”Naši” i ”njihovi”

Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Studeni je mjesec, čitava Hrvatska komemorira vukovarske žrtve. Na TV Dnevniku emitiraju se prilozi koji počinju crno-bijelim đinglom koji prati sumorni muzički adagio. U Vukovaru se priprema povorka sjećanja. Ali, premijer Zoran Milanović i vrh vlasti SDP-a ne dolaze u Vukovar na dan sjećanja.

Umjesto toga, premijer tri dana ranije odlazi u Vukovar nenajavljeno, obilazi memorijalno groblje i Ovčaru, upiše u knjigu dojmova nekoliko tronutih rečenica. Potom fotostrip o svom posjetu i tekst iz knjige objavljuje medijima, pa se vrati u Zagreb.

Na dan kad Hrvatska komemorira mjesto najgoreg političkog zločina na svom teritoriju – logora Jasenovac – hrvatska predsjednica nije se pojavila. Izbjegla je službeni memorijalni nadnevak i poslala na dan komemoracije kao izaslanika vječno politički zbunjenog Branka Lustiga

Da je Zoran Milanović – ili bilo koji “lijevi” predsjednik ili premijer – napravio takvo što, Hrvatska bi ga – da se ne lažemo – rastrgala. Portali bi bili puni tekstova o kolaboracionistima i izdajničkoj vlasti, govorilo bi se opet o izjednačavanju agresora i žrtve, Karamarko bi izjavio da je to nastavak rashrvaćivanja, a liberalni mediji povlačili bi po tlu premijera kukavicu koji se nije usudio izići pred sebi nesklonu svjetinu od koje bi mogao fasovati zvižduke i poniženje.

Novopečena hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, međutim, napravila je ovih dana nešto potpuno istovjetno gornjem, fikcionalnom scenariju.

Na dan kad Hrvatska komemorira mjesto najgoreg političkog zločina na svom teritoriju – logora Jasenovac – hrvatska predsjednica nije se pojavila. Izbjegla je službeni memorijalni nadnevak i poslala na dan komemoracije kao izaslanika vječno politički zbunjenog Branka Lustiga.

Umjesto toga, Kolinda Grabar-Kitarović Jasenovac je posjetila sama, dva dana ranije, upisala se u knjigu dojmova, te o tome javnost upoznala preko fotostripa koji je objavio njezin PR ured. Ovaj put, međutim, skandal je izostao.

Osim nekoliko kolumnističkih zabadala, predsjedničino “picavanje” komemorativnog protokola svi su uzeli zdravo za gotovo, jer se u Hrvatskoj – kako već znamo – nikad ne mjere istim metrom žrtve koje su “mi”, te žrtve koje su “oni”.

Osobno, ne mislim da je nova predsjednica Republike markirala proboj ustaškog logora zato što bi bila ustašonostalgičar ili zato što prema žrtvama NDH ne bi imala stvarnu sućut. Premda nisam politički “fan” nove predsjednice, ne mislim da ona dijeli onu vrstu tupe moralne bezobzirnosti kakva karakterizira “ZDS” navijače te lijep dio hrvatskog svećenstva.

Razlog zašto Kolinda Grabar-Kitarović nije došla na komemoraciju jasenovačkog proboja manje je ideološke, a čini mi se više komunikacijske prirode.

Razlog zašto Kolinda Grabar-Kitarović nije došla na komemoraciju jasenovačkog proboja manje je ideološke, a čini mi se više komunikacijske prirode. U trenutku dok živi svoj medeni mjesec pučke popularnosti, Kolinda Grabar znala je da bi se na komemoraciji uz Kameni cvijet prvi put suočila s masovnim skupom ljudi koji je ne vole

U trenutku dok živi svoj medeni mjesec pučke popularnosti, Kolinda Grabar znala je da bi se na komemoraciji uz Kameni cvijet prvi put suočila s masovnim skupom ljudi koji je ne vole.

Prvi bi se put na jednom komemorativnom skupu suočila s masom koja bi prema njezinoj stranci i ideologiji imala averziju, te koja bi joj zviždala.

Ukratko, Kolinda Grabar-Kitarović bi se prvi put suočila sa situacijom koja je Milanovića, Josipovića i Leku pratila pune tri godine, od Vukovara do Knina, i od Pliberka do Škabrnje: da se na mjestima stratišta svjetina okreće protiv njih, te mjesto stratišta tretira kao oruđe političke ucjene.

Milanović i Leko stoga novoj predsjednici mogu slobodno reći – dobro došla u klub. Sad znaš kako je nama. S tom razlikom da mi – mogli bi reći – nismo podvili rep kao ti.

A ovo što se ovog tjedna dogodilo u Jasenovcu, samo je početak trakavice koja nas čeka tijekom cijele ove kalendarske godine. Ova godina, naime, istodobno je i (pred)izborna godina, ali i godina niza historijskih komemoracija koje su se, eto, baš “zgodno” posložile.

Početkom svibnja čeka nas 70. godišnjica sloma fašizma i oslobođenja zapadnih dijelova Hrvatske, uključujući Zagreb, Rijeku i Istru. U isto vrijeme, dakako, pada 70 godina od bleiburških zbivanja.

Potom u lipnju slijedi 25 godina konstituiranja prvog postkomunističkog sabora. Pa dvadeset godina Oluje, gdje dvije grane vlasti već pripremaju odvojene militarističke terevenke u Kninu i Zagrebu.

U Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) prema žrtvama postoji pijetet samo ako su “naše”. “Njihove” žrtve se ili ignoriraju, ili minimiziraju, ili se, u gorem slučaju, difamiraju da bi se zločin opravdao. Takvo “žvakanje” zla da bude mekše dirljivo ujedinjuje i Glas Koncila i bivšu Udbu, i dio braniteljskih udruga i dio antifašističkih boraca, i stožeraše iz Savske, i dalmatinsko svećenstvo, i Milorada Dodika

Slijedi zatim 300. godišnjica sinjske bitke, bitke koja će se očito ovog kolovoza voditi drugi put. Vlada se za nju naoružala novim muzejom i kulturnim investicijama, HDZ duplom alkom, a čovjek se sad već cijepa od smijeha kad čita nadripovijesne mistifikacije poput one da je Kamičak opsjedalo Osmanlija onoliko koliko ih ne bi stalo na Nou Camp.

Dodate li tome tradicionalni jesenski “event” u Vukovaru, čeka nas, ukratko, krasna parapovijesna sezona jubileja.

Jubileja koji se dijele na one koje će pseudoljevica prirediti da nasapuna dasku pseudodesnici, te one – brojnije – koji služe oprečnoj funkciji.

Za razliku od svog prethodnika, Kolinda Grabar dala je do znanja da “njihove” nadnevke namjerava picavati, što znači da će se hrvatska komemorativna kultura i formalno raspasti na dvije – “našu” i “njihovu”.

Tako će 2015. godina dovesti do metastazirajućeg vrhunca onu dvoličnu i bešćutnu kulturu samoviktimiziranja koja je inače karakteristična za hrvatsko, no u istoj mjeri i za ostala ex-Yu društva. Jedan aspekt te kulture samoviktimiziranja je onaj o kojem je prije nekoliko godina precizno i umjesno govorio dubrovački biskup Mate Uzinić.

U Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) prema žrtvama postoji pijetet samo ako su “naše”. “Njihove” žrtve se ili ignoriraju, ili minimiziraju, ili se, u gorem slučaju, difamiraju da bi se zločin opravdao. Takvo “žvakanje” zla da bude mekše dirljivo ujedinjuje i Glas Koncila i bivšu Udbu, i dio braniteljskih udruga i dio antifašističkih boraca, i stožeraše iz Savske, i dalmatinsko svećenstvo, i Milorada Dodika.

No, u toj kulturi samoviktimiziranja postoji i drugi krak, meni još odbojniji, a to je korištenje “naših” žrtava za dnevnopolitičku moralnu ucjenu. Srpska je politika do 90-ih to radila s Jasenovcem. Bošnjački medijski i politički mainstream radi to uvelike od svršetka rata.

A gdje je tu – možete pitati – ono čemu bi komemoriranja trebala služiti? Gdje je preispitivanje savjesti, skrušenost, sućut? Gdje je samorefleksija? Gdje je ono “da se više ne ponovi”? Mora da se šališ, reći ćete. Pa kad bi komemoracije tome služile, ne bi ih ni održavali

Što se hrvatske pseudodesnice tiče, pak, ona je tu tehnologiju doktorirala. Pogotovo kad nije na vlasti, ona kulturu samoviktimizacije već četvrt stoljeća učinkovito koristi kao oruđe difamacije protivnika, licitiranja patriotizmom, te kao oruđe za postizanje politički prizemnih ciljeva, bili to izvanredni izbori, rezanje manjinskih prava (poput vukovarskih tabli), utjecaj na sudstvo ili veće penzije.

Riječ je o manipulaciji komemorativnom kulturom u kojoj se HDZ veličanstveno izvještio. No, ta se batina koji put može okrenuti i protiv tebe. Kolinda Grabar-Kitarović očito je osjetila da bi se u Jasenovcu moglo dogoditi upravo to. Stoga je – poput Grunfa iz “Alan Forda” – zaključila da je časni uzmak polovica pobjede.

Tako smo, uz Bogdanovićev cvijet, odgledali prvi čin ovogodišnjega cjelogodišnjeg parapovijesnog spektakla. Naši spomenici protiv vaših. Naše žrtve protiv vaših – i tako cijelu sezonu, kao “Game of Thrones”: samo uzmite kokice i gledajte.

A gdje je tu – možete pitati – ono čemu bi komemoriranja trebala služiti? Gdje je preispitivanje savjesti, skrušenost, sućut? Gdje je samorefleksija? Gdje je ono “da se više ne ponovi”? Mora da se šališ, reći ćete. Pa kad bi komemoracije tome služile, ne bi ih ni održavali.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Kako su pastiri rastjerali stado
    •  Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
    •  Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
    •  Novinarstvo u slučajnoj državi
    •  Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
    •  Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
    •  Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu...
    •  Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
    •  Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
    •  Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca

> Svi tekstovi ovog autora