Nasilje nad “Našim i vašim nasiljem”

U Hrvatskoj dio branitelja i generala javno agitira kontra potencijalne ministrice kulture. U susjednoj nam zemlji vhrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić pismom upućenom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine, gradonačelniku Sarajeva, Apostolskoj nuncijaturi te zemlje te predsjedniku Vlade Sarajevske županije upozorava nadležne na navodnu “blasfemiju” kazališne predstave “Naše nasilje, vaše nasilje” premda po svoj prilici komad nije pogledao, recimo u Beču, ali daje vrlo negativnu ocjenu ove najnovije predstave donedavnoga intendanta riječkoga kazališta Olivera Frljića.

I sve bi bilo O.K., čak i osuda negledanog, da u spomenutome pismu kardinal nije napomenuo kako “očekuje zakonsku zaštitu vjerskih prava i sloboda” te nerazumnim nazvao uvrštenje Frljićevog djela na sarajevski Međunarodni kazališni festival MESS.

Nakon kardinala koji se pronašao u ulozi cenzora sličan zahtjev uputilo je i Hrvatsko kulturno društvo Napredak sa sjedištem u Sarajevu obrazlažući, gle čuda, slično kao nadbiskup vrhbosanski kako predstava ni više ni manje nego bolno vrijeđa kršćane, muslimane, državu Bosnu i Hercegovinu i sve njezine građane.

Nakratko je izgledalo kako će ti zahtjevi kardinala Puljića i Napretka imati učinka jer je direkcija MESS -a prvo donijela odluku kako će predstavu pogledati isključivo članovi žirija, ali su potom morali popustiti pod pritiskom publike okupljene pred Narodnim kazalištem koja je, čuvši za zabranu, izignorirala na brzinu smišljene puste budalaštine o sigurnosnim razlozima te izvikivala: “Hoćemo predstavu!”

Sve bi bilo O.K., čak i osuda negledanog da u spomenutome pismu kardinal nije napomenuo kako “očekuje zakonsku zaštitu vjerskih prava i sloboda” te nerazumnim nazvao uvrštenje Frljićevog djela na sarajevski Međunarodni kazališni festival MESS

I bi predstava.

Oliver Frljić je tako nakon Rijeke uspio i u Sarajevu kazalište vratiti narodu. Izvesti predstavu i na daskama i na ulici. Isplaziti onako jaggerovski jezik svim novokonponiranim cenzorima u crkvenim haljama i vojnim odorama, koji licemjerno po svojim župama i udrugama uporno svađaju i dijele narode ovih prostora prodajući im kič patriotizam i priče o nepomirljivim razlikama, a onda podmeću kazalištarca kao Pedra!

Neće ići.

Pametna sarajevska publika još je jedanput uspjela obraniti integritet teatra nakon što su profesionalci zamalo poklekli pred pritiskom crkvenih moćnika staljinističkih mozgova i uskratili im mogućnost gledanja.

Publika je, ako sudimo na temelju kratkih televizijskih izvještaja s predstave, izašla zadovoljna. Nimalo zgrožena viđenim. Kardinalska fetva i rigidne štorije kako se Frljić izruguje svetom na primitivan i vulgaran način bila je još jedan pucanj u prazno, u čovjeka koji je kao svojevremeni student teologije i filozofije religije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (prije no što je završio režiju na Akademiji) zamalo bio Puljićev kolega.

Teško Crkva podnosi mangupe iz vlastitih redova, ne samo na vrijeme odbjeglog Frljića. Nema goreg od toga kad te kritizira onaj tko te dobro poznaje iznutra.

Možda upravo u tome valja tražiti zašto tako uporno i žestoko navaljuju na njega. Pucaju iz svih oružja, od osude do zabrane kad on nekom od predstava, nije u pitanju samo “Naše nasilje, vaše nasilje”, pokuša demistificirati njihovu ulogu u društvu.

Nakon kardinala koji se pronašao u ulozi cenzora sličan zahtjev uputilo je i Hrvatsko kulturno društvo Napredak sa sjedištem u Sarajevu obrazlažući, gle čuda, slično kao nadbiskup vrhbosanski kako predstava ni više ni manje nego bolno vrijeđa kršćane, muslimane, državu Bosnu i Hercegovinu i sve njezine građane

Nema dvojbe da politička moć Crkve u zemljama bivše Jugoslavije nedopustivo jača. Bogomolje, oltare i propovjedaonice koristi kad god za to ima priliku kao političke govornice, arbitrira, kadrovira, redefinira povijest sve više, čak i vjernicima iritantno, miješa u sve – ama baš sve – od obrazovanja do ljudskih prava. Pogotovou  prava žene da odlučuje o svom tijelu.

Kao što žele zabraniti predstave koje ne gledaju, ali o njima imaju militantan stav, tako i nekvalificirano propovijedaju što brak i obitelj jesu, a što nisu, premda dijelu njih religija brani da ih zasnuju.

Katolička crkva, barem kada je o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini riječ, koristi svaku, pa i najmanju prigodu da proširi ionako ogromnu moć koju je potpuno neopravdano i nezasluženo devedesetih dobila u državama koje se deklariraju kao sekularne.

Svaki pokušaj kritike i redefiniranja njezina položaja u društvu pokušavaju pak prikazati kao atavizam prošlosti. I u kratkom intervjuu koji je kardinal Josip Bozanić dao u četvrtak za Dnevnik, koga drugog nego HTV-a, nije propustio reći kako je iza Drugog svjetskog rata vjeronauk “nasilno izbačen” iz škola.

Pita li se kardinal, sad kad slavi četvrt vijeka vjeronauka, kako su iz nastave izbačeni književnici nepodobnih uvjerenja i zrnaca ili nedajbože Karl Marx, kojeg se i dalje izučava i uvažava na mnogim europskim školama i fakultetima.

Naravno da ne.

Vaše nasilje je nasilno, a naše suptilno i opravdano.

Ma Crkvi je, jednostavno, komotno u ulozi žrtve i zato i danas, kad iz sjene upravlja većinom odluka bitnih za društvo, neprestano izmišlja i proizvoditi neprijatelje, uglavnom one koji su realno diskriminirani: političare lijeve orijentacije, profesore i studente koji upozoravaju na njezino grubo miješanje u autonomiju sveučilišta, neovisne medije i novinare, filmske i kazališne režisere koji ismijavaju ili razotkrivaju njezino posvemašnje licemjerje.

Frljić je tako nakon Rijeke uspio i u Sarajevu kazalište vratiti narodu. Izvesti predstavu i na daskama i na ulici. Isplaziti onako jaggerovski jezik svim novokonponiranim cenzorima u crkvenim haljama i vojnim odorama, koji licemjerno po svojim župama i udrugama uporno svađaju i dijele narode ovih prostora prodajući im kič patriotizam i priče o nepomirljivim razlikama, a onda podmeću kazalištarca kao Pedra!

I zato je prazna floskula vrhbosanskoga nadbiskupa i kardinala kako ova predstava, kao uostalom i neke prethodne Frljićeve, vrijeđa Crkvu i kršćane duboko licemjerna.

Valja njega, sve biskupe i kardinale zapitati kako to da vjernike i njihove svetinje ne vrijeđaju pedofili u crkvenim redovima, mise za ratne zločince, haški osuđenik na studiju teologije, oni koji obilato daruju njih, ali radnike drže na minimalcu i robovski eksploatiraju?

Sve dok vrlo svjesno ne počnu odgovarati na ta pitanja, dok su indiferentni na patnju i probleme drugih i drugačijih, bit će i predstava koje upozoravaju i, zašto ne, i uznemiruju, koje će neki doživljavati kao vulgarno bogohuljenje, a drugi kao nužnu kritiku kršćanskoga Zapada, postkolonijalne Europe nespremne preuzeti odgovornost za svoju prošlost.

No, kakav god odnos prema predstavi nakon gledanja imali, cenzuru i zakonsku zabranu nečeg što je u domeni umjetničkih sloboda moramo razumjeti kao nasilje.

U slučaju vrhbosanskoga nadbiskupa bilo je to nedopustivo nasilje nad “Vašim i našim nasiljem.”

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora