novinarstvo s potpisom
Jednom se, pričaju, u Splitu, na Matejušci, kod Svetog Frane, neki momak kojega je cura ostavila popeo usred dana na krov zgrade i vikao da će se baciti u dubinu. I narod se, jasno, usplahirio.
Žene su užasnuto vrisnule, a roditelji dlanovima pokrili oči mališanima i brzo ih odveli da ne gledaju kad samoubojica bubne i lubanja mu se rasprsne kao zrela lubenica na asfaltu.
Došli su zatim i vatrogasci i raširili okruglo spasilačko platno, a vatrogasni zapovjednik uhvatio megafon i krenuo nesretnika preklinjati da ne čini gluposti.
Ovoga, međutim, nije trebalo osobito uvjeravati jer mu je kuraža, što je dulje stajao na krovu, očito kopnjela. Gledajući u ponor, više nije bio siguran da želi okušati sreću s gravitacijom. I dalje je, istina, prijetio da će se ubiti, ali sve rjeđe i neuvjerljivije. Predstava mu je uskoro došla zamorna i monotona.
“Ajde, sokole, baci se više!” viknuo je naposljetku netko iznervirano. “Prijatelju, nemamo cili dan”, javio se drugi. “Mene ručak čeka!” dobacio onda i treći.
Okupljeni su se nasmijali i nekako spontano krenuli izazivački skandirati: “Baaaaa-ciiiii seeeee!… Baaaaa-ciiiii seeeee!”, a neostvareni se samoubojica na to zasramio i povukao s krova.
U devet od deset ovakvih slučajeva motiv je ionako prije egzibicionizam nego istinska želja da sebi oduzmete život.
Vidjeli smo to i u četvrtak 28. svibnja navečer, u vrijeme braniteljskih demonstracija na Markovu trgu, kad se onaj jedan s crvenom beretkom popeo na Staru gradsku vijećnicu i odozgo derao kako će radije umrijeti na užasan način nego i dalje trpjeti izdajničku politiku Zorana Milanovića.
I tada su ljudi kriknuli, ali više nekako da se tip nesretno ne oklizne i ne otkotrlja niz vlažni crijep. Nitko nije povjerovao da će se on stvarno ubiti.
Vidjeli smo ga, napokon, kad se spustio natrag na trg, fotografija je uhvatila trenutak u kojemu ga policajci vode ozarenog kroz gomilu. Čovjek je djelovao vrlo zadovoljan, očito mu se upravo nešto lijepo dogodilo. Nijedan samoubojica nikad i nigdje se nije smiješio takvim širokim vedrim osmijehom.
Branitelj sa Stare vijećnice na zagrebačkom Gornjem gradu i onaj s Matejuške kojeg je ostavila cura u osnovi su jednaki ljudi.
Nevoljena i zanemarena bića koja su svojom dramatičnom gestom zapravo željela samo da ih netko pogleda, da obrati pažnju na njih, suosjeća s njima. Dajte mi ljubavi, zavapili su i jedan i drugi s krova, tek što su prvoga ismijali, a drugome se zaista posvetili, osvijetlili ga televizijskim reflektorima i učinili ga sretnim.
A na neki način u ovome je incidentu sva bit revolucije pod šatorima u Savskoj 66. Branitelji sjede tamo pod ceradama već dvije stotine dana, a da nitko ustvari tome ne zna povod. Maglovito se naslućuje da su im ukinuli, ili će tek ukinuti, nekakve materijalne povlastice, ali, po svemu sudeći, to nije točno.
Drugi argument s kojim prosvjednici nastupaju je nematerijalni, ideološki i emocionalni: izdajnička komunistička vlast izjednačava žrtvu i agresora, branitelji su u današnjoj Hrvatskoj zanemareni i napušteni, ne vole ih i ne žele oni što ni hrvatsku državu nisu voljeli ni željeli.
Dulje od pola godine Glogoški i Klemm i društvo ovo ustrajno ponavljaju s ruba krova, dok ih odozdo, s ulice, premijer Milanović i ministar Predrag Matić u megafon uvjeravaju kako je istina upravo suprotna.
I ništa ne pomaže. Koliko se god vlast trsila dokazati da nikoga ni za što nije zakinula, i to prilično čvrsto dokumentira iznosima braniteljskih penzija, branitelji nepopustljivo cendraju da ih vlast ne voli i traže suosjećanje i naklonost javnosti. I dosta dugo tu su naklonost imali, ali u posljednje vrijeme uočljivo je gube.
Ljudi su zbunjeni, gube strpljenje s ekipom iz šatora u Savskoj. Nije im naročito bistro zašto se netko s penzijom od dvadeset ili dvadeset pet tisuća osjeća izdano, zanemareno i nevoljeno? Kako suosjećati s njegovim patnjama ako mjesečno ne dobijete ni četvrtinu toga iznosa?
Na kraju, prirodno, postanete ravnodušni, pa vas cijela ta stvar s braniteljima lagano počne i nervirati.
Gledate kako se čovjek popeo na Gradsku vijećnicu i prijeti da će se baciti i u sebi mu možete još samo reći: “A, moj pajdo, šta se mora, nije teško.”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).