Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili

Imanentna kritika je, usprkos svim slabostima, najbolji model sagledavanja stanja vlastite nacije, države, društva, povijesti i svjetonazora. Time pokazujemo da nam je stalo do stvarnosti u kojoj živimo, da je ona, u humanom i emocionalnom smislu, uistinu naša, da nam je bliska, ali da ne pristajemo na to da budemo zarobljenici negativnih elemenata te stvarnosti.

Kada kritizirate negativnosti vlastite nacije ili religije, to ne činite zbog toga što želite uništiti naciju ili religiju, nego upravo suprotno – stalo vam je do toga da one opstanu, da budu zdrave, usmjerene prema životu i čišćenju od svega onoga što ih uvlači u živo blato laži i destrukcije. Imanentna kritika je kritika emotivaca koji nisu odustali od razuma – to je njezina slabost, ali i snaga. Ne možete baš sve i svašta voljeti, ljubav obvezuje.

Hrvatska je nesretna država, ona svakim danom nestaje u živom blatu. U to prokleto živo blato su je bacili lažljivci, konvertiti, ubojice, lopovi i bešćutni promatrači. Najgori od svih su promatrači, oni ništa ne poduzimaju da je odmaknu od njezinog izvjesnog kraja.

Uzaludne države su one koje nastaju da bi nestale, baš kao što su uzaludni ljudski životi oni kojima se život dogodi i prođe u dosadnom, bezličnom trajanju. Takvi životi su izazov i za smrt – smrt tu nema što usmrtiti; smisao smrti je da oduzme akumulirani život a ne da prekine trajanje.

Hrvatska nestaje, taj nestanak nije puki statističku podatak, on je vidljiv na ulicama, u školama i vrtićima, na sveučilištima, u trgovinama i kafićima. Naš pogled, od osamostaljenja do danas, svakodnevno, na svakom koraku, gleda i vidi milijun praznih mjesta. Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili. Ne izbjegavajmo prave pojmove – ubili smo se, ubojice smo hrvatske države i hrvatskog društva.

Naš senzibilni i umni psihijatar, pokojni Robert Torre, pisao je o tome kako je Hrvatska doživjela neuspjeh i da se s tim neuspjehom mora suočiti ako misli preživjeti. A ne suočava se.

Dakle, Hrvatska ne misli preživjeti i sva je prilika da neće preživjeti. Neuspjeh ne može preživjeti, on neko vrijeme traje, u sebe uvlači postojanje i potom nestane.

Problem je ako se s neuspjehom ne sučimo, ako neuspjeh doživljavamo kao uspjeh iz kojega gradimo ponos – tada smo na putu sustavnog nestaka.

Roberta sam upoznao kada mi se javio sa željom da predstavim njegovu knjigu Ima li života prije smrti? Naravno da sam pristao, sudjelovao sam u predstavljanju knjige koja razotkriva stvarnost u povijest bačenog čovjeka, ali i autora koji koristi sva znanja kako bi u toj povijesti pozicionirao i sačuvao vrijednost osobnog života.

Njegovu misao o neuspjehu bih postavio na svakom gradskom trgu i ispred svih bogomolja, a ona glasi: ”Kada doživiš neki neuspjeh, zapravo nisi ništa izgubio osim vlastitih iluzija”. Dakako da je bio u pravu i dakako da ga, zbog toga što je u pravu, ova država bolnih i skupih iluzija, nikada neće poslušati.

Iluzija je neuspjeh, spoznaja neuspjeha je oslobađanje od iluzija. Iluzije su nam ponekad, ali samo ponekad, potrebne kako bismo preživjeli. Bitno je da ne traju predugo, da se ne uvjerimo da su iluzije stvarnost. One to nisu, one nam oduzimaju stvarnost. Iluzije su smrt stvarnosti.

Robert (Torre) se suočio s vlastitim iluzijama, zato je, kao misao i poticaj na mišljenje, kao sjećanje koje izaziva emocije, pobijedio vlastitu smrt. On je, nažalost, umro, ali nije sveden na smrt budući je mislio neuspjeh života kako bi otkrio sreću.

Sreća je, baš kao i život, ono što nam se nekoć, doduše iznimno rijeko, dogodilo. Tih trenutaka se trebamo sjećati, njih moramo oživljavati, njima smo se, ako želimo živjeti ljudskim životom, dužni neprestano vraćati. Čovjek je ili, da upotrijebim taj do krajnjih granica u našoj sadašnjosti prostituiran pojam, hodočasnik sreće ili je, naprotiv, grobar života, trećeg nema.

Sjećanje na rat grobarska je aktivnost, a mi smo se, kao društvo, odlučili upravo za taj grobarski neuspjeh. Ovo društvo pohlepnih i nesretnih, neuspjehu izručenih grobara, prebire po, na bojištima kojekakvih iluzija, razasutim kostima nudeći nam ih kao rekvizite bez kojih nije moguća naša sadašnjost. I na njima, dakako, basnoslovno zarađuju. Grobari zarađuju na odloženim kostima.

Suvremeni čovjek, posebno onaj čovjek do kojega mi je, zbog identitetskih razloga, posebno stalo, a to je, uvjetno rečeno, hrvatski čovjek, nije živo biće, on je kolekcionar kostiju, sazdan, na metafizičkoj razini, od neuspjeha i iluzija. Neuspjeh i iluzije mu, umjesto krvi, protiču žilama Ljude neuspjeha i iluzija ne možete podučiti da spoznaju neuspjeh i da se oslobode iluzija, oni ne traže sreću, nego pobjedu, a pobjedu mjere neskrivenom strašću prema ljudskim kostima.

Jedne kosti favoriziraju, to su kosti onih koji, po njihovim grobarskim aktivnostima, njima pripadaju, to su kosti onih do kojih im je navodno stalo, dok druge kosti odbacuju, to su kosti onih koje su, u doslovnom ili prenesenom smislu, kao ubojice, odvojili od ljudskog mesa, kretanja i mogućnosti starenja. To su kosti njihovih žrtava.

Ratovi se pokreću s namjerom da se nekim ljudima, naravno po grobarskim kriterijima, oduzme kretanje i starenje odnosno da se njihov skelet odvoji od mesa. 

Nekropolitike ili politike smrti prate ljudsku povijest, a svoju kulminaciju doživljavaju u našem vremenu. Naše vrijeme je, zahvaljujući tehnološkom razvoju, čovjeka učinilo nepotrebnim, posve suvišnim.

On je, kao puki resurs, imao svoju ulogu, doduše instrumentalnu, u svim prethodnim industrijskim revolucijama, sada je postao nepotreban i toliko beznačajan da suvremenog čovjeka možemo definirati kao suvišno živo biće. Sva ostala živa bića danas imaju neku svrhu, osim čovjeka – on je posve nepotreban, pati od značenjskog siromaštva.

Grobarske panične tlapnje o tome kako je na djelu famozna zamjena stanovništva valja uzeti s podsmijehom – migracije stanovništva su se uvijek događale. Na mjesto onih kojih nema, dolazili su oni kojih ima, to nije ništa novo. Zatvorena društva, kao što su primjerice komunistička, sama ”proizvode” količinu potrebnih stanovnika te ih usmjeravaju da obavljaju one djelatnosti koje su društvu potrebne da bi to društvo opstalo. Manje je značajno što panični grobari neuspjeha jedne nacije i jedne države zagovaraju komunistički koncept države, daleko je značajnije što čine ovom društvu i ovoj državi.

Poznato je da su svi rigidni desničari stariji od 50 godina nekada bili komunisti. Oni tvrde da su bili komunisti kako bi komunizam urušavali iznutra. Ne znam jesu li to činili komunizmu, ali je izvan svake sumnje da sadašnju hrvatsku državu sustavno i, nažalost, efikasno uništavaju.

Neće nas uništiti zamjena stanovništva, nas uništava ona zamjena koja se zbiva u tipičnom hrvatskom čovjeku – one je zamijenio vlastitu nutrinu kako bi uništio sadašnju državu i stvarnost. Ta duhovna migracija nas uništava: komunisti su postali nacionalisti, antifašisti su postali ustaše, svećenici su postali politički svodnici.

Hrvatsku će uništiti migracije, ali ne migracije svjetskog stanovništva, nego one daleko zlokobnije – uništiti će nas unutarnje migracije tih famoznih hrvatskih ljudi koji su pobjegli od sebe kako bi sebe i nas uništili. Neuspjeh, na svakom koraku je neuspjeh – spoznajte ga imanentnom kritikom!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru
    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost
    •  Hipodrom je bio koncert nove Plenkovićeve prošlosti
    •  Mi državu neprestano bacamo na povijesno smetlište
    •  Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba
    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica
    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!

> Svi tekstovi ovog autora