Mrziti Srbe? Vikati ”Serben raus!” pitanje je sad

Što sad, treba li Srbe voljeti ili ih treba mrziti? Trebamo li slušati nadbiskupa zadarskog ili splitskog koji zagovaraju prvo ili katoličku udrugu Vigilare koja Srbe baš i ”ne simpatizira”, iako sam svjestan opasnosti ovako napisanog eufemizma. Naime, kaj.

U manastiru Krka u Kistanjama je u srijedu 19. kolovoza prigodom proslave 400 godina bogoslovije pred više stotina pravoslavnih vjernika liturgijsko slavlje predvodio prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve patrijarh Irinej koji je boravio u Hrvatskoj na poziv episkopa dalmatinskog Fotija.

Kazao je kako je manastir na Krki podignut u 14. stoljeću i dodao da to znači da Srbi nisu došli s Turcima, nego da je ovo područje srpska postojbina kao i drugih koji tu žive.

Palo mi je na pamet to istaknuti nakon što sam pročitao ”proglas” jednog od vođa neokonzervativizma u Hrvatskoj, desne ruke kardinala Josipa Bozanića u pitanjima pastorala obitelji, useljenika iz Australije Vice Johna Batarela, koji se o hrvatskim Srbima (u ulozi vođe udruge Vigilare) izjasnio kao Ruža Tomašić, kazavši otprilike da su Srbi – ”gosti”.

Evo, da budemo maksimalno precizni, Batarelovih riječi:

”Situacija oko pamfleta mržnje nazvanog ‘Lijepa naša haubico’ u listu Novosti, službenom glasilu jednoga dijela hrvatskih Srba, izvan je pameti (…) S obzirom na to da su moje formacijske godine odrastanja provedene u Australiji, s preko stotinu etničkih skupina, ne mogu zamisliti da ijedna od njih, a posebno japanska ili njemačka etnička manjina, ne samo kritizira, nego ismijava i ponižava (pod krinkom satire) australske vojnike i vojsku koja se borila protiv japanskog i nacističkog režima.

Što sad, treba li Srbe voljeti ili ih treba mrziti? Trebamo li slušati nadbiskupa zadarskog ili splitskog koji zagovaraju prvo ili katoličku udrugu Vigilare koja Srbe baš i ”ne simpatizira”, iako sam svjestan opasnosti ovako napisanog eufemizma

Još neshvatljivije bi bilo da bi takav list financirali australski porezni obveznici. Osuda australskih političkih, javnih i medijskih elita bila bi brza i jasna. Osudilo bi se takvo pisanje i stav tih etničkih manjina; jasno bi se dalo do znanja što se od njih očekuje te da, ako se s time ne slažu, onda jednostavno nisu dobrodošli u Australiji. Ne treba ni spomenuti da bi se državni novac, uz odobrenje australskih građana, odmah ukinuo”, napisao je Batarelo.

Jedno ovdje treba napomenuti, ne kako bismo dali za pravo Batarelu: možda uredništvo Novosti (kao nekad Feralovo) ima pretenzije postati neka inačica Charlie Hebdoa ali Novosti je ipak percipiran i kao svojevrsni ”glas Srba u Hrvatskoj”. Svejedno, ja im priznajem pravo na satiru pa čak i kada se ta satira može, kao što je ustanovo predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, smatrati rubnom ili odviše provokativnom. To ipak ovdje nije predmet diskusije već su to deplasirane ocjene gospodina Batarela.

Dakle, hrvatske je Srbe u tekstu tretirao kao da su u Australiju doselili poput Nijemaca i Japanaca. Osim što koristi rakurs kolektivne krivnje (jer nisu ni svi Japanci ni svi Nijemci krivi za grozote režima u matičnim zemljama tijekom Drugog svjetskog rata, a kamoli su svi Srbi krivi za nedaće koje su se dogodile Hrvatima i drugima, dakako i samim Srbima, tijekom i nakon raspada SFRJ), Batarelo se postavlja fašistički, poput kakvog Le Pena, aktiviste Jobbika ili ustaše iz društvanca Dražena Keleminca. On kaže, otprilike, ako se Srbi ne osjećaju ugodno, neka odu!

Pretjerujem? Da, da, kako da ne. Čitajte i ovo kako Batarelo govori ”u ime” nacije, naroda, države:

”Tekst ‘Lijepa naša haubico’ tekst je u najmanju ruku nepoštovanja (a realno mržnje) jednog dijela jedne etničke manjine u Hrvatskoj (srpske) prema hrvatskoj himni, prema oslobođenju Hrvatske od okupacije i međunarodno potvrđenoj istini o vojno-redarstvenoj operaciji ‘Oluja”’, piše Batarelo te zaključuje:

”Kao država i narod ne smijemo dopustiti da ovo samo tako prođe. Ne smije se ni s druge strane pustiti da neke periferne političke grupacije na ovome skupljaju jeftine bodove. Ovo je pitanje cjelokupne hrvatske političke elite i civilnog društva.”

To da poznati katolički muž bljuje po Srbima nije novost. Nije novost ni to da to čini zaposlenik Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, netko tko plaću zarađuje zahvaljujući našim doprinosima i porezima. Nije novost ni to da se ”Serben raus” dovikuje i u ime Boga.

To da poznati katolički muž bljuje po Srbima nije novost. Nije novost ni to da to čini zaposlenik Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, netko tko plaću zarađuje zahvaljujući našim doprinosima i porezima. Nije novost ni to da se ”Serben raus” dovikuje i u ime Boga

Novost je u tome da zaposlenik Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj raspiruje mržnju protiv Srba, kolektivno ih žigoše, sugerira im da nisu dobrodošli, da bi možda bilo najbolje da se pokupe (sasvim skladno mi se uklapa Batarelo kada ga zamišljam kako zadovoljan sjedi s Franjom Tuđmanom na fatalnom sijelu na Brijunima uoči ”Oluje” ili kako se kao hijena cereka u Karlovcu ili u Kninu u povodu ”Vlaka slobode” kada je vođa rigao vatru nad poraženima i preostalim Srbima) upravo kada se lideri Katoličke i Pravoslavne crkve na ovim prostorima trude udariti temelje za kakav-takav suživot, za potrebno kršćansko bratstvo, da ne govorimo o nužnom kršćanskom ekumenskom dijalogu i susretanju.

Jer, da, Batarelo, i zato sam in extenso naveo njegove riječi, ne čini ništa do torpediranja mukom stečenog prostora normalnosti, koji je izvojevan na jedvite jade i demonstriran u povodu važnoga pohoda patrijarha srpskog, gospodina Irineja Zadru, manastiru Krki i Splitu.

Patrijarh Irinej je u manastiru kazao kako je svojim dolaskom htio ohrabriti Srbe koji su ostali na ovim prostorima, ali ohrabriti i one koji su ga napustili da se vrate. Rekao je i kako su Hrvati i Srbi živjeli kao braća dugo vremena, ali da se ono što se dogodilo u prošlom ratu više ne smije dogoditi. Upitan kako komentira ukidanje ćirilice u Vukovaru rekao je kako je iznenađen i kako on to sebi ne može objasniti dodajući da je ćirilica dio identiteta srpskog naroda, te da on nema ništa protiv što je Beograd preplavljen latinicom.

U manastiru Krka bio je i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je podsjetio na stvaranja crkvenih učilišta na području Hrvatske, a posebno na zadarskom i dalmatinskom području.

Želimir Puljić novinarima je nakon liturgijskog slavlja rekao kako treba gledati na budućnost i kako Hrvati i Srbi ovdje mogu zajedno živjeti, stvarati i graditi budućnost. Dan ranije, kao domaćin u stolnoj katedrali u Zadru, nadbiskup Puljić je rekao kako susret smatra znakovitim jer se u katedrali časti mučenica Stošija, koja je stoljećima povezivala Istok i Zapad, pravoslavne i katoličke vjernike.

Novost je u tome da zaposlenik Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj raspiruje mržnju protiv Srba, kolektivno ih žigoše, sugerira im da nisu dobrodošli, da bi možda bilo najbolje da se pokupe (sasvim skladno mi se uklapa Batarelo kada ga zamišljam kako zadovoljan sjedi s Franjom Tuđmanom na fatalnom sijelu na Brijunima uoči ”Oluje” ili kako se kao hijena cereka u Karlovcu ili u Kninu u povodu ”Vlaka slobode” kada je vođa rigao vatru nad poraženima i preostalim Srbima) upravo kada se lideri Katoličke i Pravoslavne crkve na ovim prostorima trude udariti temelje za kakav-takav suživot, za potrebno kršćansko bratstvo, da ne govorimo o nužnom kršćanskom ekumenskom dijalogu i susretanju

”Susret u Zadru nadilazi dimenzije lokalnih granica i prostora”, istaknuo je mons. Puljić, i nastavio: “Imajući pred očima 20. st. i brojne napetosti od kojih su trpjeli Hrvati i Srbi, kako zbog ratova svjetskih razmjera tako i zbog lokalnih sukoba i razmirica, poželio bih da ovaj susret bude doprinos miru i stabilnosti u Hrvatskoj i Srbiji. Uvjeren sam da voditelji naših vjerničkih zajednica, episkopi i biskupi, župnici i parosi, kao i zauzeti vjernici laici, mogu na tom planu puno pridonijeti.

Premda su ožiljci nedavnih ratnih stradanja još uvijek svježi, pa teren nije najpogodniji za ekumenska druženja i poruke, smatram da se mi, kršćani, ne smijemo umarati širiti ljubav, snošljivost i praštanje.”

Visoka obljetnica odgojno-obrazovne ustanove Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji, zbog čega je patrijarh stigao u Hrvatsku, “pokazuje kako su katoličke i pravoslavne crkvene odgojno-obrazovne institucije stoljećima preporađale Europu na intelektualnom, duhovnom, odgojnom i kulturnom polju. Grad Zadar se s pravom ponosi što je već prije šesto godina, poput drugih europskih gradova, Bologne, Pariza, Cambridgea i Padove, krajem 14. st., imao prvo sveučilište koje je osnovala Katolička crkva preko dominikanskog reda”, rekao je mons. Puljić čestitavši na četiri stoljeća postojanja bogoslovije na Krki.

Nadbiskup je podsjetio i na sadržaj Ekumenske povelje u Strasbourgu od 22. travnja 2001. godine, koju su potpisali predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i predsjednik Konferencija europskih Crkava (KEK), koja donosi i smjernice za suradnju među kršćanskim crkvama. Istaknuta su tri važna zadatka: potrebno je da jedni idu prema drugima, potrebno je zajednički djelovati i zajednički moliti.

“Ekumenizam živi od tog zajedničkog trostrukog hoda. Dva su područja osobito aktualna u ostvarivanju tih smjernica: to je Europa koja je stoljećima bila poprište nacionalnih, vjerskih i regionalnih napetosti i sukoba te Sveta zemlja koja u moru islamskog svijeta pruža doista tužnu sliku kršćanske razjedinjenosti”, istaknuo je mons. Puljić.

Patrijarh Irinej, arhiepiskop pećki i metropolit beogradsko-karlovački, pozdravio je mons. Puljića pozdravom koji upućuju metropolitima: ”Vaše visoko preosveštenstvo”. Zahvalio je na riječima dobrodošlice i dočeku izražavajući divljenje Stošijinoj “divnoj katedrali koja je dom Božji, hram sveti, u kojem se vjernici sabiru na molitvu i bogoslužje”.

“Imamo puno zajedničkog, i pored izvjesnih razlika. Ali puno je više onoga što nas sjedinjuje, zbližava i čini da budemo jedni – ako ne zajedno, barem jedni pored drugih. Bilo je vrijeme koje bih rekao da se ne ponovi, kada smo činili nešto što ne priliči kršćanskom imenu. Kada se čovjek udalji od Boga, onda je sve moguće. Svi se molimo Gospodu svakodnevno, i za jedinstvo crkava, i da ono vrijeme bude daleko od nas i da se nikad ne ponovi”, rekao je patrijarh istaknuvši da živimo u vremenu koje nas upućuje jedne na druge.

“Imajući pred očima 20. st. i brojne napetosti od kojih su trpjeli Hrvati i Srbi, kako zbog ratova svjetskih razmjera tako i zbog lokalnih sukoba i razmirica, poželio bih da ovaj susret bude doprinos miru i stabilnosti u Hrvatskoj i Srbiji. Uvjeren sam da voditelji naših vjerničkih zajednica, episkopi i biskupi, župnici i parosi, kao i zauzeti vjernici laici, mogu na tom planu puno pridonijeti. Premda su ožiljci nedavnih ratnih stradanja još uvijek svježi, pa teren nije najpogodniji za ekumenska druženja i poruke, smatram da se mi, kršćani, ne smijemo umarati širiti ljubav, snošljivost i praštanje”

“Imamo zajedničkog bližnjega koji nisu s nama. Radi te blizine mi smo dužni i pozvani nešto učiniti, da premostimo prošlost. Onu prošlost koja nas je dijelila. Prošlost koja je ostavila traga, s kojom se ne ponosimo. Gospod želi našu zajednicu. I mi svi činimo i trebamo činiti, ako već nismo zajedno, ali da budemo bliski jedni drugima. Na nama je, na našim crkvama, vrlo velika odgovornost. Onakvi kakvi budemo mi, konkretno Vi i ja, koji predstavljamo svoju crkvu, takvi će biti i naši vjernici. Jer oni gledaju u nas, podržavaju nas i čine ono što mi želimo. Pa da se potrudimo da činimo i živimo ono što Gospod želi. Jer svi smo njegov narod”, poručio je patrijarh Irinej.

Istaknuo je kako crkva katolike i pravoslavne sjedinjuje, zbližava i daje srodstvo. “Ono što nas sjedinjuje i što nam je zajedničko puno je veće od onoga što nas dijeli. Potrudimo se da podržimo to što nam je zajedničko, da to proglašavamo za našu metodu, plan i program našeg života. I sigurno će mnoge stvari biti bolje nego što jesu”, rekao je patrijarh Irinej zaključivši: “Neka Gospod blagoslovi narod katolički i pravoslavni, pravoslavni i katolički, da se potrudimo biti djeca Božja. Svete tajne i sveta liturgija su nam bliski, i ako to budemo imali u vidu, sigurno se neće ponoviti ono što je nekad bilo.

Nekada je ovdje bilo puno više Srba nego što je danas, a vrijeme koje je iza nas svjedoči, govori da je bilo vrijeme kad smo živjeli kao braća. Molimo se Bogu da se to vrijeme vrati. Život nam brzo prolazi. A nema veće tragedije za čovjeka nego da gaji mržnju prema nekome. Mržnja više ubija i satire onoga u kome jest, nego onoga na koga se ona odnosi. Jer prvo je u nama. Neka nas Gospod od nje sačuva, da zaista budemo kao braća, jer nosimo zajedničko ime, kršćani, po Gospodinu našem koji nam je jedini Spasitelj u kojeg vjerujemo. Prema tome, dužni smo i pozvani smo biti braća.”

Patrijarha je primio i pozdravio u četvrtak 20. kolovoza u splitskoj katedrali nadbiskup splitsko-makarski i predsjednik Vijeća HBK za dijalog sa SPC-om mons. Marin Barišić.

”Kako je lijepo i ugodno kad se braća sretnu!”, pozdravio je mons. Marin Barišić patrijarha Irineja i delegaciju u splitskoj katedrali svetog Dujma. ”Zajednička nam je tisućljetna povijest, tradicija, temelj nam je Isus Krist. Puno toga nas povezuje, a malo je onog što nas razlikuje, a to je nekad prevladalo”, kazao je Barišić i dodao kako bi želio da njihov susret bude poticaj na putu suradnje, otvaranja i zajedničkog evanđeoskog govora, osobito njih ”pastira” koji su odgovorni za svoje crkve i narod.

”Potrebni su nam češći susreti, da vidimo da smo isto, da smo jedno na istom putu”, rekao je Barišić i napomenuo kako su ih njihovi vjernici u tome pretekli. ”Ljudi žive u sredinama u kojima su i katolici i pravoslavci, prihvaćaju se ljudski i kršćanski”, rekao je Barišić. Dao je poticaj, kako je rekao, Kristovoj želji o jednoj crkvi koja se ne ostvaruje politikom i diplomacijom, već Duhom Svetim.

”Mi ne bismo smjeli biti prepreka na tom putu ostvarenja zajedništva Kristove crkve. Nekako bi bilo potrebno da katolici postanu više pravoslavci, a pravoslavci više katolici”, poručio je Barišić.

Ako nam je, dakle, Bog otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću

”Ne samo što smo prestali biti jedno, postali smo, nažalost, i neprijatelji. To je strašna rana crkvi Kristovoj. U vrijeme kada se u Njemačkoj hramovi prodaju, a da ne govorimo o jednom golemom narodu čija se religija vrlo brzo širi, sve nas to opominje da je krajnje vrijeme da vrhovi crkava sjednu, analiziraju vrijeme i prilike i da se vrate vremenu našeg zajedničkog života”, rekao je Irinej i apelirao da se mole za to vrijeme i za jedinstvo kršćana.

”Prošao sam u ova dva dana krajeve u kojima su živjeli pravoslavci i srpski narod i to ne od jučer. Imamo tri velika manastira u dalmatinskoj eparhiji podignuta u 14 stoljeću. Nisu oni podignuti kao ukrasi, tamo je živio narod i pripadao toj crkvi. Nažalost, danas je u teškom položaju. Postoje mjesta kojima naš pravoslavni svijet ne smije proći zbog raznih dobacivanja, raznih imena i naziva, a to je sve loše”, rekao Irinej i dodao kako je velika odgovornost na njima. Kazao je kako je papa Franjo dao ”divan prijedlog” da predstavnici i jednog i drugog naroda i crkve sjednu i analiziraju sadašnjost i prošlost, te da vide koji su to razlozi što jučerašnja braća i dobri susjedi danas poprijeko gledaju jedan drugoga te da se to veliko zlo iskorijeni.

Naglasio je da bismo na duhovnom, kulturnom i ekonomskom polju imali koristi da smo zajedno i svoje bližnje gledamo kao prijatelje.

”Neka se ovo vrijeme koje smo preživjeli nikada više ne ponovi! Daj Bože da se vrati ono vrijeme kada smo bili jedno i najbliži jedni drugima!”, zaključio je Irinej.

Dijalog, praštanje i ekumenizam konačno kreće, pa bih ovdje mogao pisati i o važnom susretu biskupa požeškog Antuna Škvorčevića i episkopa slavonskog, gospodina Jovana Ćulibrka 22. kolovoza u sjedištu požeške biskupije. Ali ne bih više opterećivao kolumnu. Ionako je duga.

Da, točno je, dosta sam pisao i dao sam puno prostora, često repetitivnog sadržaja, apelima gospodina Irineja i gospode Puljića i Barišića. Učinio sam to s očitom namjerom da njihove riječi suprotstavim riječima Vice Johna Batarela, riječima onih koji, nažalost, o Srbima ne govore s ljubavlju niti im se obraćaju s poštovanjem.

Osuditi ispade poput ovog Batarelovog se mora. Ali više od svega mora se zazivati bratstvo, to, kako je rekao mons Barišić, ”da katolici postanu više pravoslavci, a pravoslavci više katolici”.

Što se mene i ovoga portala tiče, mi baštinimo riječi pape Ivana Pavla II. izgovorene na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. i ne postoji sila na ovome planetu koja bi me natjerala da mrzim Srbe. Niti mene niti, vjerujem, bilo koga od suradnika našega portala.

”Mi ne bismo smjeli biti prepreka na tom putu ostvarenja zajedništva Kristove crkve. Nekako bi bilo potrebno da katolici postanu više pravoslavci, a pravoslavci više katolici”

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Vice John Batarelo, kao i svatko od nas, pozvan si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti svaki put kada usne izgovore molitvu ”Oče naš”. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ”Oče”, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!

Ako nam je, dakle, Bog otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću.

Vice, ja to zaista tako mislim. Valjalo bi da preispitaš vlastitu savjest i svoje ponašanje.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora