Nada Pinter bila je osoba kakvu umjetnik mora imati uza se

Film “Jakob lažljivac” pojavio se krajem devedesetih, kad i žanrovski i sadržajno vrlo sličan “Život je lijep”, i pod dugom sjenom genijalnog djela Roberta Benignija je propao i kod kritike i kod publike. Premda nije mnogo lošiji. Dapače, u glavnoj mu je ulozi Robin Williams, možda i bolji komičar i glumac od Benignija​, ali svijetu su jednostavno dvije gorke komedije o holokaustu u kratkom vremenu bile previše.

Robin Williams bio je krhke, nesigurne prirode, čitav se život, po svjedočenjima obitelji i prijatelja, borio s manjkom samopouzdanja. Na snimanju “Jakoba lažljivca” izluđivalo ga je, na primjer, kad bi ujutro došao na set i ispričao vic, kako je on uvijek neumorno pričao viceve, da mu se nitko od filmskih radnika nije smijao.

Heroinski ovisan o tuđem smijehu, poput svih velikih komičara, Williams se uplašio da ga je duhovitost napustila. Sranje, rekao je u sebi. Napokon se dogodilo ono od čega je čitav život strepio – njegov je talent umro.

“Nitko mi se ne smije”, požalio se slomljeno tajnici redatelja Nadi Pinter, a ona ga je pogledala preko naočala i rekla: “Robine, zaboga, oni vas ne razumiju.”

Strpljivo ga je podsjetila da snimaju u Budimpešti, da su filmski radnici većinom Mađari koji ne znaju ni beknuti engleski i njemu je odmah bilo malo lakše.

Nada Pinter bila je osoba kakvu umjetnik mora imati uza se, u teškim trenucima, kad je samopouzdanje na podu i talent mrtav, da ga ohrabri i utješi

“A gdje ste vi tako dobro naučili jezik?” upitao je zatim Nadu.

“U Bejrutu”, rekla je Nada, a Robin Wiliams na to je lijepo zinuo. Čuj, Bejrut?!

Bilo je to drugo vrijeme, ispričala je tajnica redatelja glavnom glumcu, dok su rasvjetljivači oko njih vukli kablove, a asistenti scenografije zabijali čavle u šperploču.

U njezinom djetinjstvu, pedesetih godina, dok joj je tata službovao na Bliskom istoku, Bejrut nije bio zatrovan mržnjom i razrovan bombama, već sretno turističko mjesto koje je mirisalo na pečenu ribu i ulje za sunčanje.

Engleski koji je tada naučila u školi za djecu diplomata uskoro joj je odredio život na način koji nije ni naslućivala. Nije ni dvadeset imala kad su je na snimanju filma “Bitka na Neretvi” uzeli da Orsonu Wellesu i Yulu Brynneru prevodi upute redatelja Veljka Bulajića.

Snimatelj filma Tomislav Pinter bio je dosta stariji, imao je četrdeset tri, ali Nadu to nije zaustavilo da se strastveno i beznadno zaljubi i nakon snimanja dođe s njim u Zagreb. Inače je bila Bosanka, iz Sarajeva.

Brak s Pinterom nije naposljetku dugo trajao. On je nekoliko godina kasnije izgubio glavu za ženom svog najboljeg prijatelja slikara, no Nada je dotad već otpočela vlastitu karijeru, kao tajnica redatelja i skripterica potvrdila se i na domaćim i na stranim produkcijama.

Bilo je to osamdesetih godina, u doba kad su se mnogi američki filmovi i serije snimali u Dubravi, u studijima Jadran filma, jedne od većih producentskih kuća u istočnoj Europi.

Tuđmanovi su mufljuzi, kao što znamo, to uskoro rasprčkali. Jadran film je financijski, umjetnički, moralno i u svakom drugom smislu prdnuo u ledinu, ali njegovi najbolji ljudi, scenografi, asistenti redatelja, majstori tona, kaskaderi i drugi još su godinama bili međunarodno cijenjeni profesionalci i snimali zajedno s Amerikancima, kojekuda, od Češke i Mađarske do Maroka i Egipta. Jedan je naš, Branko Lustig, tako i do Oscara dobacio.

Nada Pinter bila je dio toga društva hrvatskih filmskih radnika koji su ciganski putovali od seta do seta. Surađivala je sa Stevenom Spielbergom i Ridleyjem Scottom, s Ralphom Fiennesom, Liamom Neesonom, Russelom Croweom, Dennisom Quaidom, Geneom Hackmanom, Rachel Weisz, Cate Blanchett, pamtila je bezbrojne vesele anegdote sa snimanja “Schindlerove liste”, “Gladiatora”, “Pada Crnog jastreba”

Nada Pinter bila je dio toga društva hrvatskih filmskih radnika koji su ciganski putovali od seta do seta. Surađivala je sa Stevenom Spielbergom i Ridleyjem Scottom, s Ralphom Fiennesom, Liamom Neesonom, Russelom Croweom, Dennisom Quaidom, Geneom Hackmanom, Rachel Weisz, Cate Blanchett, pamtila je bezbrojne vesele anegdote sa snimanja “Schindlerove liste”, “Gladiatora”, “Pada Crnog jastreba”…

Robin Williams i njegova supruga Marsha, koja je producirala “Jakoba lažljivca”, na rastanku su joj darovali primjerak scenarija s krasnom zahvalom za njezinu prijateljsku potporu i trud.

Upoznali smo se radeći na filmovima Rajka Grlića, kojemu je godinama bila najbliži suradnik. Prva je pročitala sve verzije scenarija “Karaule”, “Neka ostane među nama” i “Ustava Republike Hrvatske”.

Organizirana, logična i precizna, iskrena i odana, opažala je manjkavosti priče, nedosljednosti likova, upozoravala da nam je neka scena preduga, a druga prekratka, bila neprocjenjiva savjetnica u pitanjima ženskog srca, i samo iznimno nije bila u pravu.

Slomilo nam je srca kad je prije nekoliko godina, upravo pred snimanje “Ustava”, završila u bolnici.

Nevelika zajednica hrvatskih filmskih radnika zabrinuto je pratila kako ju je bolest dugo, ustrajno i tiho iscrpljivala. I premda smo znali da to neće dobro završiti, svejedno nas je potreslo kad je prije tri dana otišla.

Nada Pinter bila je osoba kakvu umjetnik mora imati uza se, u teškim trenucima, kad je samopouzdanje na podu i talent mrtav, da ga ohrabri i utješi.

Zauvijek će nam nedostajati.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora