autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nasilje i židovstvo (1)

AUTOR: Jasminka Domaš / 23.03.2015.

Naznačenu temu počet ću na jedan možda neočekivan način. Naime, sjedeći za stolom u povodu židovskog blagdana Pesaha jedan moj prijatelj iz židovske zajednice šapnuo mi je: “Gledaj što radimo, prvo govorimo i razmišljamo o tome kako su nas htjeli ubiti, a onda sjednemo i jedemo“.

U toj naoko čudnoj opaski ima puno istine, jer nakon što prođe katastrofa i izbjegne se velika nesreća, što ima prirodnije od toga da se nakon zahvale Svevišnjem za spasenje zajedno sjedne i jede, slaveći pobjedu života nad uništenjem. Postoje čak i detaljni opisi i propisi kako se treba ponašati za stolom na Blagdan oslobođenja, posebice tijekom obredne večere.

Pri Izlasku, mnogi su Hebreji poginuli prije nego su uspjeli ući u more, jer je faraon za Hebrejima poslao svoju moćnu i silnu vojsku koja ih je nemilice ubijala. Rabinsko učenje smatra da je pri tom svaki peti Židov bio je ubijen. Nažalost, upravo židovski blagdan Pesah koji se slavi kao uspomena na Spasenje bio je često u bližoj povijesti uzrok za kršćanski antisemitizam. Židove se optuživalo da rabe kršćansku krv za pripremanje beskvasnog kruha koji se jede kroz dane spomenutog blagdana

Poznati povjesničar i pisac Simon Dubnov (Kratka povijest židovskog naroda, Beograd, 1986.) o životu Hebreja u Egiptu piše kako su Jakovljeva djeca i djeca njihove djece već dugo tamo živjela. U Gošenu bilo je puno sinova Izraelovih koje je faraon pretvorio u robove koji su podizali gradove Pitom i Ramzes. Mojsije kada je odrastao vidio je svoju braću kako pate u ropstvu. Ta riječ vidjeti ima mnogo dublje značenje, spoznati, proniknuti. Jauk robova uzdizao se k nebu, ali samo Jakovljevi potomci zavapili su Jednom da ih izbavi iz Kuće ropstva.

I tada Mojsije odlazi s bratom Aronom faraonu moleći ga da po volji Božjoj pusti Hebreje otići iz Egipta. No njegovo je srce bilo tvrdo, a jedna kazna za drugom sustizala je Egipćane, jer Svevišnji bijaše kaznio faraona kamenim srcem, odnosno u svojem duhovnom razvoju vratio ga je na početnu razinu razvitka bića koje još ne zna i ne razumije.

I tek kad su počeli umirati prvorođenci faraon dopušta Mojsiju da ode s Hebrejima iz Egipta. I doista, oni odlaze s tijestom koje još nije stiglo kvasati, noseći ga na ramenima, jer tako Božja riječ bila im je blizu.

Pri Izlasku, mnogi su Hebreji poginuli prije nego su uspjeli ući u more, jer je faraon za Hebrejima poslao svoju moćnu i silnu vojsku koja ih je nemilice ubijala. Rabinsko učenje smatra da je pri tom svaki peti Židov bio je ubijen.

Nažalost, upravo židovski blagdan Pesah koji se slavi kao uspomena na Spasenje bio je često u bližoj povijesti uzrok za kršćanski antisemitizam. Židove se optuživalo da rabe kršćansku krv za pripremanje beskvasnog kruha koji se jede kroz dane spomenutog blagdana.

Na obrednoj seder (Seder, hebr. red) večeri prema propisima piju se tijekom večeri četiri čaše crnog vina koje imaju svoju višestruku simboliku i značenje, među ostalim vino se pije u znak toga što su Židovi u Egiptu zadržali svoja imena, što su bili međusobno solidarni, zbog toga što su zadržali visoka moralna načela i što su govorili svojim jezikom (Jasminka Domaš, Šabat šalom, Zagreb, 1999.).

No u srednjovjekovnom razdoblju pa i vremenu sve do početka dvadesetog stoljeća, u dijaspori su se dešavali uoči Pesaha pogromi nad Židovima, palile su njihove kuće, ubijali ljudi, jer su kružile glasine da Hebreji piju krv kršćanske djece.

To je tek jedan mali primjer koliko su antisemitske predrasude bez ikakve logike i povezanosti sa stvarnošću. Naime, svatko tko barem nešto malo zna o židovstvu upoznat je s činjenicom da je pripadnicima židovske vjere najstrože zabranjen svaki dodir s krvlju, ljudskom i životinjskom. No činjenice su jedno, a  mržnja nešto drugo, pa možemo i utvrditi da je antisemitizam bolest ne Židova od koje umiru Židovi.

Priča o kraljici Esteri je i pouka vrijedna i danas, jer uči čovjeka da mnogo toga u životu mora poduzeti sam, osjećajući odgovornost ne samo za sebe nego i za svoj narod. Pritom strah za vlastiti život ne bi smio čovjeka pretvoriti u ravnodušnog promatrača stradanja drugih ljudi. Jer pristajući na nepravdu, postajemo u tom činu sudionici

Stradanja slične vrste bilo je u primjerice dvanaestom stoljeću i zbog optužbi Židova da kradu hostiju i probadaju je. Optužbe Židova bile su učestale u Francuskoj, Poljskoj, Njemačkoj, a gotovo u pravilu prigodom javnog sudskog procesa nekom pojedincu svjetina bi izvršila nasilje  nad članovima židovske zajednice u lokalnoj sredini. A i u križarskim ratovima Židovi su, među ostalim, bili optuživani za ubojstvo kršćana (Shmarya Levin, Djetinjstvo u progonstvu,Antibarbarus, 2009).

Povijest je puna strašnog nasilja nad židovskim narodom, pa tako godine 1264. u Engleskoj je podignuta optužnica za obredno umorstvo Židova nad kršćanima. Te je godine na Pesah u Londonu ubijeno tisuću petsto Židova, ostali su pobjegli, a njihova je imovina opljačkana.

Takvi i slični događaji doveli su do toga da je život Židova postao svačija svojina. Primjerice godine tisuću tristo osamdeset devete svjetina je ubila u Pragu uoči Pesaha nekoliko tisuća Židova. Obrazac je gotovo svugdje bio jednak: optužba, ubijanje, izgon Židova i zatim oduzimanje njihove imovine. U pravilu, uvijek su bile dovoljne samo glasine pa da krene lavina mržnje.

Poljski kralj August II prije tri stotine godina izjavio je da Židovi nevjernici prolijevaju krv kršćanske djece za potrebe blagdana beskvasnog kruha. Nakon toga svjetina je krenula s ubijanjem Židova. Slično se dešavalo Židovima u Turskoj, Egiptu, Siriji, Iranu…

Važno je uočiti da su već Rimljani u neznanju optuživali i Židove i kršćane zajedno za slična obredna ubojstva. To je samo dokaz kako ljudi trebaju biti oprezni kada se vjera rabi kao povod za ubijanje.

Nasilje prema Židovima posebice vezano uz blagdan Pesah bilo je duga vijeka, pa o tome nalazimo povijesne dokumente i u Španjolskoj, Italiji, pa čak i na našem području (Julija Koš, Ulaznica za Nebo, Bet Israel, Biblioteka Moraša, 2014.).

O toj povijesti trpljenja govori i Prva knjiga o Makabejcima (1 Mak 1,20) ”A pošto je potukao Egipat, Antioh se godine sto četrdeset i treće vrati i krene protiv Izraela. Uziđe na Jeruzalem sa silnom vojskom. Drsko prodre u Svetište“.

U ovom kontekstu treba kazati nekoliko riječi i o židovskom blagdanu Svjetlosti i Posvećenja koji je vezan uz pobjedu židovskog naroda na čelu s Jehudom Makabijem nad Grcima i njihovom pokušaju da asimiliraju Židove u vrijeme Antioha IV Epifana.

Takvi i slični događaji doveli su do toga da je život Židova postao svačija svojina. Primjerice godine tisuću tristo osamdeset devete svjetina je ubila u Pragu uoči Pesaha nekoliko tisuća Židova. Obrazac je gotovo svugdje bio jednak: optužba, ubijanje, izgon Židova i zatim oduzimanje njihove imovine. U pravilu, uvijek su bile dovoljne samo glasine pa da krene lavina mržnje

U to vrijeme Grci su zabranili Židovima sve vjerske obrede, primjerice držanje Šabata, obrezivanje muške djece, proučavanje svetih knjiga, bili su zabranjeni i zakoni o kašrutu, obredno čistoj hrani. Židovi su bili izloženi na milost i nemilost. No pobunjenici na čelu s Jehudom Makabijem uspjeli su kao manjina pobijediti većinu odnosno mnogo jaču grčku vojsku i ponovno u Jeruzalemu posvetiti Hram. Od tada se slavi blagdan Hanuka, a čudo koje se dogodilo tamo, daje nadu u izbavljenje i spasenje i danas, ovdje.

A o neprekidnoj opasnosti zatiranja židovskog naroda možemo čitati i u Svitku o kraljici Esteri te židovskom blagdanu Purim. ”U svim pokrajinama tvoga kraljevstva ima jedan narod razasut među drugim narodima i od njih odvojen. Njegovi su zakoni drugačiji od zakona svih ostalih naroda. Oni se ne drže kraljevskih odredaba. Kralj ih zato ne smije pustiti na miru. Ako je kralju po volji, neka se raspiše da se oni zatru“ (Estera I: 8-10).

Knjiga o Esteri svjedoči kako su Židovi u galutu (Galut, hebr. dijaspora) bili suočeni sa zatiranjem i kako ih je spasila odvažnost jedne žene. No ujedno upućuje i na to da je povijest židovskog naroda stvorena veličanstvenim proviđenjem Gospoda.

Priča o kraljici Esteri je i pouka vrijedna i danas, jer uči čovjeka da mnogo toga u životu mora poduzeti sam, osjećajući odgovornost ne samo za sebe nego i za svoj narod. Pritom strah za vlastiti život ne bi smio čovjeka pretvoriti u ravnodušnog promatrača stradanja drugih ljudi. Jer pristajući na nepravdu, postajemo u tom činu sudionici.

(Nastavlja se).

 

Još tekstova ovog autora:

     Istina o izbjeglicama i migrantima kad nema svjetla reflektora
     Svatko od nas mora biti glas svjedoka Holokausta
     Otići danas na izbore, možda je prvi korak prema promjeni
     Slavko Goldstein je živio svetost u zauzimanju za ljudska prava
     Slavko Goldstein: prijatelj, učitelj, humanist!
     Nasilje i židovstvo (3)
     Nasilje i židovstvo (2)

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija