Slavko Goldstein: prijatelj, učitelj, humanist!

Vijest o smrti Slavka Goldsteina zatekla me, zarobila, premda sam znala da je njegovo zdravlje posljednjih mjeseci bilo veoma krhko. Ali čovjek jednostavno ne može prihvatiti da će se smrt bliske osobe desiti, pogotovo ne u jednom blistavom sunčanom danu kakav je bio 13. rujna.

Odjednom sve je postalo kaotično, naviru sjećanja, slike, uspomene. Vidim Slavka Goldsteina koji kao predsjednik Židovske općine Zagreb sjedi u vijećnici na čelu stola i vodi sjednicu. Nikada nije dopuštao duge govore ni sjednicu koja bi trajala duže od sat vremena i toga se striktno držao. Razmišljao je onako talmudski da je vremena malo, a posla puno.

Pred očima mi je Trg Republike, ne ovaj novi, hasanbegovićevski, nego onaj koji su liberali željeli preimenovati u Trg bana Jelačića i sakupljali potpise. A među aktivistima bio je i Slavko. Stajala sam zajedno sa svojom kćerkom Anom promatrajući vrevu, ljude koji su bili uzbuđeni, naslućivalo se jedno novo vrijeme. Rat još nije počeo.

Poslije nekom prilikom Slavko mi je rekao: ”Politika je moja strast“.

Klonio se uopćavanja: ”Bježali smo od ustaša, koji su nam ubili oca i gotovo cijelu njegovu obitelj, ali po našem iskustvu nije postojao znak jednakosti između ustaša i Hrvata“

Jednom kada sam nešto kritizirala, priznao mi je : ”Ne znam baš najbolje procijenit ljude“. A to zna koštati određenih razočaranja. No on nikada nije bježao od polemika, osjećao je dužnost i odgovornost da na neke pojave u društvu otvoreno upozori služeći se pritom uvijek samo argumentima.

Ponekad je na tom licu bilo sjete; pogotovo nije mogao prežaliti smrt oca Ive, knjižara iz Karlovca, kojeg su ubile ustaše. Pričao bi mi kako ga je otac od malena podučavao, učio jezike, birao za njega knjige. Ta bol bila je zgusnuta i znali smo se sresti na komemoraciji u Jadovnom, tom strašnom mjestu zločina i smrti gdje je i njegov otac bačen u bezdan.

U knjizi ”Obitelj-Mišpaha”, koju sam objavila 1996., Slavko je napisao: ”Svi mi Židovi koji smo srećom ili čudom preživjeli rat i holokaust našli smo se pred nebrojenim teškim pitanjima koja su se svodila na zajedničko: kako poslije svega živjeti dalje?“

No svatko je morao naći odgovor za sebe.

Klonio se uopćavanja: ”Bježali smo od ustaša, koji su nam ubili oca i gotovo cijelu njegovu obitelj, ali po našem iskustvu nije postojao znak jednakosti između ustaša i Hrvata“.

Slavko Goldstein se u doba kad je bio predsjednik Židovske općine Zagreb trudio da židovska zajednica ne bude getoizirana. Zahvaljujući njegovim poticajima osnovano je KD “Miroslav Šalom Freiberger“ čiji su članovi Židovi i nežidovi, potaknuo je izlaženje židovskih novina pamteći da je list “Židov“ 1941. bio zabranjen. Nas koji smo imali afiniteta za pisanje poticao je da se bavimo i međureligijskom suradnjom želeći mir među svim ljudima.

Pamtit ću ga vječno okruženog novinama, tjednicima, knjigama, s listom koji bi bio napola ispisan u pisaćoj mašini. Poslije je pisao na kompjutoru. Sjećam se da je redovito dolazio u sinagogu na Roš hašanu i Jom kipur, nije bio vjernik, ali je poštovao tradiciju i bio prijatelj s rabinom dr. Kotelom Dadonom.

Sada se vratio u svoje izvorno prebivalište i kao da mu čujem glas: ”Svatko tko vas napusti uči vas da počnete stajati na svojim nogama. Smognite hrabrost prevladati strahove i budite ne ono što ste danas, nego postanite ono najbolje što možete biti“

Slavko? Na čudesan način bio je središte i rub. Mjesto vlastitog postojanja koje je nesebično dijelio s nama znajući da će se, koliko god daleko išao, jednom vratiti na točku s koje je krenuo.

Za mene je bio ne samo prijatelj nego i učitelj, humanist, osoba kojoj sam vjerovala, u čije procjene i prosudbe nisam sumnjala i koja je nakon svih životnih nedaća smogla snage biti novorođena u samome sebi.

Sada se vratio u svoje izvorno prebivalište i kao da mu čujem glas: ”Svatko tko vas napusti uči vas da počnete stajati na svojim nogama. Smognite hrabrost prevladati strahove i budite ne ono što ste danas, nego postanite ono najbolje što možete biti.“

Zihronolivraha. Neka su blagoslovljena sjećanja na njega.

    •  Istina o izbjeglicama i migrantima kad nema svjetla reflektora
    •  Svatko od nas mora biti glas svjedoka Holokausta
    •  Otići danas na izbore, možda je prvi korak prema promjeni
    •  Slavko Goldstein je živio svetost u zauzimanju za ljudska prava
    •  Nasilje i židovstvo (3)
    •  Nasilje i židovstvo (2)
    •  Nasilje i židovstvo (1)

> Svi tekstovi ovog autora