Naučimo nešto o Afganistanu i ne budimo kao KGK

Hrvatski vojnici u Afganistanu vrlo rijetko rijetko dobivaju pažnju hrvatskih medija i javnosti. Dobro posluže kao statisti za slikanje sa svojom vrhovnom zapovjednicom, kad ova odluči skoknuti do Afganistana.

Ukrcavanje u predsjedničin avion uglavnom je i jedina prilika da u svakom pogledu osiromašeno hrvatsko novinarstvo dobaci do te daleke zemlje i naših momaka u njoj. Osim toga, od lani pamtimo i vesele navijačke poruke hrvatskih vojnika hrvatskim nogometašima.

I to je uglavnom to.

Upravo zato ovih dana, premda su hrvatski vojnici u Afganistanu već godinama, u hrvatskoj javnosti nakon pogibije Josipa Briškog dominira pitanje: a što uopće Hrvatska vojska tamo radi? Postavljaju ga podjednako komentatori u studijima televizijskih postaja i neuk svijet na ulici.

Da je imao priliku, Josip Briški nam je sigurno mogao reći da je već nakon nekoliko mjeseci provedenih u Afganistanu vidio stvari koje mi Hrvati ne bismo vjerovali. S iskrom života u njegovim očima ugasile su se sve te slike koje je vidio, krajolici i ljudi u zemlji koju bi dobar dio Hrvata na karti svijeta pronašao jednako teško kao i sazviježđe Oriona na zimskom noćnom nebu

Kada je ovih dana stigla i vijest o smrti Rutgera Hauera, mnogi su se sjetili posljednjih rečenica lika kojim se taj glumac proslavio u kultnom filmu “Blade Runner”. Traženje i isticanje ljudskosti, plemenitosti i humanizma u ratničkim likovima jedna je od značajki redateljskog opusa Ridleya Scotta.

U pamet dolaze filmovi “Gladijator”, “Kraljevstvo nebesko” ili “Black Hawk Down” koji pronalaze inspiraciju i plemenite požrtvovne junake od starog Rima, preko križarskih pohoda na Jeruzalem do američke vojno-humanitarne intervencije u Somaliji.

Svima njima prethodio je znanstveno-fantastični “Blade Runner” (u nas preveden kao “Istrebljivač”) na kraju kojeg Rutger Hauer kao android Roy Batty, stroj za ubijanje koji u sebi pronalazi tračak ljudskosti, govori: “Vidio sam stvari koje vi ljudi ne biste vjerovali. Svemirske krstarice u plamenu pokraj Orionova ramena, C-zrake kako paraju tamu blizu Tannhäuserovih vrata. Svi ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Vrijeme je da se umre”.

Josip Briški nije imao vremena za posljednje riječi. Dvojica njegovih teško ranjenih suboraca možda će nam jednom ispričati jesu li uopće stigli opaziti smrt koja im se približila kamuflirana u talibanskog bombaša samoubojicu na motornom triciklu natovarenom eksplozivom.

Ali, da je imao priliku, Josip Briški nam je sigurno mogao reći da je već nakon nekoliko mjeseci provedenih u Afganistanu vidio stvari koje mi Hrvati ne bismo vjerovali. S iskrom života u njegovim očima ugasile su se sve te slike koje je vidio, krajolici i ljudi u zemlji koju bi dobar dio Hrvata na karti svijeta pronašao jednako teško kao i sazviježđe Oriona na zimskom noćnom nebu.

Nitko i ništa neće moći utješiti i obitelji Josipa Briškog nadoknaditi gubitak sina, muža i oca.

Ali, možemo učiniti nešto kako taj mladi život ne bi bio izgubljen kao suze na kiši. Možemo nešto naučiti o tom Afganistanu kako nam ne bi ostao tako dalek, nepoznat i stran kao što su nam i svemirska prostranstva kraj izmišljenih Tannhäuserovih vrata.

U traženju smisla života i smrti Josipa Briškog ne možemo, nažalost, preskočiti jednu po Hrvatsku tužnu i poražavajuću činjenicu. Život profesionalnih vojnika svuda u svijetu podrazumijeva pristajanje da se ide tamo gdje te država i vojska kojoj služiš pošalje. Tako i hrvatski vojnici idu tamo kamo ih pošalje hrvatska država i vojska ispunjavajući obaveze preuzete članstvom u organizacijama kao što je NATO.

U traženju smisla života i smrti Josipa Briškog ne možemo, nažalost, preskočiti jednu po Hrvatsku tužnu i poražavajuću činjenicu. Život profesionalnih vojnika svuda u svijetu podrazumijeva pristajanje da se ide tamo gdje te država i vojska kojoj služiš pošalje. Tako i hrvatski vojnici idu tamo kamo ih pošalje hrvatska država i vojska ispunjavajući obaveze preuzete članstvom u organizacijama kao što je NATO

Ali, nije teško zamisliti i povjerovati kako hrvatski vojnici i vojnikinje, časnici i časnice ne samo da u Afganistan ne odlaze nevoljko, nego se i natječu za mogućnost da tamo zarade novac koji u osiromašenoj domovini nikada ne bi mogli.

Nadalje, trebalo bi saznati i naučiti nešto više od, kako ovih dana čujemo, opće raširene i prihvaćene teze da je njihova misija u Afganistanu nepotrebna i besmislena.

Površno znanje često zna biti gore i opasnije od potpunog neznanja.

Takvo površno znanje o afganistanskoj misiji širi, nažalost, i sama vrhovna zapovjednica poginulog vojnika Briškog ponavljajući floskulu o tome kako naša vojska tamo, u dalekom Afganistanu, brani hrvatske granice i sigurnost naših građana.

Pritom potiče i opasne zablude zbog kojih pileći mozgovi domaćih frustriranih ksenofoba talibanske teroriste i ubojice poistovjećuje s izbjeglicama iz Afganistana koji bježe upravo od njihovog terora, koji je sada tamo pokosio i hrvatskog vojnika. Pa ipak predsjednica inzistira da su to isključivo ekonomski migranti.

Ostavimo predsjednicu, prihvatimo se ozbiljnih knjiga.

Jednu takvu napisao je njemački pisac i novinar Navid Kermani, a nedavno ju je na hrvatskom, u prijevodu Ane Nemec, objavila nakladnička kuća Ljevak pod naslovom “Izvanredno stanje” i s podnaslovom “Putovanje u uznemireni svijet”.

Među briljantnim reportažama u toj knjizi su i dvije iz Afganistana koje nam istodobno pružaju pogled na tu zemlju kroz oči pripadnika međunarodnih vojnih snaga i način na koji njih i njihovu misiju doživljavaju njeni stanovnici.

Za sve Kermanijeve afganistanske sugovornike oni su u prvom oslobodioci od vlasti talibanskih fanatika. Ali, osjećaj okupacije proizlazi iz jednostavne činjenice, na koju vojnici na terenu nemaju nikakvog utjecaja, što se u vojnu komponentu njihove misije ulaže novac nesrazmjerno veći od onog namijenjenog obnovi zemlje, izgradnji njene infrastrukture i institucija.

Površno znanje koje nudi naša predsjednica često je lošije i opasnije od potpunog neznanja (…) ponavljajući floskulu o tome kako naša vojska tamo, u dalekom Afganistanu, brani hrvatske granice i sigurnost naših građana

A većinu projekata obnove, pak, prati nesmiljena korupcija uvezena sa zapada. Kermani donosi niz primjera koji će čak i nama Hrvatima zvučati nevjerojatno, poput autoputeva koji su već i dok se svečano otvaraju prepuni rupa.

Neki ratovi su u povijesti znali utrti puteve procvatu svakojakih razmjena, trgovačkih i kulturnih, međusobno upoznavanje i preplitanje dalekih kultura.

Ovi današnji su izrazito izrabljivački, pa tako, dokazuje to jasno Kermani, od tobože humanitarnih darežljivih investicija u obnove i izgradnju ratom poharanih zemalja poput Afganistana najviše profitiraju upravo oni koji se zaklinju da sve čine zbog dobrobiti ljudi u tim zemljama.

Zato čitajmo, učimo i pokažimo ljudskost u svakoj prilici koju dobijemo. To je najviše što možemo učiniti u spomen na Josipa Briškog.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora