novinarstvo s potpisom
”Može li Katolička Crkva postati mirovna crkva?”, pita se Marie Dennis, potpredsjednica međunarodne mirovne organizacije Pax Christi Internationalis u svom uvodnom govoru na jednom od diskusionih foruma godišnjeg okupljanja Katholikentag, koje se od 9. – 13. svibnja održava u Münsteru.
To pitanje pokreće i Inicijativu katolika za nenasilje, međunarodnu mrežu koja se okuplja oko Pax Christi Internationalis, i od 2016. povezuje širom svijeta angažirane laike i klerike u vrlo različitim kontekstima koji su uvidjeli važnost nenasilja u srcu evanđeoske poruke.
Posebno se to odnosi na poruku Govora na gori, u kojoj se blaženima zovu mirotvorci, oni koji će se sinovima i kćerima Božjim zvati.
Ne misli se tu samo na nenasilje u osobnim odnosima, koji su neizostavni dio nenasilnog djelovanja. Misli se na nenasilnu politiku, i to u okolnostima mira, ali i u okolnostima ekstremnog nasilja.
Takvi nenasilni otpori postoje diljem svijeta, iz tih primjera katolici za nenasilje žele ekstrahirati pozitivne prakse i njima obnoviti svoje teologije i pastoralne prakse kao doprinos osmišljavanju nenasilne politike.
Nenasilna politika: utopija ili contradictio in adjecto? Ili ipak moguća strategija javnog djelovanja. ”Neka nenasilje, bilo na razini lokalnog svakodnevnog života ili na razini svjetskog poretka, bude karakterističan stil naših odluka, odnosa, našeg djelovanja i politike u svim njezinim oblicima”, poručio je papa Franjo u svojoj poruci za Svjetski dan mira 2017. godine.
Ne radi se o fakultativnom izboru nenasilnog načina vođenja politike budući da ”biti istinski Isusovi učenik danas znači slijediti njegov prijedlog nenasilja”.
Pozivajući se na svog prethodnika Benedikta XVI., papa Franjo se bori za razumijevanje nenasilja kao realne, a ne tek idealne opcije, koju mogu ostvariti samo savršeni.
Papa Benedikt XVI, a s njim i papa Franjo podsjećaju da je danas u politici nužno biti realist, a to znači biti svjestan količine nasilja koja postoji u svijetu i koju politika podržava.
Što to konkretno znači Papa zorno pokazuje na primjerima kao što je katolička svetica Majka Terezija. Rado vidimo Majku Tereziju kao osobu koja se zauzima za nerođen život i indijsku sirotinju. Ali ona je bila i oštra kritičarka militarizma koji je unosan posao u službi uvećanja kapitala, a na račun sirotinje koju je ona skupljala po ulicama.
Nenasilna politika ne poznaje konfesionalne granice. Papa piše da ”pripada mnogim religijskim tradicijama”, veliča postignuća Gandhija i Khana u postizanju neovisnosti Indije i navodi baptističkog pastora Martin Luther Kinga kao uzor nenasilnog političkog djelovanja protiv rasne diskriminacije.
Valja primijetiti Papinu rodnu osviještenost, jer ne zaboravlja podcrtati da su žene ”predvodnice nenasilja, kao što su bile Leymah Ghowee i tisuće liberijskih žena koje su organizirale molitvene susrete i nenasilne prosvjede”.
Svi ti primjeri govore u prilog tvrdnji da nenasilna politika nije utopija nego stvarnost za one koji umiju takvu politiku voditi.
Što je s nama? Koju politiku mi vodimo? Kao građani i građanke koju politiku podržavamo? Propovijedamo li da je nenasilje realnost, poput Pape emeritusa ili radije kukamo da je mirotvorstvo nemoguća misija? Kao katolici podsjećamo li svoje susjede, sugrađane koji ne dijele naš vjernički identitet na nenasilje ili nas se boje jer kao većina smatramo da svi trebaju dijeliti naš svjetonazor?
Nije na Papi da umjesto nas realizira nenasilnu politiku. To su shvatili katolici okupljeni oko Inicijative katolika za nenasilje čiji smo dio, jer kao teolozi i mirovni aktivisti želimo zagovarati nenasilje u svojoj Crkvi. Svjesni smo na temelju vlastitog iskustva da gajiti nenasilje u srcu i u obitelji nije nimalo lako.
No mogla bi nam se potkrasti pogreška da se zabavimo samo svojim srcem i svojim privatnim životima te da prihvatimo kao nužno zlo politiku koja vitla nasiljem u društvu na štetu najviše onih koji su najslabiji.
Nenasilna politika koju Marie Denis i mi ovdje u članku zagovaramo znači suočiti se s nasiljem u konkretnom primjeru i rastakati ga korak po korak.
Ovdje bismo to pokazali na primjeru koji je za nas ovih dana aktualan u Hrvatskoj. Vitlanje nasiljem u Hrvatskoj se aktualno ponavlja proizvodnjom neuroze oko organiziranja referenduma na različite teme.
Građani mogu izabrati hoće li im pažnju okupirati referendum za poništenje ratifikacije konvencije pokrenut od građana koji (jedini) znaju istinu o njoj ili će svoju pažnju pokloniti mijenjanju izbornog zakona kako bi konačno u Sabor došli oni koji to demokratskim izborom do sada nisu uspjeli.
U oba primjera referendum nije ono što ovo sredstvo demokratskog odlučivanja po svojoj namjeni treba biti, a to je propitivanje volje građana, nego je sredstvo ratifikacije političke opcije manjine (postignuće od 1,5% na izborima 2015.) da vlada u ime većine kako bi tu većinu zaštitila od ”nenarodne” manjine.
Zbog toga što u svom konceptu imaju pretpostavku moralne nadmoći i zbog toga što su antipluralistički intencionirane (Habermas bi rekao: Narod se uvijek misli u množini) spomenute referendumske inicijative nisu primjeri nenasilne politike.
Nenasilni otpor traži razmišljanje nad materijalom koji imamo iz javnog priopćenja, nad riječima koje su puštene u eter. U sloganu ”Narod odlučuje” valja postaviti pitanje o čemu se misli u pojmu ”narod”?
Imamo barem tri moguća tumačenja: narod može biti hrvatski narod.
No sudeći prema izbornom rezultatu od 1,5%, ne bismo rekli da je hrvatski narod legitimirao nositelje referenduma kao svoje predstavnike.
Možda se misli na narod Božji, no sudeći prema izjavama predlagatelja referenduma, ne zanima ih ekleziologija Drugog vatikanskog koncila.
Vjerojatno je točnije pretpostaviti da se riječ ”narod” u ”Narod odlučuje” odnosi na portal narod.hr i da zapravo politika koju bi provodili uvelike liči na medijsku razinu ovog portala. Ako i nismo išli na vjeronauk u školi, jasno nam je da ona ne predstavlja primjenu
Govora na gori i način na koji kao građani preuzimamo odgovornost za političke odluke.
Katolička Crkva u Hrvatskoj nije samo uredništvo nekih portala ni službenih glasila biskupije, nije ni samo kler; Katolička Crkva su svi vjernici, narod Božji kako stoji u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium Drugog vatikanskog sabora.
O nama ovisi umnogome hoće li Katolička Crkva u Hrvatskoj postajati mirovna crkva.
To je moguće, korak po korak. Pozivamo svakoga da se upusti u propitivanje ponuđenog medijskog materijala i odvaži na otpor populističkoj manipulaciji.
Jedni druge možemo sestrinski i bratski neumorno poticati na nenasilnu politiku: ima smisla uvijek iznova govoriti i upozoravati, jer ćemo zajedno uživati plodove nenasilja kao što će nas sve zajedno mučiti nasilje koje pasivno dopuštamo.
U svakodnevnom svom životu možemo preuzimati dogovornost i doživjeti radost nenasilnog otpora.