Ne, Jasenovac i Bleiburg nisu isto

Jasenovac je općinsko središte na lijevoj obali Save, oko 110 km jugoistočno od Zagreba, koje je prema popisu iz 2001. godine brojalo 799 stanovnika. Od kolovoza 1941. do posljednjih dana travnja 1945. u tom se mjestu nalazilo zapovjedništvo najvećeg sustava koncentracionih logora u NDH kojima je masovno ubijanje zatočenika bila glavna namjena. Na rubu naselja nalazio se središnji logor cijelog sustava “Jasenovac III C”, s glavnim stratištem masovnog ubijanja na suprotnoj obali Save.

Tako je ime “Jasenovac”, pored svog značenja kao geografski toponim, poprimilo i drugo, simboličko značenje: postalo je pojmom ustaškog genocidnog zločina i političkog terora, najsustavnije provedenog u jasenovačkim logorima, ali i u nizu drugih ustaških logora. U širem smislu, pojam “Jasenovac” ponekad se primjenjuje i na cjelokupni ustaški genocidni zločin počinjen za vrijeme NDH.

Bleiburg je gradić na jugu Austrije, u neposrednoj blizini austrijsko-slovenske granice, koji je prema popisu iz 2006. godine brojao 3946 stanovnika. U završnim bitkama Drugoga svjetskog rata glavnina vojske poražene NDH probila se 15. svibnja 1945. do polja ispred Bleiburga, u namjeri da kapitulira pred jedinicama VIII. armije britanske vojske. Britanski zapovjednici odbili su prihvatiti predaju vojske NDH i njenim su pregovaračima naredili da u roku od 1 sat i 20 minuta polože oružje pred vojskom protiv koje su ratovali, tj. pred jedinicama Jugoslavenske armije. U tom kratkom roku manji dio ustaških časnika i vojnika razbježao se po obližnjim šumama i brdima, a najveći dio vojske predao se jedinicama 12. slavonske i 51. vojvođanske divizije JA i slovenskim partizanima.

Razoružani zarobljenici odvedeni su u Maribor i Celje, gdje su neke veće grupe odmah izdvojene za likvidaciju, a preostali otpremljeni na duge marševe do udaljenih zarobljeničkih logora, čak do Vojvodine i Makedonije. Putem su masovno maltretirani, često i ubijani ili umirali od iznemoglosti i bolesti. Ti mučni marševi nazvani su Križnim putovima.

Od pripadnika vojske NDH koja je 15. svibnja 1945. kapitulirala na Blajburškom polju jedva ih je oko polovica u logorima dočekala opću amnestiju od 3. kolovoza 1945, po kojoj su upućeni na dosluženje vojnog roka u Jugoslavensku armiju ili pušteni kućama, a neki izvedeni pred sudska tijela nove vlasti. Ukupni zločin, koji je u prvim poslijeratnim mjesecima izvršen nad zarobljenicima vojske NDH, u općoj je upotrebi dobio zajedničko ime “Bleiburg”, pa se tako taj pojam upotrebljava i u ovoj knjizi (Jasenovac i Bleiburg nisu isto, op.A.).

U poslijeratnoj Jugoslaviji, sve do njenog raspada, punih 45 godina, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti. U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i nicale su obiteljske legende. Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.

Naprotiv, u ustaškoj emigraciji Bleiburg je postao središnji mit kolektivne gorčine i političkog okupljanja. Ustaški časnici i dužnosnici koji su uoči kapitulacije pobjegli s Blajburškog polja ili su izbjegli drugim putovima, nakon mnogih su se peripetija uspijevali skrasiti u Argentini, Australiji, Španjolskoj, Kanadi i SAD-u, neki i u zapadnoj Europi. Raštrkani po svijetu, razjedinjeni različitim tumačenjima svog vojnog i političkog poraza, mnogi i međusobno zavađeni, tema Bleiburg preostala im je najotpornija poveznica: zajedništvo u stradanju i u resantimanima prema okrutnom pobjedniku.

Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom se nastojao prekriti Jasenovac.

Tu su i korijeni blajburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožile su se deseterostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama natopljene mržnjom. Žrtvama je nagrđen pijetet koji zaslužuju.

Tijekom svojih 45 godina ustaška emigracija o Bleiburgu je proizvela mnogo stotina memoarskih zapisa, članaka i knjiga, u kojima ima potresnih i uvjerljivih svjedočenja o pojedinostima, ali niti jednog jedinog historiografskog djela koje bi temeljito analiziralo uzroke i tokove blajburških događaja i čitaocu pružilo cjelovitu sliku, bez politikantskih jednostranosti.

Istovremeno s blajburškim mitom u emigraciji, u Jugoslaviji je bujao jasenovački mit. Pišući općenito o tendenciji da se brojevi masovnih ubijanja proizvoljno uvećavaju, vodeći europski istraživač žrtava hitlerovskog i staljinističkog terora Timothy Snyder, u nedavno objavljenoj knjizi Bloodlands – Europe between Hitler and Stalin (Zemlje krvi – Europa između Hitlera i Staljina) ističe Jasenovac kao ekstremni fenomen koji je poigravanjem s brojkama čak participirao u uzrocima koji su devedesetih godina doveli do početaka ratova u Jugoslaviji, “jer su Srbi povjerovali da je tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno znatno više njihovih sunarodnjaka nego što se to stvarno desilo”.

U poslijeratnoj Jugoslaviji istraživanja o Jasenovcu bila su odgovarajuće stimulirana i prikupljena je obilna dokumentacija. Objavljeno je prilično mnogo vrijednih memoarskih zapisa, pa donekle i stručno-istraživačkih radova. Međutim, osmerostruko uveličana brojka od oko 700.000 jasenovačkih žrtava bila je sakrosanktna, pod zaštitom državnih vlasti. U nju se nije smjelo dirati, čak ni stručnom provjerom preispitivati, iako je statistički bilo prilično vidljivo da tu nešto nije u redu.

U početku mišljena samo kao stavka u ratnoj šteti Jugoslavije i njenim zahtjevima za reparaciju, ta preuveličana brojka jasenovačkih žrtava s vremenom se razvila u objekt zloćudne polemike koja je opasno trovala međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji.

S raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske, blajburški mit preselio se iz emigracije u Hrvatsku. Buknuo je i autohtono, iz onog dijela domaćih ljudi koji su nakon preduge prisilne šutnje jedva dočekali da o svojoj traumi vezanoj za Bleiburg napokon u javnosti smiju slobodno progovoriti.

Mediji su postali preplavljeni otkrićima i “otkrićima” o blajburškoj temi. Državna vlast i Katolička crkva postale su glavni akteri i pokrovitelji godišnjih komemoracija na Blajburškom polju koje su znatno više služile političkoj propagandi nego zasluženom pijetetu blajburškim žrtvama.

Sa blajburške govornice, uz pljesak odobravanja iz mase prisutnih, poražena vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećeg povijesnog Zla odjednom je postala “hrvatska vojska na čijim žrtvama izrasta nova Hrvatska”. Premalo je ljudi, u preraširenoj nacionalističkoj opijenosti, odmah shvatilo koliko takve metafore nagrđuju povijesnu sliku Hrvatske i ugrožavaju joj budućnost.

Ni Jasenovac u to vrijeme nije bio zaboravljen, ali sa suprotnim predznakom: nastojalo se zataškati ili sasvim negirati genocidni karakter jasenovačkih logora, koji su navodno bili samo poprišta prisilnog rada za kažnjene protivnike tadašnje hrvatske države i njenog režima.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog sabora, nakon svog sedmogodišnjeg djelovanja, u zbirnom Izvješću o radu u rujnu 1999. godine utvrđuje da je u jasenovačkim logorima za vrijeme NDH izgubilo živote svega 2238 osoba (realna je brojka oko 90.000).

U istome izvještaju, na 70 stranica tabelarno je prikazano oko 700 otkrivenih grobišta sa žrtvama ratnih i poratnih ubijanja, za koje je u rubrici “Počinitelji” oko 630 puta označeno “partizani” ili “vlasti FNRJ”, 65 puta “četnici”, četiri puta “njemačka vojska”, a svega jedan jedini put “ustaše”. To Izvješće bilo je vrhunac napora da se koprenom Bleiburga prekrije Jasenovac. Trebalo je još samo da to prihvati Hrvatski sabor i tako pečatom najviše hrvatske vlasti ozakoni notornu laž – ali to se ipak nije dogodilo. Jasenovac je Hrvatskoj u naslijeđe ostavio previše dubokih rana.

Negirati ili zataškavati istinu o Jasenovcu vodilo je prema rehabilitaciji cjelokupnog ustaštva, što je u pretežnom dijelu hrvatske javnosti izazivalo nelagodu, a u civiliziranom svijetu odbojnost prema Hrvatskoj.

Iako s većinom desničarskih i nacionalistički orijentiranih zastupnika, Sabor se ipak postidio amenovati laži svoje Komisije. S formulacijom da je Izvješće “nepotpuno”, lukavo je o njemu izbjegnuta saborska rasprava i ono je vraćeno Komisiji na doradu. A tri mjeseca kasnije, nakon izbora, nova vlast raspustila je Komisiju. Hrvatska se pomalo trijeznila od zaslijepljenosti ratničkim nacionalizmom.

U to vrijeme, kao zadnja crta obrane nacionalističkog revizionizma povijesti, pojavila se teorija ekvidistance: Jasenovac i Bleiburg su jedno te isto. Tvrdi se – zločin je uvijek zločin, bez obzira koja ga je ideologija potakla, pod kojom je zastavom počinjen.

Naravno da je to simplifikacija, jer ni zločini nisu uvijek isti, pa i među njima mogu postojati velike razlike. Nivelacija povijesti uzaludan je trud, jer prošlost je prebogata raznolikostima, neprekidno teče i nemoguće je dva puta stupiti u istu rijeku.

Prekomplicirana prošlost može biti i zamorna, naročito ako opterećuje sadašnjost, pa ljudi postaju skloni prihvatiti simplifikacije, iako su one obično samo prividno plauzibilne.

Tako se i nivelacija Bleiburga s Jasenovcem probila u javni život Hrvatske i u mnogim se krugovima društva održala sve do danas, iako zamućuje blisku prošlost i otežava uzajamna razumijevanja u sadašnjosti. “Jasenovac i Bleiburg su isto” je relativizacija ustaštva koje svojim recidivima do dana današnjeg opterećuje hrvatsko društvo.

Iz sintagme o istovjetnosti Jasenovca i Bleiburga izvodi se istovjetnost  ustaša i partizana, komunizma i fašizma koji su “jedno te isto” jer oba su totalitarizmi, a pošto su komunisti bili predvodnici antifašističkog otpora u Hrvatskoj, onda je u duhu tih simplifikacija i antifašizam jednako komunizam, u najbližem srodstvu s totalitarizmom. I tako se sintagma “Jasenovac i Bleiburg su jedno te isto” svodi na derogaciju antifašizma, na pokušaj narušavanja tog najvrednijeg među temeljima iz bliže hrvatske prošlosti na kojem počiva suvremena Hrvatska i cijela Europa.

Iako su u jasenovačkim logorima i u kompleksu Bleiburg počinjeni masovni zločini, gotovo podjednako bez suda i sudovanja, ta su dva fenomena bitno različita po velikoj većini svojih povijesnih odrednica.

Jasenovac, pored nekih sekundarnih namjena, bio je prvenstveno genocidni zločin masovnog ubijanja civila po grijehu rođenja u drugoj vjeri ili nacionalnosti.

Bleiburg je bio zločin masovnog ubijanja razoružanih zarobljenika poražene neprijateljske vojske koja je četiri godine ratovala na strani Zla.

U Jasenovcu su, pored radno sposobnih muškaraca, masovno ubijane i žene, djeca i stariji ljudi.

U Bleiburgu su gotovo isključivo bili ubijani razoružani vojnici, borbeno sposobni muškarci, a samo izuzetno i poneka žena i stariji muškarac.

To nimalo ne anulira zločin Bleiburga, ali ga čini različitim od Jasenovca.

Velika većina ubijenih ”na Bleiburgu” (zapravo, nakon 15. svibnja 1945, op.A.) bili su regrutirani vojnici kojima se nije mogao pripisati ratni zločin, ali među njima bila je i postrojba zvana Ustaška obrana koja je cijelo vrijeme rata vršila osiguranje i nadzor nad svim koncentracionim logorima u NDH, uključujući i Jasenovac.

Kompletnu Ustašku obranu njen zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić uključio je u kolonu vojske NDH, na povlačenju prema Austriji. U nekim završnim borbama bila je i prethodnica cijeloj koloni, pa nema sumnje da se priličan broj jasenovačkih krvnika i drugih ratnih zločinaca našao na polju pred Bleiburgom.

Naprotiv, u Jasenovcu naravno da nije moglo biti krivaca za Bleiburg, a nikome od jasenovačkih žrtava ne može se pripisati da je bio ratni zločinac.

U Jasenovcu je kroz 44 mjeseca njegova postojanja bilo ubijeno oko 90.000 logoraša (na poimeničnom popisu žrtava, koji se još uvijek sve polakše nadopunjuje, zasad su upisana 83.145 imena).

Ako se pod pojmom Bleiburg shvati cjeloviti ”obračun s narodnim neprijateljem”, koji je prestao amnestijom AVNOJ-a od 3. kolovoza 1945. godine, onda se može procijeniti da je u tom razdoblju ubijeno oko 30-40.000 Hrvata i Muslimana-Bošnjaka.

Međutim, Jasenovac je bio dio ustaške varijante nacifašističkog političkog sistema, koja je likvidirana tek ratnim porazom. Da je kojim nesretnim slučajem Hitler dobio rat, ustaški logor Jasenovac nastavio bi još jako dugo podjednako djelovati, sve do nestanka svih Srba, Židova, Roma i političkih protivnika sa hrvatskog tla.

Naprotiv, Bleiburg je nakon dva i pol mjeseca prekinut gorespomenutom amnestijom. Bio je Bleiburg najružnija epizoda u preuzimanju vlasti poslijeratnog komunističkog sistema u Jugoslaviji, ali ipak samo tragična epizoda.

Mora se uzeti u obzir i uzročno-posljedična kronologija: naravno da Bleiburg ničim nije utjecao na Jasenovac, jer se desio kad Jasenovca više nije ni bilo. Međutim, Jasenovac je nedvojbeno bio jedan od više uzroka Bleiburgu. Da nije bilo Jasenovca vjerojatno ne bi bilo ni Bleiburga – ili bi bio znatno manje okrutan.

Pobjednička euforija na Bleiburgu bila je natopljena gorljivim osvetništvom dijela vojnika JA opterećenih obiteljskim tragedijama koje su im u proteklom ratu nanijele neke postrojbe vojske NDH. Još je trajala ratnička psihoza u kojoj je ljudski život gubio na cijeni. Bila su prisutna i nastojanja dijelova nove vlasti da se u pomutnjama prvog poslijeraća najbrže riješe osoba koje su smatrane potencijalnom opasnošću za stabilnost nove države. Sve je to brzo jenjavalo nakon amnestije od 3. kolovoza.

Jasenovac je okončan kolektivnim ubijanjem svih zatočenica i zatočenika koji su u logoru doživjeli njegove zadnje dane. Bleiburg je prestao amnestijom za preko pola vojske NDH, preko 50.000 ljudi su preživjeli Križni put i zarobljeničke logore. Masovnih ubijanja više nije bilo, ali zemljom je zavladao staljinizam, okrutni sistem jednopartijske diktature kojeg su jugoslavenski i hrvatski komunisti gotovo doslovno preuzeli iz Staljinovog SSSR-a.

Jasenovac i Bleiburg zaista nisu jedno te isto, a to vrijedi i za izvedenice iz te krive premise. Odnosi se to prije svega na tvrdnju da su komunizam i fašizam jedno te isto, jer oba su podjednaki totalitarizmi koji su počinili podjednako masovne zločine. Malo pomnija analiza upozorava nas da su takve nivelacije ne samo površne, već i povijesno-politički smutljive.

Prema definiciji iz Enciklopedije Britanike totalitarizam je “oblik režima koji ne dopušta nikakve individualne slobode i podvrgava sve aspekte individualnog života autoritetu vlasti… Karakterizira ga snažna središnja vlast koja nastoji kontrolirati i usmjeravati individualni život svojih podanika putem prisile i zabrana.”

Totalitarizam nastupa u ime ideoloških ili nacionalističkih ciljeva, nametljivo provođenih političkim terorom koji podrazumijeva i masovna ubijanja ljudi u svrhu represalija i zastrašivanja.

Česta je komponenta totalitarizma kult velikog Vođe, koji je nosilac apsolutne vlasti. Najizrazitiji totalitarizmi u 20. stoljeću bili su režimi Hitlera i Staljina, u Hrvatskoj ustaštvo Ante Pavelića, u današnjem svijetu Sjeverna Koreja.

Slijedom tih definicija i primjera, ne smatraju se totalitarizmom režimi koji ograničavanju političku slobodu i ne dopuštaju višestranačje, ako ne zadiru u osnovne individualne slobode kao što su slobodni izbor profesije i obitavališta, slobodno kretanje po zemlji i inozemstvu, sloboda nepolitičkih aktivnosti, umjetnička sloboda itd. Takve režime definiramo kao “politička diktatura”, “jednopartijska vlast” i sl.

U tom smislu, komunizam kao cjelovit pojam nije totalitarizam. U 150-godišnjoj povijesti komunističkog pokreta i ideologije, pored dogmatskog totalitarizma iz Staljinovog vremena, česte su i komponente demokratičnosti i slobodoumlja, od Druge internacionale iz koje se razvila suvremena socijalna demokracija, sve do eurokomunizma i Mihaila Gorbačova.

Naprotiv, fašizam je uvijek bio samo totalitarizam. Pod njegovim okriljem nikad nije bilo demokratskih komponenata ni antitotalitarnih ideja.

Karakterizira ga fetišizam države i kult Vođe koji simbolizira državu. Individualni život podređen je državnoj volji. Podanik je dužan prihvatiti vladajuću ideologiju i već od djetinjstva sudjelovati u njenim organizacijama. Totalitarizam prisile i represije u fašizmu je demonstriran u najeklatantnijem obliku i često je začinjen politički motiviranim zločinima.

Iako je Hitlerov nacifašizam bio znatno brutalniji od Mussolinijevog fašizma, u ideologiji i sistemu vlasti to su sasvim isti fašizmi. U potpunosti se to odnosi i na ustaštvo Ante Pavelića, za kojeg Eric Hobsbawm drži da je u ponečem bio “nacističkiji i od samog SS-a”.

Fašizam i komunizam zaista nisu isto, najmanje po svojim ciljevima.

Od samoga početka do samoga kraja fašističkih režima ciljevi su im bili osvajanje tuđih teritorija i podjarmljivanje drugih naroda. Izvorno, komunizam je bio pokret koji se borio za socijalnu pravdu, s uvjerenjem da će to postići smanjivanjem socijalnih razlika i, u konačnici, uspostavom besklasnog društva.

Francuska revolucija 1789. proglasila je pravo na slobodu i jednakost, Komunistički manifest je 1848. proglasio zahtjev za pravednu raspodjelu bogatstava. Čak i kad su svi europski komunistički režimi propali, taj zahtjev za socijalnom pravdom upravo se u najnovije vrijeme spontano pretočio u nove generacije, u sasvim druge političke oblike, ali još uvijek s istim etičkim motivima.

Prva komunistička internacionala (London, 1864-1872) raspravljala je o metodama svoje političke borbe: revolucija ili demokracija, cilj opravdava nasilna sredstva ili nasilna sredstva prljaju cilj.

U Drugoj internacionali (osnovana 1889. godine) prevagnuli su umjerenjaci i nazvali se socijalistima.

U Trećoj komunističkoj internacionali (Kominterni, 1919-1943) u potpunosti su zavladali najtvrđi revolucionari predvođeni energičnim Lenjinom i njegovim boljševicima. Nemilosrdno su “čistili” komunistički pokret od slobodoumlja i širom su otvorili vrata Staljinu da postane apsolutni vladar. Po milijunima žrtava njegovog zločinačkog režima Staljin se sasvim približio Hitleru (zajedno oko 14 milijuna, pored oko 12 milijuna na bojištima, prema izračunu već citiranog Timothyja Snydera).

Staljinov totalitaristički režim unakazio je državni sistem SSSR-a i upropastio svjetski komunistički pokret (izuzev kineskog koji već 90 godina ide svojim vlastitim putovima). Poubijao je mnoge svoje istaknute članove, koji su vjerojatno mogli inicirati stanovita poboljšanja u partijskoj i državnoj politici. Montiranim političkim procesima 1936-1938. i dvogodišnjim paktom s Hitlerom (1939-1941) kompromitirao je ime komunizma.

Poslije Staljinove smrti 1953, novi upravljači SSSR-a donekle su ublažili naslijeđeni staljinizam, ali nisu imali snage za potrebne reforme. Tako je država s mnogim ostacima staljinizma poživjela još punih 35 godina, na stalnoj nizbrdici, sve do konačnog raspada kojem je staljinizam dao svoj veliki doprinos.

Međutim, u totalnom mraku staljinizma postojala je i jedna svijetla epizoda: Drugi svjetski rat 1941-1945. godine. “Vjerolomno” napadnut od Hitlera, Staljin je nakon početnog nesnalaženja organizirao snažan otpor Crvene armije. Sklopio je savez s Velikom Britanijom i SAD-om, najsnažnijim državama kapitalizma i demokracije. Tako je u smrtnoj opasnosti od fašističkih sila nastala velika antifašistička koalicija, privremeni savez kapitalizma i komunizma, najrazvijenijih demokracija i staljinističkog totalitarizma.

U tom savezništvu SSSR je podnio najveće ratne terete, s najviše ljudskih žrtava i općeg stradanja i dao je velik doprinos konačnoj pobjedi.

Ali, da bi pridobio svoj narod da s toliko napora i žrtava sudjeluje u takvome ratu, Staljin je morao bitno olabaviti uzde svog apsolutističkog totalitarizma.

Vjernicima je otvorio zatvorene crkve, iz Gulaga je pustio logoraše i poslao ih u ratnu industriju ili na bojište, kolhoznicima je dozvolio veće okućnice da bi prehranili sebe i vojsku, sposobne generale pohapšene u ludim predratnim čistkama vratio je na njihove zapovjedničke položaje, retoriku tvrdog komunizma zamijenio je patriotskom. Tek što je rat uspješno završio, četverogodišnji time-out je istekao i staljinizam se vratio na velika vrata.

Jugoslavenski i hrvatski komunisti vjerno su slijedili Staljina i Kominternu. Na poziv iz Moskve u ljeto 1941. organizirali su ustanak i predvodili Narodnooslobodilačku borbu hrabro i uspješno. Vrijedi spomenuti da to nisu činili samo zbog boljševički stroge partijske discipline kojom ih je uoči rata zadojio Josip Broz Tito. Otpor fašističkim okupatorima i njihovim domaćim suradnicima bio je u skladu s raspoloženjem velike većine partijskog članstva, pa i dobrog dijela naroda u većini krajeva tadašnje Jugoslavije.

NOB nije bio komunistička revolucija. Pod vodstvom KPJ, u Hrvatskoj KPH, NOB je postao dio velike antifašističke koalicije, koju je zajedno s Velikom Britanijom i SAD-om predvodio Staljinov SSSR.

Motivi partizanskih boraca i pristaša njihove borbe bili su vrlo raznovrsni – omraženost okupatorskih i kolaboracionističkih režima, otpor ugroženog srpskog stanovništva ustaškom genocidu u Hrvatskoj i BiH, simpatija za savezničku ratnu stranu, povjerenje u borbenost i sposobnost komunista kao vodeću snagu NOB-a, otpor prisilnoj talijanizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, itd. – a zajednički nazivnik i opća poveznica bio je antifašizam.

Da su hrvatski i jugoslavenski komunisti poveli borbu za partijsko-komunističke ciljeve, ni približno ne bi pridobili toliki broj pristaša i ne bi postali ratni pobjednici. Poput Staljina u SSSR-u, svoju su politiku za vrijeme rata prilagodili antifašističkoj širini. NOB koji su predvodili bio je nepatvoreni antifašizam.

Tek potkraj rata, kad se već jasno nazrijevalo koja će strana biti poražena i tko će biti pobjednik, koristeći svoj vodeći položaj u NOB-u komunisti su počeli preuzimati vlast s jasnim partijskim ambicijama i primjenom nekih staljinističkih metoda. (Iako je već i za vrijeme rata u postupcima partizana i njihovih vodećih komunista ponegdje bilo pojava staljinističke ”lijeve devijacije”, koja je opasno kompromitirala pokret i najčešće bi bila brzo obustavljena.)

Tek po završetku rata ovdašnji staljinizam nastupio je s punim zamahom, s Bleiburgom kao najzloćudnijom najavom. KPJ i KPH i u toj situaciji slijedili su Staljina, koji je ubrzo po završetku rata svojim postupcima de facto raskinuo antifašističku koaliciju i vratio se strahovladi iz predratnog vremena.

Odgojeni i odrasli u duhu staljinizma, čini se da Tito i jugoslavenski komunisti u izgradnji poslijeratne države i društvenog sistema nisu ni razmišljali na bilo kakve druge sisteme osim staljinističkog.

Staljinizam je vladao Jugoslavijom oko pet godina, s Golim otokom kao posljednjim izdankom. Nije stigao poprimiti najrigidnije oblike kao u SSSR-u, ali je ipak u tom relativno kratkom razdoblju narodima Jugoslavije natovario velike nevolje i zemlji nanio dugotrajne štete.

UDBA je hapsila po zakonu i mimo zakona, znala je iz zasjede i ubiti bez sudovanja i suda, a svemoćni partijski komiteti određivali su sudovima koga će i koliko kažnjavati.

Podržavljena su i upropaštena mnoga industrijska i trgovačka poduzeća, upropaštena je poljoprivreda. Vanjska politika Jugoslavije raskinula je ratno savezništvo sa zapadnim demokracijama i po antizapadnoj žustrini postala ”satelit broj jedan” Sovjetskog Saveza.

Taj poslijeratni staljinizam najveći je grijeh jugoslavenskih i hrvatskih komunista koji im povijest neće oprostiti. Ali istovremeno, dužna im je odati priznanje za ratne godine 1941-1945.

To posebno pripada hrvatskim komunistima, koji su predvodništvom u hrvatskom antifašizmu uklonili ustašku ljagu s lica svoje domovine, Hrvatskoj napokon pribavili suverenitet nad njenim cjelokupnim nacionalnim prostorom i spriječili trajnu katastrofu koja je mogla zadesiti Hrvatsku da se nad nju poslije rata nadvila četnička vlast.

Raskid sa SSSR-om 1948. bio je šok za jugoslavenske komuniste. Odbačeni od svog uzora i pokrovitelja, pa onda i od svih komunističkih partija u cijelome svijetu, osamljeni na brisanom prostoru, Tito i njegovi bliži suradnici morali su obnoviti ratna savezništva sa zapadnim demokracijama i tražiti nove ideje i putove u upravljanju zemljom.

Tako je nastala takozvana liberalizacija, s velikim olakšicama za narod, ali i velikim ograničenjima. Ljudi su odahnuli od većine staljinističkih zabrana i pritisaka. Obnavljalo se obrtništvo, množila su se mala obiteljska poduzeća s najviše pet zaposlenih, procvalo je graditeljstvo i turizam. Uvedeno je samoupravljanje, koje je ispunilo samo manji dio optimističnijih očekivanja, ali je ipak dalo svoj doprinos poduzetništvu i, u nekim ograničenim segmentima, stanovitoj demokratizaciji društva.

U razdoblju 1952-1965. godine društveni proizvod Hrvatske rastao je po prosječnoj stopi od 9,77%, općejugoslavenski po stopi 7,2%, brže nego bilo kada prije ili poslije tog razdoblja.

U tom vremenu počelo se slobodno putovati i zapošljavati u inozemstvu. Oko pola milijuna Hrvata i približno još toliko ljudi iz ostalih jugoslavenskih republika našlo je zaradu u bogatijim zapadnim zemljama i unaprijedilo životni standard svojim obiteljima kod kuće.

Vladajuća partija uglavnom se prestala uplitati u književnost, umjetnost i znanost. Mediji su već od ranih 50-ih godina počeli prevladavati svoje dotadašnje tematsko i prezentacijsko sivilo, ali neke su teme ostale trajno nedodirljive. Općem napretku postojale su uporne barijere, elementi iz staljinističkog naslijeđa.

Savez komunista nepopustljivo je branio svoj vlastodržački monopol. Josip Broz Tito doživotno je održao neprijeporni status vrhovnog arbitra bez kojeg se ništa bitnog nije moglo odlučiti, a po potrebi znao je nastupiti i kao diktator. Sve što bi došlo pod sumnju da ugrožava takav poredak stvari, bilo bi na razne načine suzbijano i gušeno, u kritičnijim situacijama hapšeno i kažnjavano.

Već od ranih 60-ih godina u  jugoslavenskom komunističkom vodstvu pojavila se dilema može li se nastaviti politički monolitno voditi državu ili su nužne neke radikalnije političke i privredne reforme. U biti, to je bila dihotomija između komunističkog dogmatizma i sve jasnijih spoznaja da bez ozbiljne demokratizacije više neće biti daljnjeg napretka, pa možda ni opstanka cijelog sistema. U drugoj polovici šezdesetih godina dotadašnji privredni rast počeo se usporavati, a država sve više zaduživati.

U tim se dilemama desetak godina kolebao i Josip Broz Tito. Čas je pristajao uz liberalniju struju, čas uz dogmatičare. Napokon, početkom 70-ih godina je presjekao: priklonio se dogmi.

Po svim republikama i komitetima, sve do nivoa općina i poduzeća, dao je smijeniti liberalno i nacionalno orijentirana rukovodstva i stvorio kadrovsku pustoš. Nakon njegove smrti, na odgovarajućim mjestima u vlasti više nije bilo dovoljno razumnih ljudi koji bi bili sposobni da sporazumno povedu državu u tranziciju prema demokratskoj konfederaciji ili mirnome razlazu po republikama.

Vjerujemo da bi vrijedilo pomnije istražiti zašto je to uspjelo SSSR-u i Čehoslovačkoj, a zašto nije u prividno naprednijoj Jugoslaviji. S općim slomom komunizma država se raspala u krvavo plaćenom ratu koji dio svojih korijena vuče iz 1941. i 1945. godine, iz Jasenovca i Bleiburga.

Razuman čovjek preispituje svoje postupke, zreli narodi pomno preispituju svoju prošlost. Pri tome su simplifikacije vrlo nepoželjne, jer mogu dovesti do neslućenog zla.

Jasenovac i Bleiburg nisu bili isto, pa je stoga neodrživo poistovjećivati komunizam s fašizmom, staljinizmom i totalitarizmom.

Komunizam je slojevit pojam, a naš domaći komunizam posebno je bio raznolik u svojim oblicima i fazama. Nakon petogodišnjeg staljinističkog totalitarizma završio je s originalnom domaćom varijantom ublaženog komunizma koju u svijetu obično nazivaju titoizmom. Izborom tekstova u ovoj knjizi i ovim predgovorom nastojali smo dati naš doprinos razlučivanju i preciznijem definiranju tih pojmova.

Oba autora čiji se tekstovi objavljuju u ovoj knjizi već se 25 godina istraživački, historiografski i publicistički bave temama Jasenovca i Bleiburga. Ukupno su o tome objavili više od stotinu novinskih članaka i intervjua, više od pedesetak radova u stručnim časopisima i zbornicima u zemlji i u inozemstvu, monografsku knjigu Holokaust u Zagrebu i brojna poglavlja u svojim historiografskim i publicističkim knjigama posvećenima općim temama hrvatske povijesti.

Za ovu knjigu prvenstveno smo odabrali dva naša temeljna rada koji sažeto zaokružuju objektivno istraženu faktografiju Jasenovca i Bleiburga, a čitaocu je prepušteno da sâm zaključuje o njihovim razlikama i podudarnostima. Zatim smo uvrstili neke tekstove koji se suprotstavljaju simplifikacijskoj nivelaciji tih dviju povijesnih tragedija.

Argumenti se ponegdje ponavljaju, u raznim varijantama, što je neizbježivo svojstvo knjiga s izborom tekstova iz različitih medija i razdoblja.

Nastojali smo isticati vrijednosti antifašizma, analitički ga razlučiti od pojma komunizam i upozoriti na trajne opasnosti fašističkih recidiva koji još uvijek žive u nekim europskim zemljama i ništa manje u Hrvatskoj.

Suvremeni antifašizam najpouzdanija im je barijera. Objedinjujući je faktor koji nadrasta stranačke posebnosti, izvire iz zajedničkih iskustava svih europskih naroda i bitni je činilac u temeljima opće europske solidarnosti.

(Predgovor knjizi ”Jasenovac i Bleiburg nisu isto”, Ivo Goldstein – Slavko Goldstein, Novi liber, Zagreb, 2011.).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora