Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša uputio je Zoranu Milanoviću, pobjedniku izbora za predsjednika države, čestitku koja je više od čestitke, ona je otvoreni iskaz kome je crkvena hijerarhija voljna dati političko povjerenje.

Poznato je da Katolička Crkva u Hrvatskoj, a pogotovo njezini najviši crkveni predstavnici ili, kako oni, krajnje samodopadno sami sebe nazivaju, i to isključivo u funkciji jačanja krhkog doživljaja vlastite uloge u svijetu, velikodostojnici, svojataju državu, ne vodeći previše računa o sekularizaciji.

Sekularizaciju ne priznaju jer ih ona ostavlja da budu ono što kažu da jesu odnosno sekularizacija državi i religijskim zajednicama jamči puni identitet bez uzurpacije i sukoba. Da je sekularizacija na djelu, država bi bila država, a religijske zajednice bi bile religijske zajednice, no kako država želi biti sveta, a religijske zajednice politički moćne, imamo to što imamo – poluzgotovljene političke i religijske proizvode.

Tko ima problem s vlastitim identitetom, ogorčeno i nametljivo poseže za drugim ili tuđim identitetima. Hrvatska je primjer države čije društvo ima identitetski problem – kada prosječni hrvatski građanin misli državu, on misli religijski, sveti, božanski entitet, baš kao što kada naš prosječni vjernik misli boga i vjeru, on misli politiku i državu.

Takvi identitetski deficiti koji su, pukom evolucijskom slučajnošću ili igrom, dobili biološko tijelo, predstavljaju teološki problem, i takvi deficiti su, naime, slike Božje, ali se za njih ipak, po mome sudu, ne može primijeniti, utjelovljenjem prihvaćena ekonomija spasenja, njima je potrebna ekonomija božanske i ljudske sućuti.

Sekularizacija nije samo politički ili socijalni proces, ona ima i antropološki značaj – da bi se državu odvojilo od patronata religije, nužno je prethodno da osoba, unutar sebe, razlikuje građanski od vjerničkog identiteta.

Taj problem nemaju istinski vjernici i istinski građani, ali prijelazni oblici između građana i vjernika odnosno oni koji nisu ni građani a ni vjernici, kronično boluju od ove bolesti i tu bolest unose u društvo, religijske zajednice i državu.

Njihova država nije ni sveta, a ni svjetovna, ona je jednostavno nepotrebno, poludefinirano, bolesno mjesto koje prijelaznim oblicima omogućava vidljivost na povijesnoj pozornici. Zbog ovoga se prijelazni oblici bore za državu kao da je riječ o borbi za boga, premda je borba za boga porazna upravo za boga. Bog koji traži da se za njega pokreću borbe i sukobi, može biti sve osim boga.

Ne čudi da biskupi ne prihvaćaju sekularizaciju, a zašto i bi? Oni, naprosto, rade ono što im politika dopušta i ono što poluproizvodi ne propituju. A politika im, valja naglasiti, sve dopušta jer politiku, od osamostaljenja naše države do dana današnjeg, vode ljudi koji ne znaju što je država, a još manje znaju što je Crkva.

Ista stvar je i s većinom naših biskupa – oni ne znaju što je država, a još manje znaju što je Crkva.

O identitetskom problemu kojekakvih pseudopolitičkih i pseudokatoličkih udruga ne treba trošiti riječi. Jedina posljedica djelovanja takvih udruga, zapravo okupljališta, u Platonovom smislu, požudnih ljudi bez kreposti koje bi ograničavale njihovu požudu za novcem i društvenom dominacijom, degeneracija je vjerskog života. Vjera je duboko osobna stvar koja u javni život ulazi ili putem kulture ili, naprotiv, uništava javni život.

Nema smisla neprestano ponavljati ono što je rekao papa Ivan Pavao II. Doduše, ovaj papa je dobro govorio (ali samo govorio, premda je rado i predano koristio vjeru za ostvarivanje političkih ciljeva) o vjeri u suvremenom svijetu.

Vjera može preživjeti, razviti se i koristiti pojedincu i društvu samo ako je nastanjena u vjernicima i u kulturi, kada, naprotiv, vjeru otmu poluvjernici i kada takvi postanu glasnogovornici vjere i religijskog morala, svijet postaje brutalno stratište – uvijek i svugdje.

Kako bilo, a nikada nije bilo i nikada neće biti dobro, brak između crkvenih i političkih struktura je najtoksičniji mogući brak, on uništava sve pred sobom, ali i iza sebe – žrtve te toksične, neprirodne i nemoralne veze, su prošlost i budućnost, dok sadašnjosti nema, ona je samo oslonac odnosno puko mjesto za oružje oduzimanja realiziranih vrijednosti iz prošlosti i onih željenih u budućnosti.

Potpuno mi je jasno da ljudi toksične vjere kada, igrom zle sudbine, dođu u situaciju da postanu glasnogovornici deformiranih religijskih sadržaja odnosno religije koja nije to što kaže da jest, kreću u obračun s onim što se dogodilo u prošlosti, a nastavljaju obračunom s onim što bi se moglo ali i trebalo dogoditi u budućnosti.

Oni to rade jer se obraćaju čovjeku bez svijesti o tome da je baštinik povijesnog svijeta koji se razvijao, oslobađao i, riječju, humanizirao zalaganjima predstavnika ljudskog roda koji su, neovisno o svjetonazorskim razlikama, bili u stanju misliti čovjeka u njegovoj cjelini i boriti se za takvog čovjeka.

Kada netko ostane bez povijesnog i općehumanog vrijednosnog oslonca u koji je, dakako, sadržana i humanost religijske provenijencije, takav može povjerovati da se istina o svijetu nalazi u onima koji se obračunavaju sa svijetom u prošlosti već realiziranih, kao i u budućnosti željenih vrijednosti.

No, potrebno je napomenuti da vjera u sebi ne sadrži ništa toksično, toksičnost pripada glasnogovornicima lažne vjere, ti glasnogovornici su ujedno i ubojice svih vrijednosti. Ne smijemo upasti u zamku poistovjećivanja poluvjernika s toksičnim vjernicima, oni su međusobno najudaljeniji. Toksični vjernici nastaju na negaciji vjernika, oni su (ne)prirodni neprijatelji vjere.

Sekularno društvo nije neprijateljski usmjereno prema vjeri i vjernicima, upravo suprotno, ono im jamči pravo na slobodu vjeroispovijesti.

Međutim, Dražen Kutleša se ne obraća Zoranu Milanoviću s pozicije konzumiranja prava na slobodu vjeroispovijesti, on mu se gotovo obraća s molbom da preuzme ulogu novog Tuđmana – da svojim ”da” i svojim ”ne” povede državu u dostojanstvenu budućnost.

Kada već Plenković prijeti Milanoviću s Anušićem i oduzimanjem ovlasti nad vojskom, mogao bi Milanović, ako ni zbog čega drugoga onda zbog ovog sakramentalnog pisma Dražena Kutleše, najaviti da će poduzeti potrebne korake da, promjenom Ustava i zakona, dobije ovlasti koje je nekada imao Tuđman.

Predsjednik s karakterom bi mogao postati, ako je spreman na nešto takvo, predsjednik s Tuđmanovim karakterom. Uostalom, tako ga već vidi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste
    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu
    •  Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva
    •  O kakvoj ideji Boga govore papa Franjo i nadbiskup Uzinić?
    •  HDZ se, kao i Tuđman nekoč, politički iživljava nad državom
    •  Nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku
    •  Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo
    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu

> Svi tekstovi ovog autora