Možda ipak nije zabluda da je utješno imati domovinu

Nedavno sam se odvažila na maleno putovanje do Trsta – stari je to običaj malenoga i kratkoga provjetravanja od tople i sigurne obavijenosti zapusima vlastite domovine. Za čudo, grad me ovoga puta nije naročito dojmio.

Taj novonastali, ravnodušni osjećaj spram grada, pomalo i osjećaj odbojnosti, nije bio potaknut samom strukturom grada, njegovim urbanitetom, iako sam i u tome negdje nalazila novih znamenja, kao, na primjer, na čuvenoj Piazzi Unità, koja mi se ovoga puta činila suviše provincijski pustom, beživotnom, istovremeno i monumentalnom na imperijalistički način… već prije svega do gradske atmosfere, do ljudi koji ga čine živim.

Kao da je pandemija i, posljedično, pad i slabljenje trgovine u ovom, trgovini izrazito okrenutom gradu, donijela svojih turobnih, ali i sebičnijih promjena, koje se nedvosmisleno očituju na licima i pojavama ljudi.

Moju su pažnju i simpatije u najvećoj mjeri privlačili stari ljudi, inteligentna, iskustvima umorena lica staraca koji, polusavinuti, gmižu ulicama poput puževa kojih se mlađarija gadi, i od kojih okreće poglede na drugu stranu – prema izlozima ekskluzivnih trgovina koje su uspjele opstati zahvaljujući kupovnoj moći prvenstveno domaćih kupaca, onih koji unatoč svim nelagodnim i zabrinjavajućim okolnostima ne osjećaju ekonomsku ugrozu, dapače – nekim čudom sve rasipnije, sve ”neukusnije” troše.

Među ovim simpatičnim starcima zapazila sam i nekoliko zanimljivih, kako smireno ispijaju svoje kave po gradskim terasama – djelovali su poput profesora u penziji, nekadašnjih stručnjaka za ove ili one jezike, za glazbu ili povijest…

Lijepa lica, nježnih pokreta – neka od njih sam upamtila, dojmila su me se više od skulptura nekog modernog talijanskog kipara, koje sam promatrala u jednom muzeju, a za koje sam zaključila da mi, iako su im lica izvedena vrlo znalački i precizno, ne odražavaju ništa.

Ono što mi se katkada javljalo kao usputna misao – o tome da je Trst u stvari jedna mala, zaboravljena, napuštena provincija na sjeveru Italije, smještena podno prilično velikih, zatomljujućih planina, iza čije se rigidnosti nema kuda, osim u strmine, a pred kojom stoji more, koje kao da je na jedan način mrtvo i prljavo, to mi se razotkrilo kao ne sasvim promašena misao

Djelovala su prije poput lutaka iz izloga neke od robnih kuća, kao dio neke serijske proizvodnje koju nije oblikovao čovjek već stroj, a čiji je konačni cilj prodaja – jednolična i predvidljiva zarada novca.

Neobično je kako se vrlo lako i brzo, pri ulazu u neku drugu kulturu, u drugi prostor i državu, može osjetiti način življenja ljudi koji u njoj žive. Prema osjećanju suptilnih nijansi u stvarima, prije svega u oblikovanju prostora i energiji kojom taj prostor zrači, vrlo se brzo mogu iščitati i apsorbirati misli i vjerovanja, vrijednosti prema kojima ljudi koji u tom prostoru obitavaju.

No ta vrst obdarenosti ne mora uvijek biti poticajna – ona ponekad dovodi do toga da se čovjek brzo zasiti određenog prostora, da mu on postane predvidljiv i dosadan, i da, jednako tako, počinje osjećati kako ga umaraju njegovi oblici i fizionomije. U takvim slučajevima, često si, kao dio ljekovite kure, preporučim odlaske do predgrađa…

Kada se sada prisjetim svog nedavnog posjeta Trstu, tršćanskog pogleda na more, na otvorenu pučinu koja nije otvarala nikakvu perspektivu, gdje se pogled gubio u nekoj bjeličastoj magli koja nije razdraživala maštu, nije stvarala osjećanje doticaja sa svijetom, shvaćam da me zapravo taj pogled veoma rastužio, jer sam prvi put ozbiljnije uvidjela u kojoj mjeri ovaj grad nema more, i nije u doticaju s njime, ne samo fizički, već i u pogledu svoga duha.

Ono što mi se katkada javljalo kao usputna misao – o tome da je Trst u stvari jedna mala, zaboravljena, napuštena provincija na sjeveru Italije, smještena podno prilično velikih, zatomljujućih planina, iza čije se rigidnosti nema kuda, osim u strmine, a pred kojom stoji more, koje kao da je na jedan način mrtvo i prljavo, to mi se razotkrilo kao ne sasvim promašena misao.

Nasuprot tome, u mislima i dalje želim protusloviti ovim turobnim dojmovima uz pomoć trajno živih slika tršćanskoga mora, upamćenih kroz literaturu nekih meni dragih pisaca, poput Claudija Magrisa ili Ilme Rakuse, koji su u neke od svojih tekstova unijeli ljepotu i ushite osobnih doživljaja mora, upravo s nekih od rijetkih tršćanskih kupališta.

Posjet jednom od tršćanskih muzeja, muzeju Revoltella, pamtit ću kao rijetko smiješan, čak i zabavan, i da me je toga dana neki filmski režiser tijekom tog posjeta pratio kamerom, ono što bi zabilježio vjerujem da ne bi držao posve promašenim materijalom.

Hodala sam tim muzejom, u kojemu najveći dio zbirke predstavlja razgledanje soba u nekadašnjoj palači bogatog i utjecajnog baruna Revoltella, koji je, u svoje doba, ulagao i u obrazovni i umjetnički razvoj grada (palača je podignuta sredinom 19. stoljeća, dekorirana u eklektičkom stilu, s prevagom neoklasicističkog ukusa), ali taj je hod bio bliži brzom koračanju, gotovo slapstick komedija jurnjave, kroz te raskalašeno i nevjerojatno kičasto uređene sobe, čiji mi je stil uređenja bio toliko odbojan, da sam hodajući neprestano imala potrebu uzvikivati samo ”Užas!”, ”Odvratno!”, ”Grozno!”, smijući se istovremeno nakaradnosti ukusa već davno umrlih baruna i utjecajnih trgovaca, koja bi se vjerojatno mogla natjecati s neukusima današnjih ”pijanih”, novokomponiranih milijunaša…

Tko zna tko bi u tom nadmetanju uistinu pobijedio?

Kao da je pandemija i, posljedično, pad i slabljenje trgovine u ovom, trgovini izrazito okrenutom gradu, donijela svojih turobnih, ali i sebičnijih promjena, koje se nedvosmisleno očituju na licima i pojavama ljudi

Za drveni krevet s baršunasto crvenim prekrivačem oivičenim debelim zlatnim resama ustanovila sam kako sliči na lijes, i uistinu, čovjek bi se začudio u nevjerici da oni koji su u tom prostoru živjeli i ležali na tom krevetu, toga nisu bili svjesni, da im je takva podloga za odmor i san mogla pružiti užitak.

Negdje u podsvijesti, neprestano su me proganjale misli o starosti i nemoći… Možda je to stoga jer mnogo je ljudi na ulicama nosilo maske, što je pojačavalo dojmove o strahu i zabrinutosti?

Istina je, zamijetila sam na ulici i jedno dijete, od nekih desetak godina, koje je hodalo s rasklopljenom knjigom u ruci, čitajući je. Bio je to tako neobičan, čudesan prizor, to je dijete djelovalo kao nečim začarano, i hodalo je između ljudi posve odalečeno i nezainteresirano, usporenim, ali samosvjesnim hodom.

Čitanje knjiga u zabačenim provincijama poput one u kojoj živim, današnja djeca smatraju činom vrijednim glasne i bezdušne poruge, pa se ne čudim da dijete koje čita na ulici u gradu daleko većem i europskijem, ima tako samosvjestan hod – ovdje knjigama sklono dijete očito nije tako izoliran, usamljen, kužnosti podložan slučaj.

Jedan je konobar, pred restoranom gdje sam sjedila, bio neobično simpatičan. Nisam mogla vidjeti njegovo lice u cijelosti, koje je bilo zakriveno maskom, ali sam mu vidjela oči, koje su bile tople, i čiji je osmijeh bio iskren i srdačan – pojava kakvu u današnje vrijeme sve nezaboravnije počinjem cijeniti, poput staroga filatelista koji nakon dugo godina naiđe na rijedak, dragocjen primjerak.

U donjem dijelu grada, bliže željezničkom kolodvoru, gdje su nekada bile nanizane kineske radnje, skoro jedna do druge, sada više nema gotovo nikoga, tek tu i tamo poneka, sasvim prazna, prodavaonica kineske robe, robe koja ne samo da je odbojna i ružna, već je i vrlo loše kvalitete, a uz to često i nepraktična.

Sve ostalo posve je prazno, i utonulo u mrak, tako da se čovjek pomalo i plaši hodati noću kroz te napuštene i mračne ulice, kojima tek tu i tamo promakne koja spodoba, kao praćena nevidljivim oblakom sumnjivih poslova…

Činilo mi se da je ovdje puno nekadašnjih restorana i cafe barova prazno, i ne samo to, već da su i stanovi koji se nalaze iznad tih prostora u podnožju zgrada prazni, i to me je podsjetilo na slične slučajeve viđene po nekim drugim europskim gradovima.

Čudne se i mistične stvari događaju sa svjetskim kapitalom, o kojima mi obični smrtnici nemamo pojma, ali interesi onih pojedinaca koji kapital posjeduju, naspram kojih groteskno neukusno uređena palača nekadašnjeg plemstva iz Trsta ne predstavlja ništa, sve usmjeravaju i oblikuju, pa i naše živote, pitanje je samo, u kojoj se to mjeri događa – ali na to pitanje nisam u stanju odgovoriti.

Po izlasku iz grada, u morskome zaljevu, vidjela sam tri ogromna turistička broda, takozvana kruzera, visoka nekoliko katova, s upaljenim mnogobrojnim svjetlima, kako sjaje i blješte poput triju Titanica.

Prema osjećanju suptilnih nijansi u stvarima, prije svega u oblikovanju prostora i energiji kojom taj prostor zrači, vrlo se brzo mogu iščitati i apsorbirati misli i vjerovanja, vrijednosti prema kojima ljudi koji u tom prostoru obitavaju

Tko li putuje ovim brodovima, na koje stane po više tisuća ljudi, sada, u vrijeme vladavine smrtonosne epidemije, kada nije uputno ulaziti u gužve niti približavati se drugima, pitala sam se, uviđajući koliko malo znam, i istovremeno, u kojoj mjeri i širini zapravo ne shvaćam ništa, niti o vlastitom vremenu, trenutku kojemu svjedočim i kojega živim.

Kada smo noću ušli natrag u Hrvatsku, bila sam sretna i zadovoljna, osjećajući nedvojbeno kako je utješno imati domovinu.

Pa iako sam gotovo istoga časa stala kritički razmišljati o našem mentalitetu i politici, koje već dugo držim nepopravljivo pogubnima, ipak se u meni pojavilo već zaboravljeno osjećanje, moguće i zbog dugoga, epidemijskog suzdržavanja od bilo kakvih putovanja, topline i pripadnosti.

Na um mi je, od nekud, pala rečenica iz nekog davnog putopisnog zapisa Josepha Rotha, o gradu Lavovu: ”Ima gradova u kojima miriše po kiselom kupusu. Protiv toga ne pomaže nikakav barok”.

Doduše, nisam smjesta po povratku kući osjetila miris kiselog kupusa, ali nešto me vuklo da ga se sjetim, moguće misao o tome kako je lijepo imati svoju zemlju, i kako je dobro čak i to, kada se ljubav, prisnost, briga i odanost za nju izražavaju kritikom, kako tu postoji nešto slično odnosima u porodici, gdje je u temelju ljubav i povezanost, dok se na površini najveći dio vremena odigravaju kritike, sumnjičenja, predbacivanja, gdje uvijek netko nekome ide na živce, i mnogo toga ostaloga, što ostaje neizrečeno…

Javila mi se misao o tome kako je sve to, zapravo, doduše svakako na jedan malo izvitoperen način, također i lijepo, naročito ako postoje i oni koji se bore, koji pružaju otpor manipulaciji, torturi i zlorabljenju, kojima je stalo do toga da oni koji čine tu veliku porodicu budu što više i dublje uistinu zadovoljniji svojim životima, a meni se, u jednome trenutku te večeri, učinilo da takvih ipak ima u daleko većem broju, negoli se uobičajeno misli…

Možda to ipak nije bila samo zabluda?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora