Nacionalizam nema ništa s Isusovom porukom

Dok promatram navodno ”buđenje kršćanstva” kod nas i u inozemstvu, vidim da mnogi miješaju duhovno buđenje s jačanjem političke moći. Ne kažem da u tom novom proboju kršćanstva nema iskrenih ljudi koji traže Boga i istinu u sve kaotičnijem i lažljivijem svijetu. No, bude mi baš žao kad vidim da čak i iskreno duhovno probuđeni vjernici bivaju uvjeravani da je ključan dio njihove kršćanske dužnosti uključiti se u kulturni rat i kampanju osvajanja socio-političke moći za kršćanstvo.

Ne kažem da nema razloga za nezadovoljstvo političkim promašajima i patronizirajućim, ignorirajućim, a nekad i namjerno provocirajućim pristupom suparničkih političkih opcija prema kršćanima. Zato sam bio oduševljen kad je Obama na prošlogodišnjoj Nacionalnoj konvenciji demokrata na vrhuncu predsjedničke kampanje upozorio ljevicu:

”Skloni smo tako brzo pretpostaviti najgore o drugome osim ako se ne slažu s nama po svakom pitanju. Počeli smo misliti da je jedini način da pobijedimo grditi, posramljivati i nadvikivati drugu stranu. … Trebamo se sjetiti da svi mi imamo svoje promašaje, proturječnosti i predrasude i da, ako želimo zadobiti one koji još nisu spremni poduprijeti naše kandidate, trebamo slušati što ih brine i možda pritom naučiti nešto.” Nažalost, takav samokritičan i pomirljiv pristup u klimi polarizacije nije našao odaziva ni na ljevici.

No, isto tako znam da ima puno i previše onih koji ”zabrinutost zbog napada na kršćanske vrijednosti” koriste kao oruđe za politički uspon i oružje za obračun s ”neprijateljima”.

U tu njihovu agendu bivaju uvučeni i iskreno duhovno probuđeni, ali naravno, i mase tradicionalnih kršćana koji ne znaju citirati nijednu Isusovu izjavu, a kamo li nabrojati imena novozavjetnih knjiga ili, ne daj Bože, zaista i redovno čitati Bibliju. Njih to ne zanima, ali žele da ”kršćanstvo pobijedi”. Koje kršćanstvo?

ANTIKRŠĆANSKO KRŠĆANSTVO

Zapazite da je izvorna novozavjetna grčka riječ anti značila ”umjesto”, a ne ”protiv”. Prema Bibliji, antikršćanska sila ima obličje kršćanstva, ali je zapravo suprotstavljena njegovim načelima. Sv. Pavao (u 2. Timoteju 3, 2-5) kaže da će ”u posljednjim danima” upravo takvo kršćanstvo dominirati:

”A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga.”

Kada čuju ovakve opise, vjernici neupućeni u izvorišne osnove kršćanstva, Bibliju, kažu: ”Da, da, strašno je kako su ljudi pokvareni jer su odbacili Boga i izruguju nas pobožne”. Međutim, nisam dovršio ulomak. Ovaj apostolov tekst ne govori o nevjernicima, jer sljedeći i zaključni opis tih problematičnih ljudi glasi ovako: ”Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli”. (2. Timoteju 3, 5)

Javno se opredijeli za vjeru (naravno, tamo gdje su vjernici većina), reci nešto protiv ”neprijatelja vjere i naroda” i svi grijesi su ti oprošteni.

Slična dinamika je bila prisutna i prije dva tisućljeća. I tada su mnogi vjernici radije tražili ovozemaljskog mesiju koji im je obećavao nacionalnu veličinu i izbavljenje od stranih neprijatelja umjesto istinskog Mesiju koji obećava izbavljenje od naših grijeha i uzdizanja nad drugima.

Takav vođa, miljenik i odabranik naroda u Isusovo vrijeme bio je Baraba. On je bio glavni borac, politički i paravojni organizator zelota — izraelskog nacionalističkog pokreta za zbacivanje Rima i ponovno uspostavljanje izraelskog kraljevstva. U tu svrhu su dizali pobune protiv poganskih vladara i njihovih predstavnika.

SV. MARKO BARABU NAZIVA ”USTAŠOM”

Zanimljivo je vidjeti koja riječ stoji u izvorniku Novog zavjeta za Barabu i njegove drugove. Pobuna u kojoj je sudjelovao Baraba (a koja se spominje i u Marku 15, 7 i u Luki 23, 19) u izvorniku je nazvana riječju stasis (ovdje u dativu stasei), koja dolazi od glagola histemi = ”ustati” (a i naš glagol ”stati” dolazi iz istog korijena stasis). Stoga bi tu imenicu bilo prikladnije prevesti kao ”ustanak”. Rječnici helenističkog i novozavjetnog grčkog naglašavaju da to nije bilo kakva pobuna nego oružana politička revolucija.

A riječ pobunjenik, kojom je evanđelist Marko opisao Barabu i njegove sudrugove u zatvoru, u izvorniku je stasiastes (u genitivu množine stasiaston), što ne znači doslovno ”pobunjenik” već dolazi od imenice stasis = ”ustanak” (koja je, sjetimo se, od glagola histemi = ”ustati”). Stoga bi se ovaj izraz najdoslovnije preveo kao, kako da kažem, ”oni koji ustaju”, ili najdoslovnije… ”USTAŠE”.  U nekim drugim rukopisima iz 5. i 6. st. stoji sustasiaston = doslovno ”SUUSTAŠE”, što dodatno naglašava Barabinu pripadnost tom pokretu.

Dakle, kad bismo baš doslovno preveli, Marko 15, 7 bi glasio: ”A zajedno s ustašama koji u ustanku počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba”. Nemojte me kuditi, ovo je napisao evanđelist Marko. I prije nego razne Jovanke Jolić pomisle da Biblija osuđuje specifično hrvatske ustaše, taj grčki izraz se u Marku odnosi specifično na ”židovske ustaše”, a inače se koristio za pripadnike bilo kojeg oružanog ustanka u bilo kojem narodu.

ISUS JE ODBIO PONUDU DA GA ZAKRALJE, PA SU GA —RAZAPELI

Isus Krist pak nije htio imati ništa s time, premda su ga čak i silom pokušali prisvojiti za svoje političke ciljeve, na što se on brzo povukao iz javnosti: ”Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam” (Ivan 6,15). Uporno odbijanje da stane uz agendu židovskih nacionalista da se obnovi izraelsko kraljevstvo bio je jedan od razloga zašto su ga htjeli raspeti:

”Reče im Pilat: ‘Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist? … Glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da se pogubi … i oni rekoše: ‘Barabu!’ Kaže im Pilat: ‘Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?’ Oni će: ‘Neka se razapne. A on upita: ‘A što je zla učinio?’ Vikahu još jače: ‘Neka se razapne!”’ (Matej 27, 17-23)

Mislite li da će oni koji danas nastoje slijediti Isusov nauk proći drukčije? Pogledajte samo kakve odvratne vrlo ”kršćanske” prijeteće komentare dobivaju npr. fra Franjo Ninić ili fra Drago Bojić jer se usuđuju — kao i pokojni višestruki dekan KBF-a i osnivač Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti fra Tomislav Janko Šagi-Bunić —upozoriti da nacionalizam nema ništa s Isusovom porukom.

ISUS SVOJIM UČENICIMA NE OBEĆAJE MOĆ NEGO PROGONSTVO

Isus je svojim učenicima rekao: ”Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti”. (Ivan 15, 20) Svatko od nas kršćana danas ima izbor:

– Ili ćemo stati uz Barabu i progoniti Isusa kroz tretiranje onih koji se trude slijediti samo Njega i uporno odbijaju predati svoju odanost nekom drugom, ovozemaljskom, nacionalnom mesiji i ideologiji.

– Ili ćemo kao Pilat pokušati oprati ruke od svega, a zapravo svojom njonjastom neutralnošću izabrati Barabu.

– Ili ćemo stati uz Isusa i one koji ga pokušavaju slijediti te doživljavati progon od Barabinih četa, biti prozivani jugozomboidima, antihrvatima, masonima, mrziteljima vjere i sl. premda nemamo veze s ničim od toga.

Nije lijepo, ali biram radije to jer takvima je Isus Krist uputio završno blaženstvo u najpoznatijem govoru ikad — Propovijedi na gori:

”Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas — zbog mene — pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Matej 5, 10-12)

STASIS ILI ANASTASIS — IPAK IMA I NADE

Ali nije sve tako crno za Isusove učenike. Vraćam se na novozavjetnu riječ za ”ustanak” — stasis. Zanimljivo je da se isti korijen nalazi i u riječi anastasis, ali zbog prijedloga ana- = ”prema gore”, znači nešto radikalno drukčije = ”uskrsnuće”.

Mnogi kršćani — baš kao Barabini sljedbenici — ponašaju se kao da im je ovaj privremeni, grijehom okovani svijet sve. Kao da nemaju vjere u nešto više od onog vidljivog, čine sve da ”ustanu” na ovom svijetu —politički, društveno, materijalno. Međutim, ustati samo na ovom svijetu je stasis — jedan svjetovni ustanak nakon kojeg dolazi vječni pad —smrt.

Nasuprot tome, oni koji ”ustaju okrenuti prema gore”, doživjet će anastasis — uskrsnuće koje vodi u vječni život. No, za to nije dovoljno biti samo deklarativni kršćanin. Opet se vraćam na Isusovu Propovijed na gori: ”Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. (Matej 7, 21)

To znači dopustiti da dio tog vječnog nesebičnog života već sada prodre u naš karakter, život i ophođenje prema drugima. Kršćani bi trebali znati da tako djeluje Duh Sveti, baš kako je to trebao znati i nacionalno-vjerski ponosan farizej Nikodem (Ivan 3, 1-10), a kasnije je i naučio (19, 39).

Ne, borba za političku moć tvoje nacionalne religije nije pokazatelj duhovnog buđenja. To je radio i Baraba.

Duh Sveti ne nadahnjuje ljude sebičnim nadmetanjem za komadiće ovog zrnca u svemiru, već kroz njih na ovaj svijet donosi predokus tog boljeg budućeg svijeta. To je radio Isus.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Noć vještica ili Dan reformacije?
    •  Kakav je bio Isusov kulturni rat?
    •  Detuđmanizacija Hrvatske: ne na način na koji smo očekivali
    •  Ako ne znaš što je bilo...

> Svi tekstovi ovog autora