My name is Pilsel, Jovo Pilsel

Kanio sam se obratiti šefici udruge ”U ime obitelji” Željki Markić i odgovoriti na lavinu izmišljotina i uvreda koje je isporučila na moj račun, bljuvotine koje je onako objeručke prihvatio moj dosadašnji kolega (ne mogu ga takvim, nažalost, više smatrati), kolumnist Večernjeg lista Darko Pavičić kada je u kolumni ”I papa Franjo bi bio ZA na referendumu”, slično kao i Markićka, izrešetao sve one koji ne misle kao pripadnici njezine sekte (koja nakon referenduma želi postati i političkom, paracrkvenom, strankom), i to baš riječima koje će mi poslužiti kao uvod u današnju kolumnu. Piše Pavičić: ”Na djelu je teror mržnje uime ljubavi i nasilje isključivosti uime slobode.”

 

Danas se želim osvrnuti na ludilo koje Hrvati sa sklonošću prema fašističkoj interpretaciji morala pokazuju ovih dana, i danas posebno nad sirotim Vukovarom, jer to se ludilo nalazi, sa sličnim tonovima, i u člancima nekih ”kolega” i u proglasima aparature nazvane ”U ime obitelji”

 

U nedjelju smo Darko Pavičić i ja bili pozvani u emisiju Press klub HTV-a 1, koju vodi kolegica Jasmina Popović, i ja sam Darka dočekao u kritičnom tonu, što ga je iznenadilo i izbacilo iz takta. Pozvao me da se smirim. Bio sam miran, ali ustrajan u tome da mu ponavljam kako nema pravo na takav način generalizirati rad svih nas u novinarskoj profesiji koji se ne slažemo s Markićkinim, ili Pozaićevim, ili Košićevim, ili Bozanićevim, ili njegovim ciljevima i pogledima, ali je bilo uzaludno. Bio je izvan sebe i kad je treći put, ili četvrti, ne pamtim više, podignuo glas, pitao sam ga ima li možda intenciju prijeći s riječi na djela i izmlatiti me, pa se okrenuo na petama i furiozno napustio HTV-ovu zgradu.

 

Zašto ovo spominjem? Jer je voditeljica emisije Jasmina Popović, odmah na početku, smatrala kako se treba kazati da je Pavičić odustao od sudjelovanja u panelu nakon ”žestoke prepirke” pa je svima bilo jasno da se dobri Pavičić sasvim sigurno nije pokefao s nedovoljno upućenom katoličkom propagandisticom Tanjom Baran, s Hrvatskog radija (za o. Bergoglija, papu Franju, je rekla i da je bio generalom isusovačkog reda), koja je na jedvite jade preživjela razgovor s mojom malenkošću (molila je Darka, telefonski, da se vrati u emisiju jer da je ona jadna i bespomoćna pred strašnim Pilselom).

 

Ali ne spominjem ”problemčić” s bivšim kolegom Pavičićem da ga oblatim (a i ne treba, pravi on cirkus sa sobom na stranicama lista za koji piše, ta mene se optužuje da sam ”manipulirao s Papom”, ali ja se nisam usudio papu Franju učlaniti u političku organizaciju ”U ime obitelji”, što Pavičić jest napravio). Elem, napisat ću već, budem li zdrav i čitav (ako me Pavičić ipak ne dohvati), što ide toj gospođi Markić. Danas se želim osvrnuti na ludilo koje Hrvati sa sklonošću prema fašističkoj interpretaciji morala pokazuju ovih dana, i danas posebno nad sirotim Vukovarom, jer to se ludilo nalazi, sa sličnim tonovima, i u člancima nekih ”kolega” i u proglasima aparature nazvane ”U ime obitelji”.

 

U redu, možda pretjerujem, jer zašto davati važnost idejama novinara koji nemaju kvalifikacije da se bave crkvenim temama, ali ako mene tko optužuje da ”zaglupljujem mase”, da sam lud da luđi ne mogu biti, da ”prijetim radikalizmom” te da sam se mobilizirao kao netko tko može (i želi) što ”jače i snažnije pljuvati po drugoj strani”, eh, kume, ja ću ti odgovoriti! I dobro da si zbrisao jer bi jadna Jasmina Popović pala s voditeljskog stolca kada bi emisija počela i kada bi se čulo moje ”bratoubilačko evangeliziranje”.

 

Moral fašista se, u najkraćim riječima, dade tumačiti kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija (Santa, Crocce, Gentile i drugi), a govorili su ovako: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”

 

Ne tvrdim, dakle, da je Darko Pavičić fašist, pomozbog!, nego kažem da njegovi i slični članci služe kao pogonsko gorivo onima koji demonstriraju fašizam. A kako se to demonstrira fašizam? Pa imali ste priliku vidjeti u eseju Slobodana Novaka o homoseksualizmu u Večernjem listu (pročitajte što o tome kaže Vjeran Zuppa u našem intervjuu tjedna), ali ja ću to kratko ovdje izložiti.

 

Moral fašista, u najkraćim riječima, dade se tumačiti kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija (Santa, Crocce, Gentile i drugi), a govorili su ovako: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom.”

 

Ja tvrdim, i ponavljam kao papiga, da neki članovi episkopata (Bozanić, Bogović, Jezerinac, Košić, Pozaić…) i uredništvo katoličkog tjednika Glasa Koncila, među inima, promiču takav moral. Svi oni koji, od kardinala Josipa Bozanića naniže, smatraju da je hrvatski narod vrhunaravna vrijednost kojoj sve treba pokoravati, promiču moral fašista. Pretjerujem li i tu? Pa nisam ja počeo prikupljati potpise za referendum protiv ćirilice i prava manjine ispred zagrebačke katedrale, kako se lijepo u nedjelju moglo vidjeti u središnjem dnevniku tzv. javne televizije, koji je izgledao kao da ga je uredio pokojni dr. sc. Smiljko Šagolj himself uz asistenciju Ivana Aralice!

 

Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjivanja višestruke funkcije. Najbrojnije su i najzanimljivije one koje su povezane s traženjem izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije.

 

Takvu religiju možemo označiti lažnom. Hinjena religioznost dokazala je da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam, politička religija ili, budimo na kraju sasvim otvoreni, sakralno ludilo, hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji.

 

Kao teolog mislim da ovo što se događa u našoj zemlji svakoga građanina, ako ima nešto pameti, stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na sljedeće pitanje: Što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže kršćanima uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju Kristovih sljedbenika?

 

Ponavljam ključnu rečenicu iz pisma hrvatskog episkopata od 1. svibnja 1995. kojim su pok. kardinal Franjo Kuharić i kolege (da, potpisao je to pismo i tadašnji krčki biskup Bozanić) obilježili 50. godišnjicu završetka Drugoga svjetskoga rata: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

 

Kao teolog mislim da ovo što se događa u našoj zemlji svakoga građanina, ako ima nešto pameti, stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na sljedeće pitanje: Što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže kršćanima uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju Kristovih sljedbenika, onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer je žive tijelom i dušom, iako misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?

 

Danas, kada se u Vukovaru neofašisti bave time da nas podijele na tzv. vukovarsku i tzv. nevukovarsku Hrvatsku, imam jednu silnu potrebu: da ponovno budem nešto/netko što nisam, a morao sam biti, sredinom devedesetih i odabrao biti – brat onima kojima su se gazila prava, pripadnik jedne u nizu nesretnih hrvatskih manjina. Pitate me, onda, kako se zovem, ako baš želim i moram biti netko drugi? Nisam nikakav agent, pogotovo ne tajni, ali ću parafrazirati Jamesa Bonda: My name is Pilsel, Jovo Pilsel.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora