanskog sabora?

Pokojni prof. Maletić napravio je više za Dominisa nego itko od crkvenih ljudi do naših dana. Maletić kao da je na neki način bio metafizički vezan s Dominisovom tragedijom, osjetio je nepravednost kojom je Dominis bio udaren te ostavljen da kao heretik bude stoljećima tretiran negativno. Što se tiče rehabilitacije od strane rimokatoličke Hrvatske biskupske konferencije, oni po tom pitanju nisu poduzeli ništa, iako ih na tu rehabilitaciju dodatno potiče i Drugi vatikanski koncil u koji su ugradili Dominisov nauk o biskupskom kolegijalitetu, čime je Dominis direktno zaslužan za razvoj doktrine rimskog katolicizma. Dakako da ni Vatikan ništa nije pokrenuo, a pretpostavljam da i neće bez signala iz Hrvatske biskupske konferencije. Problem je u tome što na radiostanici ”škripi’, ,pa se signal loše čuje.

 

Vi De Dominisa nazivate prorokom Božjim. On je vjerovao u ”jedinstvo Kršćanske crkve” i postoji jasan pravac od Platona preko Augustina i De Dominisa i dalje. Pojasnite nam, molim Vas, tu ekumensku viziju i to kako Vi kao biskup shvaćate Crkvu?

Da, Dominis je vjerovao u jedinstvo Crkve jer je za to jedinstvo molio i sam Krist: ”Oče, da svi budu jedno”. Ne samo da je Dominis prorok Božji, on je mučenik za vjeru jer je ubijen (ponavljam, bio je zatočenik u vatikanskom zatvoru kada je preminuo) od strane Rimske kurije na čelu s papom Urbanom VIII. koji je osobno predvodio proces, a ubijen je jer je htio jedinstvo Crkve. Korio je sav negativitet koji se kroz stoljeća akumulirao u Rimu, a koji je kasnije pokušao proluftati i papa Ivan XXIII. svojim agiornamentom Drugog vatikanuma – smiono, međutim bezuspješno, nažalost. Ekumenska vizija koju spominjete prisutna je u Sv. Pismu. Naime, Crkva je zajednica vjernika sastavljena od svih plemena, i puka, i jezika i naroda, kako nam to govori sv. Ivan evanđelista. Prema tome, ja kao biskup shvaćam Crkvu onako kako to sv. Ivan jasno izražava govoreći o jedinstvu Crkve Božje. Za tu zajednicu je nebitno koje je Crkve član, stoga postoji samo jedna opća Crkva, a to je ona sastavljena od svih partikularnih crkava (u smislu denominacija). One su sve mistično povezane u Duhu Svetom i čine jedinstvo u ljubavi i kroz sve takve Crkve djeluje Gospodin Isus. Svojatanje samo jedne Crkve iznad drugih, kako je to već među kleričkim predstavnicima višestoljetna ”moda”, predstavlja nedostatak ljubavi te kroničnu patološku bahatost i nedvojbenu heretičnost na pneumatološkoj razini. Tek kada ekumenizam prijeđe u tzv. communicatio in sacris, odnosno u sakramentalno multieklezijalno zajedništvo, može se govoriti o njegovom uspjehu.

Tek kada ekumenizam prijeđe u tzv. communicatio in sacris, odnosno u sakramentalno multieklezijalno zajedništvo, može se govoriti o njegovom uspjehu

 

Koje još vrline i koje poruke De Dominisova života valja uočiti?

Dominis je preteča ekumenizma koji je želio premostiti raskol između Katoličke rimske crkve i  Anglikanske (protestantske) crkve, dajući u svojim djelima, a posebno u svom monumentalnom opusu „De Republica Ecclesiastica“, rješenje tog gorućeg pitanja. Njegova proročka vizija nije završila na lomači trga Campo di fiori, odakle je pepeo bačen u rijeku Tiber; ona živi i danas jer predstavlja jedan od egzemplara budućeg jedinstva Crkve. Dominis je bio erudita, pa je u Padovi, Bresciji i Veroni predavao matematiku, logiku, filozofiju i retoriku. Za njegove doprinose na polju fizike hvali ga i Sir Isaac Newton. Ono što je posebno potrebno uočiti je Dominisova hrabrost. Naime, u to vrijeme 16. i 17. stoljeća dati takav prijedlog sjedinjenja Crkava značilo je lomaču. Dominis stoga ostaje nadbiskup sa svojom glavom i mišljenjem, vjeran Staroj crkvi i njezinoj širini, za razliku od mnogih prošlih i današnjih nad/biskupa ”na daljinsko upravljanje” čija će imena ostati tek upisana u neku kronotaksu kao odrađeni mandat slijepe poslušnosti koja im je garantirala udobnost, ugled i prestiž – čast izuzecima.

 

Starokatolički ste biskup. Vašim posvećenjem za starokatoličkog biskupa rapskog i cijele Hrvatske i regije dogodio se znak nade za one koji su se pribojavali da će starokatolici izumrijeti. Kada vaša Crkva dobiva taj naziv i kada i zašto joj se dogodio pomor starokatolika u našoj zemlji i regiji?

Prvo treba reći da u Hrvatskoj djeluju dvije Crkve sličnog naziva, ali različitog usmjerenja. Postoji Hrvatska starokatolička crkva koja je članica liberalne Utrechtske unije te Starokatolički generalni vikarijat sv. Metoda, koji je član Saveza narodnih katoličkih crkava, po sebi tradicionalnog. Ja djelujem kroz taj Generalni vikarijat koji je za sada registriran kao udruga građana, iako smo već morali biti priznati kao vjerska zajednica automatizmom s obzirom na to da smo podružnica Starokatoličke crkve Slovačke, koja je tamo državno priznata. Kako je Hrvatska postala članicom Europske unije, to se moralo već riješiti. Međutim, u tome nas zaustavlja rimokatolički element kojemu nije stalo da u Hrvatskoj djeluje, pored već postojeće Hrvatske starokatoličke crkve, još jedna Starokatolička crkva. Međutim, do te će registracije prije ili kasnije doći. Što se tiče izumiranja starokatolika, mnogi su se ponadali da će to tako zaista i biti. Ono što se zna je da je starokatolicizam na hrvatskim područjima prije Drugog svjetskog rata bio vrlo aktivan te je napredovao eksponencijalno, što je osobito ljutilo zagrebačkog nadbiskupa Aloizija Stepinca koji je javno govorio kako je Starokatolička crkva ”trulež na korpusu hrvatskog naroda” (toliko o njegovom ekumenizmu i ”blaženosti”). Želeći ugoditi Stepincu, Ante Pavelić je taj ”trulež hrvatskog naroda” išao iskorjenjivati te je Starokatolička crkva proglašena sektom, starokatolici su morali postati rimski katolici, a oni koji su to odbili bili su strijeljani ili poslani u Jasenovac. U Jasenovcu je završilo nekoliko starokatoličkih biskupa. Taj progon starokatolika u Hrvatskoj i dalje je aktualan. Npr. mi u Hrvatskoj imamo velikih problema jer je cijeli naš program kontaminiran djelovanjem Rimske crkve koja je brojčano neusporedivo jača te svoju snagu koristi za gaženje nas malenih. Međutim, Krist kaže ”Blago tebi, malo stado” i ta nas Kristova utjeha jača.

Starokatolicizam na hrvatskim područjima prije Drugog svjetskog rata bio je vrlo aktivan te je napredovao eksponencijalno, što je osobito ljutilo zagrebačkog nadbiskupa Aloizija Stepinca koji je javno govorio kako je Starokatolička crkva ”trulež na korpusu hrvatskog naroda” (toliko o njegovom ekumenizmu i ”blaženosti”)

 

Najprije ste bili kandidat krčke biskupije i studirali na riječkoj bogosloviji. Zašto se niste zaredili kao katolički svećenik?

Kako je vrijeme prolazilo, ja sam studirao te usput sve više gubio želju za rimokatoličkim svećeništvom promatrajući taj klerički hoštapleraj: međusobna ljubomora, netrpeljivost, ogovaranja, devijacije na spolnom području, materijalizam, konzumizam, itd. A najgore od svega je bilo: nedostatak poziva! Jasno ovdje želim izraziti da je postojalo izuzetaka koji su bili i ostali čestiti i rijetki, ali ja sam sve manje osjećao potrebu da sudjelujem u članstvu takvog aparata koji je po mom mišljenju krivo postavljen. Tako se dogodilo da sam došao do zadnje godine studija i spremalo se moje đakonsko ređenje; ono što sam znao je da želim biti zaređen, međutim, nisam se više vidio u službi rimskog katolicizma jer sam sve to počeo smatrati jednom velikom nakaradom. Dodatno je na moju distancu prema rimokatoličkom svećeništvu utjecalo i to što sam se u to vrijeme i zaljubio u jednu djevojku. Tada je kriza dosegla vrhunac.

 

Ali svejedno ste se dali zarediti za đakona…

Da. Nakon đakonskog ređenja upućen sam na službu u Cres, odakle mi je bilo zabranjeno bilo kamo ići; zašto je tako odlučio novi krčki biskup Valter Župan nije mi ni danas poznato. Uglavnom, zatražio sam ga godinu dana pauze kako bih dalje u miru odlučio o svojem životnom putu. Udovoljio je mom zahtjevu. U narednom periodu tražio sam savjete svećenika krčke biskupije, želio sam da me savjetuju o mom daljnjem životnom izboru. Nekolicina tih svećenika mi je odgovorila otprilike: ”Dragi Leonardo, briši što prije možeš, mi smo bili zaređeni premladi i da nas je sada pitati, pitanje je da li bi opet tako postupili, ti si sretan čovjek što si to shvatio na vrijeme”.

Želeći ugoditi Stepincu, Ante Pavelić je taj ”trulež Hrvatskog naroda” išao iskorjenjivati te je Starokatolička crkva proglašena sektom, starokatolici su morali postati rimski katolici, a oni koji su to odbili bili su strijeljani ili poslani u Jasenovac

 

Ipak je to bio dobar ”poguranac”…

Možete misliti kakav je na mene to ostavilo utisak – dodatno su osnažile moje pozicije za napuštanjem rimskog katolicizma; jedino što me bunilo bilo je to što sam duboko u sebi osjećao želju da budem svećenik. Tako sam napustio službu đakona rimskog katolicizma. Naravno, tada su počeli lokalni rimokatolički svećenici svoj javni linč po mom liku i djelu, bilo implicitno na propovijedima, bilo eksplicitno po vjerničkim kućama, savjetovanjima, itd. Ukratko, proglašen sam otpadnikom. I kako već biva sa svakim otpadnikom, od mene se trebala vjernička zajednica distancirati kako je ne bih zaveo, jer to su, eto, osjetljive ovčice. Mene je jedino čudilo kako ovčice ne shvaćaju da za stado nije dobro ako im je pastir ovca, kako to reče Goethe. Tako sam kao otpadnik bio prepušten sam sebi i Bogu kojemu sam se intenzivno molio i utjecao, a ulaz u Rimsku katoličku crkvu postajao mi je sve nepodnošljiviji jer je to za mene bio prostor ljudi koji su me prezirali, izrugivali, rugali se sa mnom. Sve mi se to u jednu riječ – zgadilo preko svake mjere. Ostalo je još samo jedno – ili da potpuno prestanem posjećivati rimokatoličku vjersku zajednicu ili da postanem član neke druge zajednice. Kako sam ipak bio katolički đakon, to je mogla biti samo zajednica koja je bitno određena katoličkim koloritom. Stoga sam se javio Starokatoličkoj crkvi u Slovačkoj koja je ostala vjerna i Pismu i tradiciji, te je u Savezu narodnih katoličkih Crkava čuvajući vjeru tradicije.

 

Uz to ste i oženjeni i obiteljski čovjek. Kako to pojasniti neupućenima?

Neupućenima je najbolje da se o tome upute čitajući Sv. Pismo koje jasno kaže kod Timoteja: ”Biskup neka bude jedne žene muž”. Ako to ne prihvaćaju, džaba im objašnjavanja. Kad se tome doda da su svi apostoli, osim Ivana koji je bio još premlad, bili oženjeni, pa i sv. Petar kojeg smatraju prvim papom, onda je svaka daljnja diskusija završena. Smiješno je samo to što sv. Petar prema kriterijima Rimske crkve ne bi mogao biti ni svećenik, a kamoli papa, s obzirom na to da se za svećeničkog kandidata traži celebatarni način života.

Papa Franjo je sušta suprotnost hrvatskom episkopatu i zaista je uveo jedan optimizam te pokazao u praksi ljubav za siromahe, a to je na onoj liniji na koju nas Krist poziva. Stoga papi Franji skidam kapu, a pred hrvatskim episkopatom stavljam kacigu

 

Koje su najvažnije razlike između rimokatoličke i starokatoličke Crkve?

Kad kažemo ”starokatoličke”, onda moramo biti precizni. Naime, kao što sam već spomenuo, postoje starokatoličke Crkve članice Utrechtske unije koje su u moralnom kao i sakramentalnom smislu odlutale od katoličkog nauka. Za razliku od takvih crkava, postoje Starokatoličke crkve koje su u Savezu narodnih katoličkih Crkava i koje su zadržale tradicionalnu moralno sakramentalnu vjeru. Kada govorimo o razlikama između Rimske crkve i starokatoličkih crkava članica Utrechtske unije, onda moramo reći da je razlika znatna. Ali kada govorimo o Starokatoličkim crkvama članicama Saveza narodnih katoličkih Crkava, a koje sam i ja član, onda možemo reći da su razlike u tome što Starokatolička crkva u načelu prihvaća prvih sedam ekumenskih koncila kao i one koji nisu u protivnosti sa Sv. Pismom. Postoji i razlika u disciplini jer se kod nas svećenstvo i episkopat može ženiti, na što nas potiče sv. Petar, kao oženjeni apostol, te što papu ne držimo nepogrešivim kao što to – iako je u praksi više manje pro forma – drže rimokatolici. Također, naše su Crkve samoupravne, odnosno, autonomne ili autokefalne, te nemaju centar u Vatikanu, ali su povezane zajedničkim učenjem i sinodama.

 

Vaše ređenje nije ”prijateljski dočekano”. Rekli ste već. Koliko pamtim, samo vam je biskup Vlado Košić poslao pismo. Katolički biskup u Krku mons Valter Župan, koji ima crkvenu vlast i na otoku Rabu, Vas, dakle, ignorira, a i blatio Vas je. Je li bilo kakvih pomaka?

Istina je da sam dobio dopis čestitke od mons. Vlade Košića, međutim, kasnije se ispostavilo da ga on nikada ne bi ni poslao da ga nije tada poslao. Naime, kad je kasnije biskup Valter Župan opalio teškom artiljerijom po meni, tada se je i biskup Košić distancirao. Imam negdje njegov mail u kojem kaže da je njegovo mišljenje o meni ono isto koje je izrazio Valter Župan. Stoga je moja prvotna radost zbog bratske geste biskupa Košića, zaduženog za ekumenske odnose u HBK, nažalost srušena. Da budem iskren, takvoga bezobrazluka kakvog je pokazao Valter Župan zaista nisam očekivao. Očekivati se moglo, više-manje nekakvu reakciju, ali ona je mogla i morala biti na razini Drugog vatikanskog koncila, koegzistencija i ekumenizam. Kad razmislim o toj njegovoj reakciji, uvijek nanovo dobijem dodatnu potvrdu kako je sve što sam učinio opravdano te kako bih sve ponovio kada bih bio u istoj situaciji. Što se tiče nekog mogućeg pomaka, on je s moje strane moguć, sa Županove je isto moguć, ali, po svemu sudeći, u smjeru obrnutom od kretanja kazaljke na satu. Dapače i mediji kojima smo najavili ređenje starokatoličkog biskupa u Rabu bili su, djelovanjem rimskog katolicizma, negativno usmjereni prema nama.

Kako je vrijeme prolazilo, ja sam studirao te usput sve više gubio želju za rimokatoličkim svećeništvom promatrajući taj klerički hoštapleraj: međusobna ljubomora, netrpeljivost, ogovaranja, devijacije na spolnom području, materijalizam, konzumizam, itd.

 

Kako komentirate podršku biskupa Košića sada već gotovo pa zaboravljenom referendumu protiv ćirilice?

Mislim da su tu svi komentari suvišni. Da se jedan prelat može spustiti tako nisko da proglašava neprijateljem jedno pismo, koje je uostalom i hrvatsko, te koje nisu izmislili Srbi nego sveta braća Ćiril i Metod, to je izvan svake pameti. Naime, uz latinicu, koja je već više od pola tisućljeća glavno hrvatsko pismo, a posljednjih dvjestotinjak godina jedino službeno i uobičajeno, u srednjem vijeku supostojala su uz nju i dva slavenska pisma: glagoljica i ćirilica. Hrvatski jezik se isprva bilježio glagoljicom, a kasnije i ćirilicom, što je potvrđeno pouzdanim povijesnim vrelima koja navode da je u to doba na hrvatskom prostoru proširen Metodijev nauk. Prema tome, trebalo bi da Košić promijeni i povijest. Doduše, rimokatolički biskupi na Splitskom saboru 925. godine, koji je sazvao papa Ivan X., imali su za zadaću iskorjenjivanje glagoljice, glagoljaštva, odnosno ”Metodijeve nauke” i staroslavenskog jezika u liturgiji. Time je rimski katolicizam direktno odgovoran za uništenje jezika jednog naroda – čisti i nedvojbeni kulturocid.

 

Kakvo je Vaše mišljenje o riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću koji se doima kao ekumenski te religijsko-dijaloški vrlo širok?

Dobro ste rekli da se ”doima”. Vidite, mons. Devčić je bio moj profesor filozofije na Riječkoj teologiji i jako sam ga cijenio, osobito zato što se i meni doimao takvim. Zapravo, nadbiskup Devčić je bio jedini rimokatolički biskup kojega sam cijenio. Nažalost, pokazalo se da i on ima manje okvire nego što ih pokazuje objektivu fotoaparata i kamere. Naime, prije nekog vremena poslali smo upit na Riječku nadbiskupiju da nam na temelju ekumenske suradnje daju na uporabu malenu crkvicu sv. Fabijana i Sebastijana kako bismo u njoj izvršili đakonsko ređenje. Očekivao sam da tu neće biti nikakvih problema s obzirom na to da je riječ baš o mons. Devčiću, te s obzirom na to da Riječka nadbiskupija tu crkvicu daje na korištenje i Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Međutim, prevario sam se. Odgovorili su da nisu u mogućnosti dati crkvicu jer da se s time ne slaže ni župa, ni župno pastoralno vijeće, ni župnik i tako u nedogled. Zašto se ne slažu, nisu odgovorili. Stoga im je jedan od službenika Starokatoličkog vikarijata odgovorio otprilike: poštovani, s obzirom na to da niste naveli razlog, pretpostavljamo da je to zbog toga jer je ta crkvica premala za uzvišeni čin đakonskog ređenja, stoga smo slobodni zamoliti Vas da nam na raspolaganje dadnete riječku katedralu sv. Vida. Odgovora nismo dobili, međutim, mišljenja sam da se nadbiskup Devčić posramio, jer je to jedino što čestit čovjek i može ako negdje u sebi želi ostati ono što jest. Ono što mu ja mogu preporučiti je da on i njegove kolege počnu konačno provoditi Drugi vatikanski koncil jer je njihovo mantranje o tom koncilu postalo zaista dosadno.

Ja sam bio i kod predsjednika države Ive Josipovića da nešto učini kako bi nam se pomoglo u registraciji, a on je na to slegnuo ramenima rekavši ”A što mogu, prejaki su”; tako sam popio malenu tursku kavicu na Pantovčaku i vratio se na Rab

 

Postoji li, barem u Rabu, kakav kontakt s rimokatoličkim svećenicima? Kako se odnose prema Vama?

Prema meni se odnose jadno. Osim vlč. Antona Turčića s kojim se može porazgovarati i popiti kavicu. Sve rimokatoličke svećenike sa otoka pozvao sam na svoje biskupsko ređenje i na ručak nakon ređenja isto kao i neke rimokatoličke biskupe. Oni su odgovorili na nekorektan način. Zamislite, pozovete ljude na svečanost u ime ekumenizma, a oni vas pregaze. Očito se oni drže programa koji im je zacrtao njihov blaženik Stepinac: da je Starokatolička crkva ”trulež na korpusu hrvatskog naroda”, a pravoslavlje da je skoro veća kuga od protestantizma. S obzirom da sam sada ja prijenosnik te kuge, jedina je sreća za mene što je Jasenovac zatvoren, nadam se za trajno. Kad spominjem Jasenovac, također ne shvaćam zašto se gospoda biskupi nikada ne okupe da tamo održe sv. misu, dok ih je na Bleiburgu čitav bataljun. Ne znam kakvu poruku time misle da šalju. Imam mnogo drugih primjera kontakata sa rimokatoličkim klerom, ali ne želim o imenima kako tim ljudima ne bih naškodio. Radi se uglavnom o tome da im je zabranjeno imati bilo kakva kontakta sa nama, bilo pastoralnog bilo znanstvenog, između ostalog zbog toga jer znaju da bi, kada bismo mi imali financijskih sredstava za plaćanje svećenika, minimalno 40 % rimokatoličkog klera preko noći postalo starokatoličim svećenicima. To vam garantiram kategorički na temelju diskretnih razgovora s mnogima od njih. Stoga ti svećenici ostaju tamo gdje jesu, jer ako ih otpuste u ovo doba recesije kada nema posla, gdje će ti ljudi raditi, a znate i sami kakva je Katolička rimska crkva prema svojim bivšim kadrovima koje nazivaju ”izdajnicima” – nemilosrdna. Njihovi biskupi bi ih poput hladnokrvnih kameleona za vrijeme obimnog ručka promatrali iz prekrasne novoizgrađene palače Hrvatske biskupske konferencije kako kopaju po kontejnerima zajedno s ostalim obespravljenim, osiromašenim, pokradenim, poniženim i prevarenim hrvatskim narodom.

 

Koji su Vaši pastoralni prioriteti i što ste uspjeli postići otkako ste zaređeni za biskupa?

Otkad sam zaređen za biskupa, uspio sam iziritirati mnoštvo življa (smijeh!). Šalu na stranu, izazovi su prekrasni. Ljudima, osobito svećeničkim kandidatima, nudi se svećeništvo uz mogućnost zdravog ljudskog obiteljskog života. Upravo onako kako su živjeli apostoli. Pastoralni prioriteti su svakako povećanje broja svećenika. Ti će svećenici biti zaista vjernici jer će živjeti od svoga rada na svojem poslu, što više-manje dodatno garantira da ne dolaze interesno zbog položaja, beneficija, itd. Također, prioriteti su usmjereni na vjernike kojima je ovdje omogućen pristup kršćanskoj Crkvi bez tisuća kanonskih propisa, zareza i točaka. Osobito nas mogu prepoznati pravoslavni vjernici s obzirom na to da je naš dogmatski nauk gotovo identičan pravoslavnom. Ja sam u kontaktu s nekim zainteresiranim svećeničkim kandidatima i stvari polako idu svojim putem. Jurisdikcijski sam nadležan za područje Hrvatske, međutim vršim i službu pastoralnog administratora regije za Starokatoličku crkvu Bosne i Hercegovine kojoj je u Tuzli na čelu župe i dekanata sv. Marije prečasni Jozo Kljajić. Također istu funkciju vršim za Srbiju, gdje starokatoličku zajednicu vodi đakon Željko Madi kojeg ću uskoro, ako Bog da i bude sve u redu, zarediti za svećenika. Dakle, i u tim se zemljama obnavlja starokatolicizam, a u posljednje vrijeme imamo i raznih kontakata iz dalekih zemalja inozemstva. U stalnom sam kontaktu sa starokatoličkim biskupima ili njihovim tajnicima i generalnim vikarima Crkvene pokrajine sv. Metoda za Srednju Europu, te se sastajemo nekoliko puta godišnje na starokatoličkim biskupskim konferencijama spomenute crkvene pokrajine, gdje raspravljamo o stanju stvari. Na primjer, ti su biskupi zgroženi našom situacijom u Hrvatskoj i čudom su se čudili kada su čitali potjerničko priopćenje za javnost Ordinarijata Krčke biskupije, koje je povodom mojeg ređenja izdao Krčki ordinarijat. U Poljskoj, na primjer, nemaju takvih problema nego gaje vrlo plodne međusobne ekumenske susrete s Rimskom crkvom. Stoga, kad ja govorim o Katoličkoj rimskoj crkvi, mislim na njeno djelovanje u Hrvatskoj, a ne općenito na Katoličku rimsku crkvu. Ponekad mi se čini kao da je Katolička rimska crkva jedna stvar, a njeno djelovanje u Hrvatskoj druga stvar, pa bi se u Hrvatskoj mogla nazvati ”Hrvatska katolička rimska crkva”. Ta se distinkcija da uočiti već samim djelovanjem pape Franje koji je sušta suprotnost hrvatskom episkopatu i koji je zaista uveo jedan optimizam te pokazao u praksi ljubav za siromahe, a to je na onoj liniji na koju nas Krist poziva. Stoga papi Franji skidam kapu, a pred hrvatskim episkopatom stavljam kacigu.

Biti antifašist podrazumijeva biti protiv svih fašističkih nasrtaja, što uključuje i klerofašističke nasrtaje s kojima sam imao, kako je ranije izraženo, osobnog iskustva, a imam ga i dalje

 

Kakav je položaj Vaše Crkve u Republici Hrvatskoj? Zamjerate li štogod Vladi?

Vladi zamjeram mnogo, osobito ovoj lijevoj, jer bi od neke desne inercijom stvari i bilo očekivat da nas skupa s Katoličkom rimskom crkvom koči. Ljevica bi morala nas obespravljene mnogo više pomagati pred raljama jakih. Doduše, to ponekad i učine, ali sve je to preslabo. Ja sam bio i kod predsjednika države Ive Josipovića da nešto učini kako bi nam se pomoglo u registraciji, a on je na to slegnuo ramenima rekavši ”A što mogu, prejaki su”; tako sam popio malenu tursku kavicu na Pantovčaku i vratio se na Rab. Eto, i to je žalosno, ali istinito. Vladi također zamjeram što ima nepravedne kriterije u odnosu na vjerske zajednice, te je nekim zajednicama dala status ”vjerske zajednice” (iako nisu zadovoljavale formalne kriterije), a nama taj status ne daju. Zajednice koje su dobile status vjerskih su: Crnogorska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Kršćanska nazarenska vjerska zajednica Hrvatske i Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj. Također, ministru Orsatu Miljeniću pisali smo nekoliko puta kao predsjedniku Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, ali ”džaba” – dobijali smo formalne odgovore, pa smo prestali i s dopisivanjem jer je to besmisleno. Ponavljam, moramo biti realni i znati da živimo u Hrvatskoj gdje su takve stvari moguće unatoč članstvu u Europskoj uniji. Stoga, iako smo prava Crkva, nastavljamo za sada djelovati kao Udruga građana kako to zakon i zahtijeva. Predsjedavajući Starokatoličke crkvene provincije sv. Metoda za Srednju Europu, nadbiskup i metropolita Starokatoličke crkve u Slovačkoj mons. dr. Augustin Bačinski, osobno je pisao predsjedniku RH Ivi Josipoviću i drugim visokim tijelima u RH, međutim, ništa nisu napravili. Predsjednik Josipović mi je rekao, doduše, da je primio pismo mons. Bačinskog, ali ništa nije napravljeno. To nam samo pokazuje koliko je Katolička rimska crkva, odnosno, Hrvatska katolička rimska crkva jaka u državi. Ponekad osjećam kao da ne živim u svojoj nego u ”njihovoj” državi, mada bi ovo trebala biti država svih građana RH.

 

Biskup ste, a i antifašist. Još jedna provokacija ili je to nužnost i moralni, odnosno građanski imperativ? Naime, ovako, zašto ste antifašist i što je za Vas antifašizam?

Temeljeći svoj svjetonazor na antifašizmu, od 29. VIII. 2007. član sam Udruge antifašista Raba te glavni urednik lista Udruge ”Naša riječ”. Ne znam da li je to nekoga isprovociralo, a i ne znam zašto bi. Da budem potpuno precizan, ja sam antifašist i antikomunist. Nažalost, zbog nedovoljne  naobrazbe mnogi ne mogu napraviti distinkciju jednoga od drugog, pa to povezuju smatrajući to nerazdjeljivim. To je krivo. Radi se o dvije različite stvari. Biti antifašist podrazumijeva biti protiv svih fašističkih nasrtaja, što uključuje i klerofašističke nasrtaje s kojima sam imao, kako je ranije izraženo, osobnog iskustva, a imam ga i dalje. Dodatno treba reći da je osim podizanja spomenika žrtvama komunističkog režima potrebno podignuti i spomenik žrtvama crkvenog režima. Naime, kada razmislimo o broju pobijenih kroz povijest Crkve, osobito kroz srednji vijek pa do bližih dana, onda bi taj broj mogao narasti do zbunjujućih visina. Stoga, pravde i čovjekoljublja radi, potrebno je podignuti i spomenike žrtvama crkvenog terora. U svakom slučaju, za mene je antifašizam građanski imperativ i svaka osviještena osoba morala bi dati svoj aktivni doprinos tome. Za mene je antifašizam kakav postoji danas civilizacijski izraz humaniziranog svijeta koji je došao do svijesti o potrebi udruživanja radi održanja ugrožene njegove opstojnosti, najviše poradi nedovoljne prosvjećenosti. Ponavljam, antifašizam nije komunizam, a s druge strane nije ni komunizam bitno ateizam. Naime, postoji i teistički komunizam kakav nalazimo u Djelima apostolskim: ”Sve im bijaše zajedničko…” kao i u franjevačkom načinu života.

Žalosno je da se Crkva kao institucija zloupotrebljava na svim stranama te se identificira s narodom: Hrvat rimokatolik – Srbin pravoslavac. To je u čistoj suprotnosti s onim što Crkva suštinski jest, a o čemu smo već govorili, naime, da je Crkva zajednica vjernika sastavljena od svih plemena, i puka, i jezika i naroda

 

Kako komentirate božićno pismo srpskog patrijarha Irineja?

Držao sam da je gospodin Irinej staloženija i razboritija osoba. Nažalost, pogriješio sam. On se pokazao kao raspirivatelj velikosrpskog hegemonizma i time kao onaj koji podržava agresiju na Republiku Hrvatsku. To patrijarhovo pismo-čestitka i nije nikakvo pismo, nego pamflet kojim on javno pokazuje da ne priznaje Republiku Hrvatsku. To pokazuje kada se u pismu obraća pravoslavnim vjernicima u: Dalmaciji, Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini i Hrvatskoj, kao da smo još u 19. stoljeću. Jasno je da je namjerno izostavio Istru i Gorski Kotar iz čestitke, čime aludira da su to talijanska područja. Još je gore u svoj toj priči što su u supotpisu svi srpski episkopi. Oni moraju shvatiti da time upravo odmažu čestitim srpskim pravoslavcima, jer pogoduju tome da se svetosavlje na ovim prostorima smatra četničkim načertanijem agresivno djelatnim i u 21. stoljeću. Ali izgleda da je patrijarh Irinej to i htio eksplicitno pokazati kako ne bi bilo zabune oko toga što on zaista misli. Uglavnom, ne razumijem što mu je to trebalo. To ne da je bio krivi potez – bio je upravo katastrofalan. Žalosno je da se Crkva kao institucija zloupotrebljava na svim stranama te se identificira s narodom: Hrvat rimokatolik – Srbin pravoslavac. To je u čistoj suprotnosti s onim što Crkva suštinski jest, a o čemu smo već govorili, naime, da je Crkva zajednica vjernika sastavljena od svih plemena, i puka, i jezika i naroda, kako nam to reče sv. Ivan evanđelista. Stoga u Crkvi nema različitih nacija, jer nema više ”Židov, Grk” – nema više Hrvat – svi smo jedno u Kristu Isusu te je potrebno da se ljubimo kao što je Isus ljubio nas. To je abeceda Evanđelja koja očito nije sjela ni patrijarsima ni kardinalima. Oni nisu shvatili Evanđelja Božjega koje je na spasenje svima koji vjeruju.

 

Počeli smo s De Dominisom i završavamo s njim. Javlja se De Dominis pred nama, javio se i pred Vašim očima, kao ispovijed i izazov pred kojim ne možemo ni mi ostati mirni. Možda zato što u njemu, kako je napisao pok. prof. Turčinović, otkrivamo neke koordinate koje su nastavile tištati ovu civilizaciju. Tišti li Vas De Dominisovo breme? Može li, dopustite mi ovu evanđeosku parafrazu, stići ikakvo dobro s Raba?

Vlč. dr. Turčinović analizirao je stvari i razmišljao svojom glavom te je odvagnuo na temelju vlastite savjesti. Za to mu svaka čast. Mene je osobno Dominisovo breme jako tištalo i Božja je providnost htjela da Dominis kao Rabljanin bude rehabilitiran upravo od strane Rabljanina. U tom smislu stiglo je dobro za Dominisa baš s Raba. Žalosna je činjenica da se od davne 1624. godine do naših dana nije našao ni jedan rimokatolički biskup koji bi pokrenuo nešto u vezi Dominisa, pa ni bivši rapski rimokatolički biskupi nisu prstom mrdnuli, a ni kasnije nasljednici rapskih biskupa, tj. krčki biskupi. Mnogi su među njima, smatram, bili svjesni Dominisove nevinosti, međutim, bojali su se za svoje privilegije i udobnost te ”nisu stršili”, nego su ostajali ”u okvirima”, jer je tako sigurnije – ne izlaže se čovjek opasnosti i ne riskira da ”izleti” kao što se leti iz svih krutih sistema, bilo komunističkih bilo kleričkih. Važnija je svima bila njihova fotelja nego ispravljanje nepravde nanesene pravedniku. To je u cijelom ovom događaju najžalosnije – tako stvari stoje i dan danas. Biti biskup ”na daljinsko upravljanje” koji će bespogovorno izvršavati volju ”nepogrešivog” rimskog biskupa, onog istog koji je spalio Dominisa, to znači sigurno držati svoj položaj, ići po svoje mišljenje i onda to ”svoje” mišljenje plasirati upravo kao – ”svoje”, sa udobnog stolca, u udobnoj fotelji i iz ugodnog ordinarijata. Mislim da je čovjeku najveća kazna upravo ona koja mu tiho i permanentno svjedoči o izdaji samoga sebe, Isusa Krista i svetog poslanja Crkve.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora