Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda

U posljednjem tjednu rujna, portal morski.hr izvijestio je o nasukavanju turističkog broda na hrid Vela Sika kod Lopara na otoku Rabu.

Zanimljivost u ovom nasukavanju bila je ta što je brod nasukan između kopna i signalne crno-žute plutače za opasnost, pa se nagađalo je li kapetan previdio plutaču, nije znao što znači (obzirom na to da imamo brdo novopečenih ”voditelja brodica” koji se radi zarade upuštaju u svakojake pothvate) ili ga je bura odnijela, što opet znači da kapetan nije poznavao more i prilike u kojima iskusni moreplovci nikad ne bi isplovili, ili je, jednostavno, precijenio svoje navigacijske mogućnosti.

Taj je, pomalo bizaran događaj, plijenio pažnju samo otočana i ljudi iz kvarnerskih krajeva, odnosno nas, koji smo životom i odrastanjem bili vezani za otok Rab.

I bila bih potpuno zaboravila na taj događaj, jedan u nizu bizarnih nesreća na moru koje su se uz malo znanja i planiranja mogle izbjeći, da on nije, nekoliko dana kasnije, postao idealna metaforička slika za nasukavanje broda hrvatske socijalne skrbi, unatoč plutači koja već dugo postojano upozorava na opasnost, pogotovo ”kapetane” resora s nedovoljno iskustva, nedostatkom strategije i znanja i sklonih precjenjivanju svojih navigacijskih vještina.

Jedino, hrid se ovaj put nije zvala Vela Sika, nego mala Zoa. Šestogodišnja djevojčica s poremećajem iz spektra autizma po koju nitko nije došao u vrtić i koju je očajna psihologinja nadležnog CZSS-a, vozila od ustanove do ustanove, pokušavajući joj naći smještaj.

Nije da nije bilo crno-žute signalne bove za opasnost, nije da bura uslijed koje je ona ostala sama u vrtiću nije bila predvidiva, jer iako je kapetan broda, ministar Marin Piletić, ustvrdio da Ministarstvo nije znalo, mailovi poslani iz tog i drugih centara govore nešto drugo.

Govore da se već dugo zna da udomitelja nema, da djeca ostaju u disfunkcionalnim obiteljima, a da su ustanove, u čije se jačanje prostornih i stručnih kapaciteta nije ulagalo desetljećima, prekapacitirane.

Uostalom, svi se sjećamo ožujka ove godine, kada je slavodobitno provedeno ukidanje pravne osobnosti centara za socijalni rad i svi su postali podružnice zavoda za socijalnu skrb.

Na čudovitost takve ”reforme” koja ide upravo u suprotnom smjeru, prema centralizaciji, a ne decentralizaciji, kakvu poznaju i provode svi sustavi uspješnih socijalnih država u Europskoj uniji, osluškujući bilo regije po regije, departmana po departmana, i razvijajući prstenove specijalizirane institucionalne i vaninstitucionalne podrške u zajednici.

Zahvaćajući u disfunkcionalnu obitelj preventivno, izričući mjere obavezne psihoterapije ili liječenja ovisnosti, jer izmještanje djeteta je krajnja mjera, kada su sve druge kojima se zahvaćalo disfunkcionalnu obitelj, podbacile, jačajući kapacitete za zapošljavanje, stvarajući socijalno tržište rada na kojem rade, na javnim radovima i za privatne tvrtke svi teško ili trajno nezapošljivi.

Već tada, u ožujku, CZSS su upozoravali na posljedice gubitka pravne osobnosti, a time i mogućnosti da korisniku, dok 50 dana čeka jednokratnu pomoć, na primjer, za ogrjev to isplate odmah, a nadoknade kad novac od Ministarstva napokon sjedne.

Ljudi na terenu izloženi su direktno bijesu i nerazumijevanju korisnika kojima je, primjerice, hladno sada, i ne mogu čekati 50 dana da birokracija odradi svoje. Tada su djelatnici centara upozoravali i na to koliki je broj djece u neadekvatnim obiteljskim uvjetima, javno su rekli da su ih prisiljeni ostavljati u takvim okolnostima, jer udomitelja nema, ustanove su pune.

Nino Žganec, tada je sa stručnog aspekta upozoravao na posljedice takve centralizacije, i reforme koja neće donijeti ništa strukturno bitno, ali će zakomplicirati i otežati neposredni rad na terenu. I pozvao je nadležne da okrenu kormilo, dok nije nastala šteta.

No isti su djelatnicima tada poručili, da rade i ne dižu tenzije, drugim riječima, da rade i šute kao da su kmetovi na ministarskom feudu, a ne partneri u provođenju socijalnih politika, oni koji su najviše izloženi u neposrednom radu s korisnicima.

Vršiteljica dužnosti ravnatelja Zavoda, gospođa Tatjana Štritof, tada je rekla kako je u njenom sektoru sve u redu.

A svi mi koji u njemu radimo, znamo da već dugo nije u redu. Da nema plana, strategije, nema ni dovoljno stručnih suradnika, znamo da smo proračunsko nahoče i da ne da se nije provela temeljna strukturna reforma kako bi se ojačali stručni i prostorni kapaciteti ustanova i zaposlili stručnjaci za pružanje podrške u zajednici i obitelji, sve je prepušteno udrugama, od terapija do samostalnog stanovanja. A neke su udruge na tome napravile i posao stoljeća.

Što se stanovanja uz podršku tiče, stručne skale procjene ubrzo su pale u vodu, u stambenim zajednicama su se našli i korisnici s ozbiljnim poremećajima ponašanja i raspoloženja, a to na koji način su konzilijarni psihijatri ustanova ”uvjeravani” da daju pristanak na adaptacijski period spada u povjerljive podatke pa ih ne mogu iznijeti javno jer su dio mog odnosa s korisnikom i njegovim specijalistom.

Sjećamo se i prosvjeda roditelja korisnika ”Stančića” koji zbog svog stanja trebaju stručnu skrb i terapiju, a intencija je u jednom trenutku bila i potpuno rasformiranje te ustanove. Pod egidom ”zlih institucija u kojima su korisnici isključeni od svijeta”.

Naravno da je svima koji su relativno samostalni u osobnoj higijeni i hranjenju, uključeni u dnevne radionice ili zapošljavanje uz podršku, koji žele i mogu stvarati kontakte u svom neposrednom okružju, sa susjedima i s radnom okolinom bolje i korisnije, ako uz podršku mogu funkcionirati u stanu, da budu uključeni u svoje neposredno okružje i žive izvan institucije.

Onima koji zbog zdravstvenih ili mentalnih teškoća to ne mogu, kojima je potrebna specijalizirana skrb, naravno da je bolje da budu tamo gdje im je to omogućeno, a ne na skrbi asistenata s tečajem od mjesec dana.

Koliko god to bilo ”politički nekorektno” reći – samim smještajem nekoga u stan ne znači da će se dogoditi inkluzija jer ona je dvostrani proces i podrazumijeva i socijalne i emocionalne potrebe za njom i kapacitete da ju se ostvari.

A osobama kojima je potrebna specijalizirana skrb, takvim izmještanjem bi se njezina razina drastično narušila. Svi koji još njeguju narative o ”zlim ustanovama na kraju grada” zaostali su u vremenu od prije 40 i 50 godina i u slici tadašnjih institucija.

Doduše, naše se ustanove nisu puno pomakle, jer se sustavno nije radilo ništa na njihovoj transformaciji i jačanju kapaciteta za podršku u zajednici.

Francuska, recimo, nije dopustila uopće deinstitucionalizaciju za osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost, ističući kako su tu moguće brojne manipulacije, pa i od rodbine, a kamoli od udruga, jer prije stroge vaučerizacije i nadzora prihoda, bilo je slučajeva da se s osobnom invalidninom otplaćuju krediti za auto ”skrbnika”, da se osoba o kojoj se skrbi oblači u Caritasu i Crvenom križu, a novac koristi za nešto drugo.

Uostalom smatrali su da neverbalna osoba, kojoj je oduzeta poslovna sposobnost, a koja je smještena u stan s nekim tko joj nikako ne odgovara ili u njemu trpi situaciju za sebe nepovoljnu, praktički nema mogućnosti iz iste se izbaviti te o takvom korisniku treba brinuti država uz sve mehanizme kontrole.

Poznajući francuski model skrbi iznutra, znajući mu specijaliziranost i razgranatost i uspoređujući ga s hrvatskim, a nakon 30 godina rada u privatnom zdravstvenom sektoru, odgojno obrazovnom, nevladinom te u socijalnoj skrbi zaista imam modele za usporedbu po svim kategorijama. I zaista se mogu složiti da je to ispravan put. Jer, vjerujte, ima zaista svega.

Spomenut ću dakle samo detalj: pri polaganju stručnog ispita u Ministarstvu socijalne politike i mladih, prije dosta godina, upita me jedan od ispitivača smatram li da su svi korisnici za stambene zajednice. Odgovorih da nisu, iz razloga koje sam i ovdje prethodno napisala.

On se složio i upitao: ”A što mislite zašto se skale procjene ne primjenjuju, i zašto se taj narativ toliko forsira?” Rekla sam mu: ”Iskreno? Pa mislim samo i jedino zbog toga što korisnik u stanu košta upola manje nego u ustanovi. Zbog sve stručne skrbi koju nema. U cijeni je stvar.” Njegova konstatacija je bila: ”Točno. Država traži najjeftiniji model.”

Tako je i sada s izuzimanjem djece. Lokalne zajednice nemaju hitne prihvatne centre u kojima bi se obavljala opservacija dok se djetetu ne nađe adekvatan smještaj po dobi i vrsti teškoća, ili udomiteljska obitelj koja bi, da se skrb razvijala kako je trebalo, imala podršku mobilnih stručnih timova u kriznim situacijama, socijalni, zdravstveni i školski sustav bili bi protočno povezani, pravilnici se ne bi kosili jedan s drugim i ne bi bili donošeni oni koji su teško provedivi u praksi.

Ovako, nakon male Zoe, obavlja se nadzor ustanova koje su odbile smještaj zbog potkapacitiranosti, broje se ležajevi (kao što se u turizmu broje noćenja) i gleda se kako da se oni u kriznim situacijama negdje potrpaju, ne baš nužno s korisnicima svoje dobi i vrsta teškoća.

Jer, predizborna je godina, ne možemo valjda reći da kapetan broda ignorira plutaču za opasnost i da se socijalni brod približava hridi. A što je s Ustavom zajamčenom socijalnom državom i pravima korisnika na dostojanstvenu i specijaliziranu skrb, zaključite sami.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora