Nebojšin Jošua

Nebojša Lujanović, ”Jošuino drvo”, Fraktura, Zaprešić, 06/2025.

Kad je pisac Nebojša Lujanović najavio svoju knjigu ”Jošuino drvo” u izdanju FRAKTURE, preplavila me radost, uzbuđenje, ali i određena zebnja. Radost i uzbuđenje jer je Lujanović najavio jedan duhovni karakter tog djela, jednu egzistencijalnu potragu i potrebu da progovori o Bogu, pred Bogom i naposlijetku pred nama. Nije ta moja radost tek ushit nekog teologa s profesionalnom deformacijom, nije ushit čovjeka kojem teologija ”pod muss” prethodi svakoj misli, nego obratno, svaka misao nastoji biti do ”kraja” mišljena, dok ne postane ispovijed (usp. ”Jošuino drvo”, str. 182).

Zebnja se javila valjda zbog mogućeg iskustva uzaludnosti, koje me već duže prati u potrazi za piscima, u čijim bi se djelima našao onaj eshatološki iskorak, i da je pritom odvažno iskren i iskreno osoban.

Zebnja da neće biti onog nečeg više od pukog, kako i sam Lujanović veli, ”refleksa na uglađenu konstrukciju” naracije (str. 15) nešto više od pukog estetskog ali i etičkog imperativa (prvo svodi put pripovijedanja na kružni tok, a ovo drugo svodi dinamiku naše egzistencije pred Bogom na puku religijsku ritualnost).

Potrebna nam je stoga savijena kičma na kamenu jeruzalemskog maslinika, taj čovjekoliki upitnik. Potreban je ne samo čovjek koji pita, nego i čovjek koji se prenuo jer je spoznao da je i sam upitan.

”Adame, gdje si?” – ta ”spoznaja vlastitog položaja” o kojoj Tolstoj i Lujanović govore (str. 109). Nastavljam slijed pitanja; ”Kajine, gdje ti je brat tvoj?” ili na kraju: ”Petre, ljubiš li me?”. Kroz sva ta pitanja pokazuje se Božji marifetluk, dok se prepušta na milost i nemilost naših odgovora.

Sve to nam pred licem prelistava Lujanović svojom knjigom, uplašen da bi mu ta knjiga mogla zazvučati kao propovijed. Ali nije li potrebno upravo to, da nam klerici više citiraju poeziju, a da nam pjesnici propovijedaju?

Knjiga nam zapravo pripovijeda kako se i kamo njezin pisac zaputio. Prolazeći kroz osobne i kozmičke ”krajolike od krikova” (J. B. Metz). Susrećući kroz njih neke nove insane, neke nove proroke s užarenim biblijskim pijeskom pod nogama. Pijeskom suviše vrućim da staneš. Da odustaneš.

Stoga biblisjki Bog i nije neki Bog monada, nego nomada, insana, proroka, koje pisac prepoznaje u ljudima oko sebe, u materi, u djedu, u fratrima i profesorima, u vodiču Hasibu koji ga je kušao u pustinjima vlastitog duha.

U pripovijedanju se izmjenjuju svjetovi i krajolici Izraela, Bosne, djetinjstva. I sve se događa istovremeno i istoprostorno. Nijedna scena, ni jedno sjećanje ili iskustvo ne smeta onom drugom. Sve je zadobilo dimenziju koja je u stanju sve dovesti u smisao. Sve se stalilo i sve stalo u šačicu kojom se nahrani ptica. Na čitatelju ostaje samo još da nauči letjeti. Eto samo to.

Što pisac traži? On bi da dotakne neposrednost, njegove ”jagodice traže dodir s nečim pouzdanim” (str. 41), izvor Boga takoreći. Ali u bespućima Svete Zemlje pronalazi samo naslage, samo pokrivenost, nedostupnost i kamen u čiji jezik čovjek nije proniknuo. Pronalazi samo poruke na kojima piše: ”Nisam tu. Kako me ne vidiš?”

Pri tome Lujanović ispisuje pravu teologiju. Ili poštenije rečeno, teopoeziju. Jer tim pojmom lakše napuštamo one sfere razlikovanja teorijskih pristupa svijetu te lakše zaranjamo u cjelovitost pristupa. Pisac ukazuje da postoji jedna točka kada čovjek više ne govori kao književnik, kao teolog, filozof ili znanstvenik. Nego kao razgoljeni čovjek. Sav isključivo u vlastitoj koži (bez ideoloških mantija). Sav dodirnut pitanjem. ”Adame, gdje si?”

Lujanović se nije uplašio ”umrljati” velikih teološkim imenima poput Hansa Künga ili Jürgena Moltmanna. I sada se, poput one umrljane freske u gučogorskom samostanu (kojem potiho obojica pripadamo) izlaže možebitnoj kritici, gnušanju i kanti mržnje ”nevjernika” s jedne, i ”bezbeli-vjernika” s druge strane.

Stoga trebamo ovo djelo podignuti, zavratiti kao nogavice, da se ne umaže u močvari ”sekularne” bezdušnosti i žabokrečini farizejske ”pobožnosti”, kroz koje u našim društvima moramo koračati u nadi da sačuvamo dobrotu, taj osjećaj za ”grijotu”. Da ih sačuvamo i za druge.

Ovo je djelo kojim se pisac svjesno poništio, ”umanjio”, svjesno učinio ranjivim i slabim. Svatko tko ga bude čitao, osjećat će imperativ povjerenja s kojim mu treba prilaziti. Čitatelj će poprimiti ulogu ispovjednika, koji će jedva čekati točku, zarez, udah, jedva čekati priliku da počne praštati. Samo se izreknuta istina može praštati. Pisac je postao slab. Jer je prigrlio ”slabog Boga”, onog o kojem govori John D. Caputo. To je Bog koji voli čovjeka. Da, i ovog današnjeg malodušnog i zlog čovjeka. Nema u tome snage ni neke spektakularnosti. Ali kako veli Lujanović: ”…ako je moguće takvo nešto, nemoguće više ne postoji”.

Lujanović je postao vjernikom takve nepostojeće nemogućnosti. Vjernik ”Krista iz ambisa”, koji je sve provalije, sve naše padove učioni prohodnima. Vjernik Boga koji se ne razmeće arogantnom sveprisutnošću. Boga koji ne egzistira, već inzistira (Caputo). Inzistira poput poziva na ostvarivanje Kraljevstva nebeskog. Kraljevstva u kojem nema trijumfa, nego ljubav do kraja ostaje vjerna svojoj nježnosti, svojoj slabosti. Nešto poput matera koje nas ”svituju” i u nama ispisuju svoja evanđelja, svoje poslanice, koji će nam jednom doći kao otkrivenje.

Ne, moja zebnja nad ovom knjigom nije prestala. Ona je samo zadobila drugi uzrok. To da potreba za zagrljajem nekog dalekog brata pisca sada i trenutno ne može biti ispunjena.

Zagrljaj koji sada i trenutno nije moguć! Nije li to zaslužilo da se nazove jednom od svjetskih kriza? Nismo li zatravili i zabetonirali tu neposrednost postojanja, taj ”izvor Boga” i otupili pritom naše jagodice, tu mogućnost da dirnemo i budemo dodirnuti, da budemo bolji ljudi. Ljudi koji odmaraju u eshatološkoj hladovini drveta Jošuina.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mi smo perfektan narod, narod prošlosti
    •  Uputstva za mržnju prema Europi
    •  Emocionalno dezorijentirani donose očajne političke odluke
    •  U našem vremenu su prodrli podvojenost, divljaštvo i laž
    •  Strpljiv ima jednog Boga. Nestrpljiv ih ima kolko hoćeš
    •  Osveta loših đaka
    •  Povratak u korito
    •  Rodni studij: Tko tu koga u Crkvi – sluša?
    •  Institucionalizacija milosti
    •  Čovjek i svijet u nesporazumu

> Svi tekstovi ovog autora