Msgr. Óscar Romero vive!

U subotu, 23. svibnja 2015., u San Salvadoru Katolička crkva je službeno blaženim proglasila nadbiskupa Óscara Romera kao mučenika, čovjeka koji je zbog svoga zauzimanja za siromašne i obespravljene ubijen prije 35 godina, točnije u nedjelju 23. ožujka 1980. Ubijen je nakon čitanja liste počinjenih zločina, ali i imena počinitelja i njihovih žrtava. A činio je to uvijek nakon svoje nedjeljne propovijedi.

Toga dana, završavajući spomenuto čitanje liste nevino ubijenih, obratio se predstavnicima režima: ”U ime Boga i u ime napaćenoga naroda, čije jadikovke svakodnevno sve glasnije do neba vapiju, molim vas, preklinjem vas, zapovijedam vam u Božje ime: prestanite s ugnjetavanjem!”

Reklo bi se: ”Božje proviđenje ne spava”. U ožujku 1977., u El Paisanalu, ubijen je njegov prijatelj iz studentskih dana isusovac Rutilio Grande. Našavši ga u krvi, Romero, šokiran stravičnim prizorom, doživljava obraćenje. Nad njegovim mrtvim tijelom izgovara: ”Ako ste ga ubili zbog onoga što je činio, tada i ja moram ići istim putem. Rutilio mi je otvorio oči!”

Bila je to kap koja je prelila čašu. Ubili su ga.

Od tada je Romero u svojoj zemlji svetac (San Romero de América), nacionalna ikona, uzor. Da je svome narodu svet zbog onoga što je učinio za njega, nije bila potrebna nikakva službena potvrda iz Vatikana. Međutim, i ona je došla, zacijelo sada ”pod pritiskom” pape Franje. On ga je proglasio mučenikom, a nadležna vatikanska kongregacija navela da je ubijen ”iz mržnje prema vjeri”. A ubijen je zapravo stoga što je činio ono što je jednom kazao brazilski nadbiskup dom Hélder Câmara: ”Kada siromašnima donosim kruh, nazivaju me svecem. Kada, međutim, postavim pitanje zašto oni nemaju što jesti, proglašavaju me komunistom”.

Ubijen je, dakle, što je javno i bez straha od vladajuće vojne hunte životom svjedočio ono u što je vjerovao, ali i zbog svoga protivljenja nepravdi koju su u toj zemlji provodili oni koji su nominalno bili kršćani. Koji su, kao i on, vjerovali u istoga Boga. I s kojima su mnogi svećenici ”drugovali”.

Blaženim ga, međutim, nisu uspjeli ili, bolje je reći, nisu htjeli proglasiti ni Papa Ivan Pavao II., a ni Papa Benedikt XVI. Zasigurno stoga jer je, prema njihovome mišljenju i mišljenju većine vatikanskih kardinala, bio blizak ljudima koji su promovirali teologiju oslobođenja. A promovirao je zapravo teologiju siromaštva, teologiju siromašne crkve. Mnogima u Crkvi i danas su to mislene imenice, neempirijske činjenice.

A tko je bio Óscar Arnulfo Romero y Galdámez?

Rođen je 15. kolovoza 1917. u El Salvadoru, u mjestu Cuidad Barrios (do 1883. Cacahuatique), 103 km istočno od glavnoga grada San Salvadora. Njegovi roditelji –  majka Guadalupe de Jesús Galdámez i otac Santos Romero – bili su mestizos (mješanci), potomci indijanskih urođenika i konkvistadora. Osim njega imali su još osmero djece. Studij teologije započinje 1937. kod isusovaca u San Salvadoru, a na preporuku svoga biskupa nastavlja ga na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje 1941. polaže licencijat teologije.

U subotu, 23. svibnja 2015., u San Salvadoru Katolička crkva je službeno blaženim proglasila nadbiskupa Oscara Romera kao mučenika, čovjeka koji je zbog svoga zauzimanja za siromašne i obespravljene ubijen prije 35 godina, točnije u nedjelju 23. ožujka 1980. Ubijen je nakon nakon čitanja liste počinjenih zločina, ali i imena počinitelja i njihovih žrtava. A činio je to uvijek nakon svoje nedjeljne propovijedi

Za svećenika je zaređen 4. travnja 1942. Iste godine započinje doktorski studij iz teologije, ali ga već iduće, 1943. godine, prekida i na traženje svoga biskupa vraća se natrag u El Salvador gdje nekoliko godina radi kao župnik, dušobrižnik i urednik crkvenih novina. Od 1966. tajnik je nacionalne Biskupske konferencije. Biskupom je imenovan 21. lipnja 1970., a nadbiskupom San Salvadora 3. veljače 1977.

Međutim, mnogi se slažu u ocjeni da je njegov život u bitnome zrcalio promjenu perspektive koju je nakon II. vatikanskog koncila započinjala Crkva u Latinskoj Americi. Iako je 1968. sudjelovao u pripremi Konferencije latinoameričkih biskupa u kolumbijskom gradu Medellinu (CELAM) – na kojoj je izglasana ”preferencijalna opcija za siromašne” – on se nakon toga, nažalost, kukavički ponio.

Navedenu izjavu iz Medellina koju su izglasali ”socijalno i politički angažirani biskupi i svećenici”, a koja je, smatraju mnogi, bila alarmni signal za Sjedinjene Američke Države kao i za pripadnike vojne hunte, ali i za Vatikan, Romero nije podržao; od nje se distancirao.

Kako je bio ”željeni i voljeni kandidat” konzervativnih crkvenih krugova kao i vladajućih elita, ne treba čuditi da je njegovo imenovanje nadbiskupom San Salvadora razočaralo sve one koji su se nadali da će Crkva dati svoj doprinos društvenim i političkim promjenama u toj zemlji. Jednostavno rečeno, nije bio osoba koju su na tome mjestu željeli vidjeti domaći svećenici, upravo oni koji su svakodnevno dijelili jad i bijedu sa svojim vjernicima.

Ne treba nikoga čuditi da će upravo ti ”socijalno i politički angažirani biskupi i svećenici” zbog proročke snage u propovijedanju evanđelja postati sumnjivi vojnim vlastima. U tome vremenu započet će, kako navode mnogi autori, ”jedno od najkrvavijih progona kršćana u novijoj crkvenoj povijesti”. Romerovo ubojstvo nakon ”obraćenja” bilo je ”okidač” za početak građanskoga rata koji će do 1992. odnijeti više od 75.000 ljudskih života.

Ipak, reklo bi se: ”Božje proviđenje ne spava”. U ožujku 1977., u El Paisanalu u gradu Aguilares, ubijen je njegov prijatelj iz studentskih dana isusovac Rutilio Grande. Romero, šokiran stravičnim prizorom, doživljava obraćenje. Nad njegovim mrtvim tijelom izgovara: ”Ako ste ga ubili zbog onoga što je činio, tada i ja moram ići istim putem. Rutilio mi je otvorio oči!”

Ne čudi stoga da su u rujnu 2000. argentinski biskupi javno priznali vlastitu krivnju za šutnju u vrijeme vladavine vojne hunte (od 1976. do 1983). Prigodom vlastitoga priznanja krivnje stajali su pred slikom Oscara Romera. Ta gesta trebala je značiti: ”Romero je djelovao, a mi nismo. Šutjeli smo”

Gotovo preko noći Romero doživljava Pavlovsko obraćenje. Postaje odvjetnik siromašnih, počinje propovijedati protiv nepravde, korupcije i terora. Od tada će nakon svake svoje propovijedi, kako je već spomenuto, čitati listu ubijenih siromašnih ljudi, čime će zapravo izreći sam sebi smrtnu presudu. Na njezino izvršenje nije trebalo dugo čekati.

Major Roberto D’Aubuisson Arrieta, koji je organizirao odrede smrti Fuerza Armada de El Salvador (FAES), naredio je njegovo smaknuće. Romero je ubijen za oltarom 23. ožujka 1980. U kapelici bolnice Divina Misericordia u Miramonte u San Salvadoru. Nažalost, do danas taj slučaj nije pravno razjašnjen. Oni koji su sudjelovali u njegovu smaknuću ostali su i dalje, sve do danas, neotkriveni i neprocesuirani. Rekli bismo – ništa novo i nepoznato!

Na njegovu pokopu, unatoč prijetnjama i rizicima, skupit će se gotovo milijun ljudi. Svi su ga smatrali svojim biskupom, prorokom, svecem, čovjekom koji je život dao boreći se za pravdu, za siromašne, obespravljene i ostavljene. U njemu su vidjeli osobu koja im je ulijevala povjerenje u Crkvu, u Boga, u njemu su prepoznali proroka, onoga koji se, kao ni starozavjetni proroci, nije bojao govoriti istinu, zapravo u njemu su prepoznali mučenika.

Ne čudi stoga da su u rujnu 2000. argentinski biskupi javno priznali vlastitu krivnju za šutnju u vrijeme vladavine vojne hunte (od 1976. do 1983). Prigodom vlastitoga priznanja krivnje stajali su pred slikom Oscara Romera. Ta gesta trebala je značiti: ”Romero je djelovao, a mi nismo. Šutjeli smo”.

Ipak, proces njegova proglašenja blaženim nije išao tako lako. Trajao je predugo. Prepreke nisu bile u njegovoj zemlji, već u Vatikanu.

Papa Franjo ispravlja pogreške svojih prethodnika

Biti sa siromašnima i ne propovijedati im kršćanstvo koje će biti ”opijum” kako se ne bi pobunili protiv vlasti, nego kršćanstvo koje će poticati na promjene, ne samo osobne, već i društvene i političke, mnogima se ne sviđa – ni u državi, a ni u Crkvi. Jer kako biti protiv bogatih, protiv onih koji udjeljuju ”masne bokune”? Kako se zalagati za proglašenje blaženim osobe koja se ne libi tražiti čak ni od vojnika da iskažu neposluh svojim nadređenima kako bi time spriječili nevolje naroda iz kojeg su potekli? Zalagati se za takve ljude značilo je izložiti se opasnosti da budete proglašeni marksistom, komunistom, pobunjenikom protiv ”narodne volje”, protiv ljudi koji pomažu Crkvu, itd.

Iako su mnogi mislili da je reformski duh Drugoga vatikanskog sabora već zamro i nestao, proglašenje Romera blaženim probudilo je nadu u početak već davno započete, a potom naglo prekinute unutarnje obnove Crkve. I to ne samo Crkve u Latinskoj Americi, nego Katoličke crkve općenito, a time naravno i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Svojim angažiranjem oko izgradnje Crkve siromašnih papa Franjo je mnogima ”stao na žulj”

A s Romerovom beatifikacijom počelo se još 1990. godine kada su u San Salvadoru Romerovi istomišljenici podnijeli službeni zahtjev za njegovu beatifikaciju. Tek 1996. taj zahtjev bit će proslijeđen u Rim na daljnje postupanje. Međutim, unatoč mnogim traženjima, do ove godine ništa se važno neće događati! Zahtjev će se ”kiseliti” u vatikanskim činovničkim ladicama – čekajući bolje dane.

Razlog: kao što je već spomenuto, samo su rijetki u Rimu bili za Romerovu beatifikaciju. Osim toga, mnogi nisu prestajali denuncirati Romera kao ”politizirajućeg teologa”, kao teologa koji se više bavi politikom negoli propovijedanjem evanđelja. Optuživali su ga za marksizam, za komunstičko usmjerenje. I za sve što ne!?

Da bi se svojedobno obranio od optužaba, sam Romero će ”hodočastiti” u Rim. Želio je papi Ivanu Pavlu II. ispričati svoju priču, kazati mu svoje viđenje latinoameričke zbilje. Papa nije imao sluha ni za njega, ni za njegovu viđenje ondašnje društvene stvarnosti kao ni stanja u kojem su živjeli njegovi vjernici. Umjesto da podrži Romerov rad i zalaganje za siromašne, da ga pohvali, preporučio mu je da pokuša naći zajednički jezik s vladajućim režimom.

Na sličan način postupit će i papa Benedikt XVI. Teologija oslobođenja, odnosno teologija siromašnih, teologija siromašne crkve, bit će za tu dvojicu papa ”prevelik i pretežak zalogaj”. Neće se ”usuditi” cijeli proces oko beatifikacije Romera dovesti do kraja.

Što možemo očekivati od Romerove beatifikacije?

Iako su mnogi mislili da je reformski duh Drugoga vatikanskog sabora već zamro i nestao, proglašenje Romera blaženim probudilo je nadu u početak već davno započete, a potom naglo prekinute unutarnje obnove Crkve. I to ne samo Crkve u Latinskoj Americi, nego Katoličke crkve općenito, a time naravno i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Svojim angažiranjem oko izgradnje Crkve siromašnih papa Franjo je mnogima ”stao na žulj”.

Bit će stoga zanimljivo vidjeti hoće li naši hrvatski i bosanskohercegovački biskupi, kao nekoć argentinski, smoći snage i dati izjavu da su neki od njih šutjeli dok su nacionalni moćnici pretvorbom (o)pljačkali zemlju, hoće li neki od njih smoći snage i priznati da su šutjeli, da nisu gradili proročku crkvu, da su previše bili i ostali vezani za povrat oduzete imovine, a premalo postavljali pitanje čak i ”svojim” vladama: ”Zašto mnogi nemaju što jesti, zašto su mnogi ostali bez posla, zašto su mnoga poduzeća otišla u stečaj, zašto bježimo u konfesionalna i nacionalna geta?”

No, on ne posustaje. On ide dalje. Uskoro dolazi u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu, kako bi i tu, u toj zemlji u kojoj su mnogi od svećenika i redovnika kao pupčanom vrpcom vezani za vladajuće (nacionalne) elite, ohrabrio one koji su ostali bez igdje ičega, kako bi njima rekao da u Crkvi siromašnih ima mjesta za njih, da se trebaju angažirati. Svjedočiti svoju vjeru traženjem oprosta i opraštanjem, solidarnošću i međusobnim povjerenjem.

Bit će stoga zanimljivo vidjeti hoće li naši hrvatski i bosanskohercegovački biskupi, kao nekoć argentinski, smoći snage i dati izjavu da su neki od njih šutjeli dok su nacionalni moćnici pretvorbom (o)pljačkali zemlju, hoće li neki od njih smoći snage i priznati da su šutjeli, da nisu gradili proročku crkvu, da su previše bili i ostali vezani za povrat oduzete imovine, a premalo postavljali pitanje čak i ”svojim” vladama: ”Zašto mnogi nemaju jesti, zašto su mnogi ostali bez posla, zašto su mnoga poduzeća otišla u stečaj, zašto bježimo u konfesionalna i nacionalna geta?” Ne znam, dakle, što bi se trebalo dogoditi da se naši biskupi ”obrate” i krenu graditi Crkvu siromašnih?

Kako se čini, papa Franjo dolazi podržati one koji se bore za pravdu, za siromašne, za obespravljene. Makar bili i u manjini. Nadajmo se da će uspjeti barem pokrenuti kotač. Onda će već biti lakše.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora