Nadživjela je Lepa Smoje države i režime, kraljeve i predsjednike…

Djevojčica i smrt

Slavnih devedesetih, u ono vrijeme ljudskog zla što se naziva ”ratnim dobom”, neki je majmun na ulazna vrata Kulturno umjetničkog društva Mozaik u Splitu velikim slovima napisao ”Smrt Lepi!” Vrijedni je nepoznati sudac Prijekog suda Slobodne i Suverene Hrvatske uz presudu dodao i obrazloženje – velikim štampanim slovima, lijepo i čitko ”Lepa četnik” – da ne bi valjda ostalo nejasno zašto Lepa zaslužuje smrt.

Tko god da je neznani hrvatski vitez što noću flomasterom prijeti osamdesetogodišnjim ženama, prilično je zakasnio: Leposlava Čatipović na smrt je osuđena odavno, smrt je njoj suputnica od dječjih dana, cijeli život ona živi s njom. Smrt je prati kao sjena, ona što jutrom uhodi čovjeka s leđa, a u smiraj mu se dugačka ispruži na putu.

Reklo bi se, smrt je Lepin život.

Ima o tome jedna stara arapska priča, o nekom slugi iz Samarkanda koji je u gužvi na bazaru ugledao vlastitu smrt, pa od gospodara posudio najbržeg konja da pobjegne daleko, u Buharu. Njegovom gospodaru, kaže priča, bilo to malo čudno, pa otišao na bazar i tamo zaista vidio smrt svoga sluge. Kad je pitao zašto mu je uplašila slugu, ova mu je odgovorila kako ga nije htjela uplašiti.

Slavnih devedesetih, u ono vrijeme ljudskog zla što se naziva ”ratnim dobom”, neki je majmun na ulazna vrata Kulturno umjetničkog društva Mozaik u Splitu velikim slovima napisao ”Smrt Lepi!” Vrijedni je nepoznati sudac Prijekog suda Slobodne i Suverene Hrvatske uz presudu dodao i obrazloženje – velikim štampanim slovima, lijepo i čitko ”Lepa četnik” – da ne bi valjda ostalo nejasno zašto Lepa zaslužuje smrt

”Samo sam se iznenadila što ga vidim u Samarkandu”, rekla je slugina smrt, ”a imam s njim ugovoren susret večeras, na bazaru u Buhari”.

Lepina je priča o smrti slična, ali je ona na svoju ruku dopisala. Lepa tako sa smrću šotobraco šeta bazarima svog života već skoro devedeset godina, od Kotora do Zadra, od Trebinja do Dubrovnika, od Prijepolja do Splita, do Samarkanda do Buhare.

U Kotoru je susrela smrt dida Matea, u Trebinju je vidjela smrt none Virdžinije, u Splitu pod njemačkom okupacijom nestala je cijela obitelj njenog prvog muža, Židova Karla Gleichera, a majka Veronika i otac Fedor umrli su od čekanja sina, Lepinog brata, kojega su negdje u istočnoj Bosni ubili četnici i kojemu se groba ni danas ne zna. U Cetinju je smrt došla po njenu tek rođenu bebu, sina Borisa, koji nije doživio ni da ga krste, ni da ga svećenik nekrštenog sahrani, kćer Renatu smrt joj je uzela iz naručja, a na kraju joj uzela i najboljeg prijatelja, suputnika i muža Miljenka Smoju.

Smrt je pratila cijelim tim putem, nadživjela je Lepa države i režime, kraljeve i predsjednike, u oslobođenom Dubrovniku gledala je ljude na vješalima, u splitskom zatvoru slušala krikove nesretnika što su ih partizani vodili na strijeljanje, a u korčulanskom pržunu tješila dva mlada svećenika osuđena na smrt.

Ispratila je svoje prijateljice, kontesinu Nadu što se onomad zaljubila u engleskog špijuna pa poslije digla ruku na sebe, i Budu iz Pljevalja, ”lepu protinu kći” što se zaljubila u talijanskog oficira, pa su je nakon rata kao okupatorsku kurvu mučili i objesili, i Astu Davison, Židovku koja se zaljubila u njemačkog oficira, pa su im oboma presudili nacisti, ispratila je Lepa i prijatelje iz splitskog antifašističkog intelektualnog kruga, od Silvija Bombardellija do Đekija Srbljenovića.

Ima priča o tome, o živahnoj, mršavoj djevojčici, kćerki kapetana Sreskog načelstva u Kotoru koja je prevarila smrt. Prvi put malena ju je vidjela u kotorskoj crkvi, kad su je postavili pored oltara s otvorenim lijesom nekog svećenika. Iznenadila se djevojčica vidjevši smrt, pa je pitala otkud ona tu. A smrt joj odgovorila: ”Tražim Lepu”.

Smrt je pratila cijelim tim putem, nadživjela je Lepa države i režime, kraljeve i predsjednike, u oslobođenom Dubrovniku gledala je ljude na vješalima, u splitskom zatvoru slušala krikove nesretnika što su ih partizani vodili na strijeljanje, a u korčulanskom pržunu tješila dva mlada svećenika osuđena na smrt

”Ja ću ti pokazati”, odgovorila joj, kaže priča, ta curica, pa je povela sa sobom na put. Od toga dana, skoro devedeset godina, od pazara do bazara, od bazara do pazara, vodi ta djevojčica smrt za ruku, u oči je gleda i zajebava.

”Je li to Lepa?”, pita je smrt na pljevaljskom pazaru, a malena kaže: ”Nije. Lepa je kod brata u Beogradu”.

”Koja je od ovih Lepa?”, pita je smrt na Bajlonijevoj pijaci u Beogradu, a ona kaže: ”Nijedna, Lepa ti je u Dubrovniku”.

”Je li ono Lepa?”, pita je smrt na dubrovačkom pazaru, a ona šeta među bancima na Placi i kaže: ”Nije, Lepa je u Splitu”.

Tako, kaže priča, Lepa cijeli život vara smrt. Ne zna smrt da Lepa ne kupuje spizu na pazaru. Lepa ruča u konobi kod Fife. A kod Fife ni smrt ne zalazi.

Zato je priča o djevojčici koja je zajebala smrt vjerojatno najživotnija i najvedrija priča o smrti koju ste ikad pročitali.

Neće vas, naime, ona naučiti nijednoj velikoj i mudroj istini, doli onoj najvećoj i najmudrijoj: smrt nije kraj života, smrt je njegov dio, cijeli je život od smrti, pa je valja prihvatiti i s njom na zajebanciju, na valcer, kako bi se u Splitu reklo, ”ala Štraus”.

Pouka je te priče da je život ono između dvije smrti. I između te dvije smrti Lepa živi puna srca, udiše život kao planinski zrak, nasmijava ga i pleše s njim tango argentino. Ima ona i svoje noći, ispunjene sjećanjima i tjeskobama, ali one su samo njene, u njih nikoga ne pušta. Život i smrt po cijelu noć na stubištu pred vratima stana na splitskom Dražancu igraju mure japaneže, čekaju da se Lepa probudi i izađe u grad.

Lepin je život nalik na one velike priče kakve znamo iz starih debelih romana, one kakve znaju pričati samo žene. Jer muška je historija veličanstvena i slavna, naslikana krvlju i izlivena u bronci, i muškarci je imaju samo po jednu – ostatak života te se povijesti sjećaju ili stide. Kroz ženski život, međutim, slavne muške historije prolaze kao prljavi, bučni vlakovi kroz malu provincijsku stanicu s drvenim klupicama i košaricama crvenog cvijeća: u tih nekoliko minuta nereda i gužve ulaze u vlak muževi, prijatelji i suputnici, iskrcavaju se novi neki ljudi, a mala stanica pamti oblake pare na obzoru i samo ih zapisuje u svoj red vožnje, strpljenjem i dostojanstvom kakve nema u muškim pričama

Lepin je život nalik na one velike priče kakve znamo iz starih debelih romana, one kakve znaju pričati samo žene. Jer muška je historija veličanstvena i slavna, naslikana krvlju i izlivena u bronci, i muškarci je imaju samo po jednu – ostatak života te se povijesti sjećaju ili stide. Kroz ženski život, međutim, slavne muške historije prolaze kao prljavi, bučni vlakovi kroz malu provincijsku stanicu s drvenim klupicama i košaricama crvenog cvijeća: u tih nekoliko minuta nereda i gužve ulaze u vlak muževi, prijatelji i suputnici, iskrcavaju se novi neki ljudi, a mala stanica pamti oblake pare na obzoru i samo ih zapisuje u svoj red vožnje, strpljenjem i dostojanstvom kakve nema u muškim pričama.

Nema više takvih ženskih starinskih priča, kroz koje defiliraju carski oficiri, sreski načelnici i partizani s violinama, a između sonata s koncertnog klavira, posmrtnih zvona, žamora svečanih balova i tutnjave teških topova meandriraju radosni brzaci života.

U vremenu u kojemu se pamćenje mjeri gigabajtima, memorija je povjerena strojevima; ljudi zato imaju vremena na bacanje, pa ga oholo razbacuju svojim putem.

Naše se sjećanje zato mjeri tek mjesecima, sami sebe ne pamtimo, ukinuto nam je pamćenje dulje od dvadeset godina kao suvišno, nepotrebno, čak i nepoželjno.

Uveli smo brze vlakove bez vagon restorana i ukinuli male, provincijske stanice s drvenim klupama i košaricama crvenog cvijeća. Ukinuli smo male, velike ženske romane, one u kojima glavna junakinja vara smrt s ljubavnikom životom.

Ima o tome jedna priča, o nekakvom piscu što ga je dopalo napisati predgovor za takvu knjigu, biografiju djevojčice što je naumila prevariti smrt. Požurivali ga prijatelji, njeni i njegovi, jer da je ona bolesna i da bi bilo nekako pošteno da knjiga o njenom životu za njenog života i izađe.

A taj pisac prijateljima objašnjavao da ima ružan osjećaj kako piše predgovor za nečiji testament, kao da mu sama smrt stoji nad glavom i požuruje ga da završi. Pa je zamislio taj glupan da je prevari, sve otežući i odugovlačeći pisanje predgovora. Iako su svi znali da je zapravo lijen i neodgovoran, pa da se izvlači i vadi na smrt.

Ima jedna priča, o nekakvom piscu što ga je dopalo napisati predgovor za takvu knjigu, biografiju djevojčice što je naumila prevariti smrt. Požurivali ga prijatelji, njeni i njegovi, jer da je ona bolesna i da bi bilo nekako pošteno da knjiga o njenom životu za njenog života i izađe

Čitajući tako još jednom rukopis knjige, ugleda on iznenada život te djevojčice.

”Jesi li vidio Lepu?”, upitao ga njen život.

”Ne, zar nije u Splitu?”, silno se iznenadio pisac.

”Ma jest, vidio sam je jutros, ali kad me vidjela pobjegla je od mene”, požalio se ovaj.

”Što, dosadio si joj? Ili si je preplašio?”, upitao ga onda pisac. ”Nisi je valjda preplašio?”

”Ma nisam”, odgovorio mu Lepin život, ”samo sam se iznenadio što je vidim na pazaru s nekom crnom babom, a imam s njom dogovoren ručak kod Fife”.

(Boris Dežulović, iz predgovora  biografske knjige Lepe Smoje ”Ona”, 2008.)

(Prenosimo s portala Gornji grad).

    •  Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?
    •  U vrtlogu izazova i strasti
    •  Mjesto prebijanja
    •  Haos u kafani "Kod Herodota"
    •  Blitvari i Scouseri
    •  Finsko pitanje u BiH
    •  Genocidnost palanke
    •  Croatian Independent Army
    •  Čekajući drugi broj
    •  Nevjerojatna priča gospodične Ane

> Svi tekstovi ovog autora