Naravno da se plašim smrti – ali me nešto drugo još više plaši

Ako nama ateistima nešto neprestano nabijaju na nos, to je činjenica da mi nemamo – kako to obično ljudi formuliraju – rješenje za problem smrti.

Znam da sam imao nekih 6 godina – a razvojni psiholozi vele da je to upravo ta dob – u kojoj sam postao svjestan smrtnosti. Jednoga dana bolno sam shvatio: i moji roditelji i sve osobe koje volim bit će mrtve. I ja ću također jednom biti mrtav i to će trajati 1000 godina, pa još 1000 godina i tako unedogled.

Unatoč tome što nisam poznavao brojke veće od tisuću dao sam suštinski sasvim točnu računicu. A biti mrtav znači ne postojati, nemati više nikakvu misao ili opažanje, pretvoriti se u kostur koji se onda lagano mrvi u prah.

Prvu sam utjehu bio potražio kod mame, koja nije negirala moje činjenice i zaključke, samo me blago opomenula da sam premali za razmišljanje o smrti (slično je glasio i njezin odgovor na pitanje o seksu, riječi koju sam nekako u to vrijeme čuo).

 Onda je prošao jedan dobar period života kad sam to pitanje uglavnom držao po strani – premda se smrt redovito pojavljivala kao fenomen u mom životu, jer su mi umrli djed, baka, teta, jedan školski prijatelj je počinio samoubojstvo, majka i sestra jednog drugog prijatelja poginule su u prometnoj nesreći…

Unatoč tome što nisam poznavao brojke veće od tisuću dao sam suštinski sasvim točnu računicu. A biti mrtav znači ne postojati, nemati više nikakvu misao ili opažanje, pretvoriti se u kostur koji se onda lagano mrvi u prah

A onda sam u dobi od nekih dvadesetak godina, nimalo slučajno baš onda kad je umro moj otac, opet krenuo razmišljati o smrti i utjehu potražio u religiji. Bio sam prihvatio onu verziju kršćanstva u kojoj je smrt samo san koji traje do Isusovog dolaska i uskrsnuća, a potom slijedi vječni život.

Možda je zanimljivo napomenuti ono što znaju svi pomniji studenti Starog zavjeta – a to je da u tom najvećem dijelu Biblije također nema ”rješenja problema smrti”. Antičkim Hebrejima bilo je najvažnije imati miran i ispunjen život te dobiti potomstvo koje će nositi sjećanje na svoje pretke. Tek negdje u 2. stoljeću prije nove ere počinje se govoriti o besmrtnosti individue, bilo kroz ideju uskrsnuća ili kroz ideju besmrtnosti duše.

Smrt je vremenom postala glavna ”sirovina” iz koje nastaje religija – i kad raspravljate s religioznim ljudima, te očite činjenice trebate biti svjesni. Uzmite čovjeku religiju – uzimate mu i ”rješenje” problema smrti. Problema kojim su se davno bavili i nereligiozni filozofi pokušavajući dati svakojake odgovore ne bi li se prestali plašiti smrti.

”Prema tome, smrt, to najstrašnije zlo, nema nikakvog posla s nama; jer dok mi postojimo, smrti nema, a kad ona stigne, onda nema više nas”, pisao je Epikur u ”Poslanici Menoiku” i time dao gotovo sofistički odgovor na bolno pitanje. Jer nas u smrti najviše plaši upravo to ”nema više nas” i nekima čak i misao na kršćanski Pakao izgleda utješno u odnosu na to apsolutno nestajanje.

Naravno da više ne prihvaćam religijski odgovor na pitanje o smrti – bilo da se radi o ideji besmrtne duše, uskrsnuća, reinkarnacije, ukratko ičega što označuje neko produženje naše svijesti nakon smrti mozga, koji se lagano ugasi satima nakon srčano-plućne smrti.

Ne radi se samo o tome da su ti odgovori netočni, nego i o tome da njih nitko ozbiljno ne prihvaća.

Sjećam se razgovora s jednim (nažalost, već pokojnim) liječnikom, bilo je to nekako baš onih dana kad je umirao papa Ivan Pavao II.

”Znate, ja sam vam kao neki katolik, pa znam da je prema našoj vjeri smrt prijelaz u neko bolje stanje”, reče mi doktor i onda, nakon značajne stanke, izusti: ”Ali nitko ne želi prijeći”.

Što ljudi stvarno misle o smrti neće reći svom svećeniku, nego upravo liječniku. Uostalom, sam odlazak liječniku jasno svjedoči o tome da ne želimo umrijeti, da želimo živjeti što je moguće duže.

Ako nama ateistima nešto neprestano nabijaju na nos, to je činjenica da mi nemamo – kako to obično ljudi formuliraju – rješenje za problem smrti

Sva medicina, kao što dobro znamo, je zapravo odlaganje smrti – i ako je nešto ovoj civilizaciji stvarno pošlo za rukom, to je ta mogućnost da zrele godine dožive i oni koji bi u prethodnim stoljećima lako podlegli kugi, velikim boginjama ili tuberkulozi.

Vjernik ne odlazi doktoru da bi bio što spremniji za susret s Isusom, nego da bi do tog susreta došlo što kasnije. Zaboravite sve one priče o tome da nakon smrti idemo u Božje naručje, da se idemo ponovo sresti s dragima koje smo kroz život izgubili – sve da je to i potpuno točno, u to nitko ne vjeruje.

Kad liječnik priopći pacijentu da je bolest previše uznapredovala i da su mu odbrojani dani, nitko od njih ne skoči od radosti i ne usklikne da će sad konačno biti u Raju. Ako meni ne vjerujete, pitajte svog liječnika; on će vam reći što i onaj moj: ”Nitko ne želi prijeći”.

Umirući čovjek nerijetko će se onda obratiti svećeniku ili se okrenuti nekom obliku duhovnosti – znanstveno utvrđeni podatak da su stariji ljudi, oni koji se približavaju smrti, skloniji religioznosti možete slobodno provjeriti osobnim uvidom u to tko nedjeljom ide u crkvu.

Meni je to kao čovjeku sasvim razumljivo –  svatko treba neki duševni mir u onim trenucima kad naše tijelo zauvijek prestaje funkcionirati.

Tako i mnogi vjernici koji se osobno više ne priklanjaju ni jednoj religijskoj dogmi ostaju i dalje u okrilju svoje vjere upravo zbog straha od smrti.

Nedavno me je moja vršnjakinja i ukorila što sam, kako mi reče, ostavio Boga pod stare dane, u dobi kad se trebamo pripremati za smrt (iako ja sebi utvaram da su preda mnom ne samo još godine nego desetljeća života). Odraz je to uvriježenog shvaćanja da je ateistima smrt veći problem nego vjernicima.

I dok ima ateista koji će na spomen smrti odmahnuti rukom ili ponuditi neki klišeiziran odgovor (napokon, i smrt je klišej), meni nije problem reći da se bojim smrti. Lagao bih samoga sebe kad bih rekao da mi je sasvim svejedno što ću jednoga dana prestati postojati (sad već znam i puno veće brojke nego što su tisuće).

A onda sam u dobi od nekih dvadesetak godina, nimalo slučajno baš onda kad je umro moj otac, opet krenuo razmišljati o smrti i utjehu potražio u religiji. Bio sam prihvatio onu verziju kršćanstva u kojoj je smrt samo san koji traje do Isusovog dolaska i uskrsnuća, a potom slijedi vječni život

Da se ne bojim smrti, hodao bih prugom ili prelazio cestu bez osvrtanja dolazi li koje vozilo – ukratko, radio bih sve ono za što smo svjesni da bi više upućivalo na neko patološko stanje depresije.

Strah od smrti ne znači da sam spreman na bilo kakav kompromis o tom pitanju, pa su mi strani svi oni ”agnostici” koji, kako znaju reći, ostavljaju makar odškrinuta vrata mogućnosti da nas nešto čeka nakon što nam tijelo umre.

Ipak, blizak mi je i Levinas, koji na svoj apstraktni način objašnjava da je smrtnost ujedno i temelj naše mogućnosti zajedništva s drugim ljudima. Koliko god se razlikovali u izgledu, društvenom statusu i ekonomskoj moći – mi smo svi, ali doslovce svi, predodređeni za odlazak u ništavilo. Paradoksalno, ali smrt nas ujedno i razdvaja i spaja.

Svejedno, to što priznajem vlastiti strah pred smrću – i ne glumim heroja kojeg ni za što nije briga ili je uvjeren u vlastitu besmrtnost – ne znači da tražim utočište od nje.

Ne planiram na samrti (ako budem imao tu privilegiju da umrem u vlastitom krevetu) zvati svećenika ili tražiti neku utjehu u transcendentnosti.

Meni bi bilo još gore da u strahu od smrti pribjegnem religiji. Jer njezino ”rješenje problema smrti” najčešće samo pogoršava stvari.

U klasičnom kršćanstvu ja mogu birati hoću li biti u vječnim paklenim mukama ili provoditi vječnost s Bogom koji uživa u patnjama milijuna, pa bili oni svi i totalni zlikovci.

U onoj verziji kršćanstva kojoj sam pripadao trebam se pomiriti s činjenicom da ću zauvijek ostati bez jednog lijepog broja ljudi koji su mi nešto značili – i opet moram biti zajedno s Bogom koji je donio takvu odluku.

Ipak, blizak mi je i Levinas, koji na svoj apstraktni način objašnjava da je smrtnost ujedno i temelj naše mogućnosti zajedništva s drugim ljudima. Koliko god se razlikovali u izgledu, društvenom statusu i ekonomskoj moći – mi smo svi, ali doslovce svi, predodređeni za odlazak u ništavilo. Paradoksalno, ali smrt nas ujedno i razdvaja i spaja

Slično je i u drugim religijama, uvijek to završi na razlikovanju ”ovih” od ”onih”, ”ovaca” i ”jaraca” – i ja se jednako protivim bilo kojoj od tih ponuđenih opcija.

Nemam iluzija da će znanost riješiti problem smrti; ona će samo još bolje uspijevati u već spomenutom odlaganju, koliko god ono bilo.

Religija će i dalje parazitirati na toj činjenici da se jednom moramo susresti sa smrću. Ona će nestati tek onoga dana kad ljudi sebi priznaju da im nikakav misaoni sustav, nikakva ideologija i nikakva fantazija ne mogu ukloniti strah od smrti.

Jer ne postoji ”rješenje problema smrti”, nego samo suočavanje zrelog čovjeka s činjenicom da svi umiremo. Tada će nas ta jednostavna i često skrivana činjenica ujediniti i mi ćemo onda barem moći razgovarati na temu što nam je činiti dok smo živi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora