Neću o Đuri Hraniću već o dobrom čovjeku, don Luki Vincetiću

Valjalo bi da obrazložim moj stav da je nadbiskup Đuro Hranić zreo za opoziv, ako baš nema u sebi svijesti da je gadno pogriješio i da je strahovito udario po Crkvi i njenoj vjerodostojnosti pa da se sam zahvali Franji. Naime, napisao sam ovih dana na Facebooku da se treba Papi zahvaliti ili ga ovaj mora opozvati. Dogovorio sam taj moj prvi širi tekst o ovoj problematici spolnog zlostavljanja u kojoj se upetljao i Hranić dati tjedniku Nacional (možda ga proširenog onda ovdje objavim). Imao bih ja što reći ovdje i sada o mons. Hraniću, ali me duh tjera da se posvetim jednom drugom čovjeku te Đakovačko-osječke nadbiskupije koji to u mom srcu zaslužuje.

Bio jedan čovjek, svećenik: Luka Vincetić (1939.-1998.), bit će skoro 25 godina da nas je ostavio, uz to i dobar novinar i publicist, koji nije imao novca da ih pošalje Ekonomatu svoje Biskupije.

Vodio je, jer je tamo poslan kaznom kada se kao mladi svećenik želio posvetiti provedbi Koncila u Vinkovcima, malu, siromašnu župu, Trnavu kod Đakova, i najviše je želio imati nadu, uvijek, svagdje i trajno u mir i u bolje dane sa svojim župljanima i prijateljima, a ne novce, kako je sam napisao u jednoj pjesmi.

Ta se pjesma našla u pjesmarici ”Liturgovi bolji dani”[i], a koju nije smio javno dijeliti jer su mu tako poručile mjesne crkvene vlasti koje su ga, inače, kaznile zbog naprednih razmišljanja (koncilskih, svakako) i prognale u neku zabačenu župu koju je, zato što je bio pravi pastor, iz temelja obnovio i produhovio.

Pjesme su značile opasnost za duhovnu žabokrečinu protiv koje se taj čovjek borio. Bile su ”previše angažirane” kao i on sam, zbog čega se više trošio i zbog čega je, kako se uglavnom događa s takvom vrstom ljudi, otišao s ovoga svijeta ”prerano”. Prerano ili ”onda kad je bio zreo za nebo”, svejedno, taj čovjek, naš prijatelj i kolega, više nije među nama skoro dvadeset i pet godina.

Imao je teškoća sa srcem, prebolio je jači infarkt 14. ožujka 1998. i dobro se oporavljao. Nakon toga su mu ugradili pacemaker, imao je jednu težu krizu iz koje se opet izvukao, no treću nije uspio pobijediti. Srce mu je stalo u večernjim satima 2. srpnja 1998.

Don Luki Vincetiću, prijatelju, suputniku, savjetniku i inspiratoru mnogih misli dugujem odluku da objavim specijalizaciju s područja političke teologije zato što sam od njega, već u Hrvatskoj (ta je spoznaja, zapravo, započela u rodnoj Argentini), najviše naučio kako tu teologiju shvatiti i kako joj pristupiti. On je, uostalom, među prvima (ako ne i prvi) promovirao tezu da nam je potrebna Teologija nacionalnog anti-mita (i trasirao je put hrvatskoj političkoj teologiji koju sam razradio u magistarskoj disertaciji).[ii]

U odgovarajućoj rubrici u evidenciji članstva Hrvatskog novinarskog društva (HND) piše da je bio suradnik Glasa Koncila i Feral Tribunea. Kakav paradoks! On je doista pokušao surađivati u katoličkom tjedniku, ali tamo nije bio dobrodošao, pogotovo ne više nakon što je ta tiskovina blokirana domoljubljem koje graniči sa šovinizmom i neobuzdanim nacionalizmom i otkako se na toj kaptolskoj adresi stalo veličati ”humanost ratovanja”.

Don Luka bio je nositelj ideje stvaranja uspješne katoličke revije za djecu Mali Koncil. I tu je ubrzo zaboravljen i stavljen ad acta. Pokušao je surađivati i s Vjesnikom Đakovačke i srijemske biskupije, ali je bio tiho proglašen personom non grata, onaj koji ugrožava tradiciju.

Međutim, don Luka nam je svojim ”zabranjenim” pjesmama objasnio da ”jedina tradicija Crkve jest: ići u povijesti i u svakom vremenu” i tako, kao crkveni čovjek, biti istodobno povijestan i suvremen. Zato je don Luka, odgovarajući ”tradicionalistima” koji su ga kaznili izgonom u (za tadašnje prilike kažnjeničku župu Trnava, s ogromnim brojem kažnjenih ubojica) predstavio sebe kao ”dozlaboga tradicionalista”, kao onaj koji brani istinsku tradiciju jer svjedoči ”angažman u Riječi”, i to kao kritiku postojećeg crkvenog tapkanja u mjestu.

Napisano je paradoks, i to zato što ovaj čovjek angažirane Riječi nije mogao pisati u glasilu koje se predstavljalo kao promotor ”Novog lica Crkve” (one koja je nakon Drugoga vatikanskog sabora – u čije je vrijeme don Luka postao svećenik – prihvatila zadatak da se živi iz Riječi Božje), pa je odabrao tribinu čiju se Riječ, bilo s državne bilo sa u praksi antikoncilske crkvene strane, želi ukinuti.

”Živjeti sam, i samo od toga: ‘Nadam se, da će biti bolje’, teško je. Sam i s nadom dijalogizirati s drugim koji je isto tako sam i s nadom, dobitak je. To je već zapravo život; doduše prkosan i izdajnički, kad se obrne u prošlost”, napisao je don Luka na koricama svoje pjesmarice, i tako je posvetio svoje pjesme i sve svoje članke, feljtone, polemike, cijeli svoj ”Duh angažirane Riječi”. U zadnjim godinama života i svoje briljantne analize u splitskom tjedniku Feral Tribuneu svima onima koji su ga obogaćivali osobnim iskustvom i razmišljanjem i uvjeravali ga da nije sam i bez nade.

Evo sada barem dio onoga što bi bilo potrebno istražiti kako bismo razotkrili bogatstvo ove slavonske duše, ovoga mirotvorca, ovoga svećenika i novinara koji je živio u naše doba čineći dobro, učeći sebe i druge kako ”što uspravnije početi hodati”.

Don Luka je dosta pisao u raznim crkvenim glasilima: ponajbolje feljtone ikad objavljene u kršćanskom mjesečniku KANA, na primjer. Vincetić je najbolje znao sažeti veliki duh biskupa Jurja Strossmayera[iii]. Don Luka je bio i čvrst suradnik informativne službe Kršćanske sadašnjosti AKSA. Međutim, gotovo je sigurno da je do članstva u Hrvatskom novinarskom društvu došao zbog angažmana u svjetovnom tisku.

Nešto prije nego što je objavljeno reprint izdanje ”Magnum Crimen” Viktora Novaka, don Luka je poslao tjedniku Danas pismo u kojem je stavio na kušnju razglašenu otvorenost tjednika kojeg su komunistički jugoslavenski i hrvatski birokrati smatrali ”neposlušnim”. Uz pismo, don Luka je poslao članak o Strossmayeru. Članak su se i pismo našli na stranicama Danasa[iv] i tako je počeo proboj don Luke prema prostoru u kojem su se crkveni ljudi bojali kročiti.

U povodu objavljivanja drugog izdanja Novakove knjige, ali i u povodu minuloga suđenja ratnom zločincu Andriji Artukoviću, tadašnji je urednik kulturne rubrike Danasa, Nenad Ivanković, objavio veliki intervju s don Lukom[v], što je zajedno s intervjuom koji je nedugo nakon toga objavio s njim i Večernji list[vi], postao pravi proboj don Luke u društvenu sferu.

Ipak, don Luka je prepoznao Danas kao svoju tribinu, a uredništvo toga tjednika u tom je svećeniku prepoznalo službenika Crkve koji će povremeno, samokritički, kvalitetno i pametno, otvarati prostor dijalogu koji je dugo bio zatvoren.

Pogodnost Vincetićeve prisutnosti u Danasu vidjela se najbolje kad je taj tjednik, na nagovor don Luke, došao do kopije Stepinčeva dnevnika koji je objavljen kao feljton zahvaljujući pokojnom dr. Ljubi Bobanu. Kako danas tvrde njegovi suradnici, don Luka je postao jedan od onih po kojima se pamti najbolje razdoblje toga tjednika, a zbog čega je ”ostao u memoriji lista”[vii].

Don Luka je pisao o ekumenizmu, o razdoblju NDH, o odnosima Crkve i državne vlasti, dajući često znakove da se i u crkvenim strukturama može i treba prepoznati rigidnost jednoga Centralnoga komiteta. Uglavnom svi koji su ga poznavali zaključuju da je to bio iznimno vrijedan suradnik, ali još više izvanredno ugodan, topao i jednostavan čovjek, što čvrsto svjedoče i predstavnici redakcije Feral Tribunea[viii].

Vincetić je stalno tražio prostore za dijalog, pa je uspio stići i na stranice Oka. Objavljivao je u Glasu Slavonije do Glavaševe naoružane okupacije lista, u Bumerangu isprebijanoga Gorana Flaudera, u Erasmusu Slavka Goldsteina i Vesne Pusić, u kojem između ostalog nalazimo odličan don Lukin nastup na okruglom stolu ”Srbi i Hrvati”[ix], u spomenutom Feralu, u Pečatu, gdje je objavio feljton o kardinalu Stepincu, u Vijencu, pa opet nakon stanke u Feralu i tako sve do smrti, koja ga je zatekla nekoliko sati nakon što se s urednicom ugašenog splitskog tjednika dogovorio da će napisati novi tekst o odnosu Crkve i antifašizma, koji nije uspio doći do redakcije.

Luka je volio ribolov i branje gljiva. Strasno je volio svoje najvjernije prijatelje, njemačkog ovčara Vihora (čiju je smrt oplakao kao dijete) i njegova nasljednika u čuvanju vrta župskoga doma, Groma (koji je pak danima cvilio nakon gospodareve smrti, a onda je dugo izgubljeno lutao dvorištem očekujući neponovljivi don Lukin osmijeh).

Ipak, više od toga, don Luka je volio ljude, sve nas. Nažalost, tu ljubav nisu znali prepoznati njegov đakovački biskup msgr. Marin Srakić, koji je, vodeći liturgiju ispraćaja, rekao klevetu da je Lukin pastoralni rad u župi ”trpio zbog njegova društvenoga rada” (između ostalog zato što se nije trpjelo njegovo članstvo u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava), ni Glas Koncila, koji je objavivši samo kratku noticu u rubrici ”Naši pokojnici”[x] o velikom djelu ovoga čovjeka napisao da se ”osim svećeničkom službom bavio pisanjem (…) novinarstvom i političkim radom”.

Srećom, biskupa Srakića demantirao je Franjo Vračević, član župskog odbora, nekadašnji don Lukin vjeroučenik, uz to i predstavnik Općine te član HDZ-a, koji je biranim, lijepim riječima rekao sve ono što je morao a nije rekao biskup, to jest, da je don Luka bio savršen pastir i dobar poznavatelj i dušobrižnik povjerenih mu duša. A ovu netočnost, odnosno još jednu manipulaciju katoličkog tjednika, vjerujem, demantirat ćemo svi mi koji smo Luku poznavali i voljeli i koji ćemo nastaviti učiti se ispravno hodati na ramenima njegova dijaloškog puta prkoseći svakojakoj tragičnosti istine u kojoj se i dalje hrvamo.

Umotani u tugu, hrabrost i podsmijeh, kao ona kap kiše koja se kao suza slila na njegovu licu svaki put kad je s udicom silazio do obale Save u djetinjstvu blizu rodnog Štitara. Branit ćemo i tada svu tragičnost istine zbog koje je don Luka sve dublje i dublje pokušavao komunicirati sa svojim vjernicima i s društvom, iako, slažem se, najprije treba prihvatiti onu koja nam govori da ga više nema u našem okruženju, ali ga ima u našim molitvama, sjećanjima i, evo, u teološkim radovima koji ne bi nastali da ga nije bilo među nama.

Kao orijentir, evangelizator bez premca i lucidan poznavatelj teologije i Crkve, one prave i jedine – Kristove. Crkve koja, kako reče ovom teologu i novinaru tjedan prije smrti, moramo nastaviti izgrađivati jer i dalje treba govoriti o čovječnosti i solidarnosti, o potlačenosti i oslobođenju, da bismo svi skupa bili kadri prosvjedovati protiv nepravde, nasilja i siromaštva koja vapiju do neba.

Kolumnu usmjeravam prema kraju s konstatacijom da kad molimo za jedinstvo, ono koje smo učili od don Luke, tu nema mjesta ekumenskim prorocima propasti, ekumenskom pesimizmu, skepticizmu i defetizmu, nego tu prije svega treba vladati nada. Za takvu nadu trenutačno vidim dosta razloga.

Sa zahvalnošću konstatiram kako se na nekim mjestima, ipak okupljaju evangelički, pravoslavni, katolički kršćani kako bi zajedno čitali Bibliju, razmjenjivali duhovna iskustva i zajedno molili. Takva duhovna umreženja, koja su zahvatila crkve uzduž i poprijeko, spadaju pod ono najnadobudnije u današnjoj ekumenskoj situaciji. Razumjeli su da je duhovna ekumena srce i središte cjelokupne ekumene. Pored svega dobroga imamo i vrle primjere poput don Luke.

I još nešto, za kraj.

Iz zaglušujuće nacionalističke buke koju jako dobro pamtim jer sam redovno bio tamo, čak i kao govornik, izdizao se i postojan glas pokojnog župnika Luke Vincetića, koji je godinama pohodio skup za povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, prkoseći pateru Vjekoslavu Lasiću, dominikanskom svećeniku, i desecima desničarskih provokatora.

Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio[xi] da ”svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti”. ”Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu”, kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući kako je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti.

”Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti”, nije se davao ušutkati Luka. Zapravo nas je stalno učio i podsjećao da se nikada ne smijemo dati ušutkati ni mi (pre)ostali.

Don Luka je bio, uz kapucina, pokojnog dr. fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, možda našega najznačajnijega post-koncilskog teologa, otac teologije, bolje rečeno, teološkog promišljanja kao čežnja za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra.

Istina, u tom se potrebnom suočavanju s tragičnošću naše istine u nas dosta zakasnilo: kad su se još nedavno širile Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se ili malo tko tomu nije odupro (don Luka jest); iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana morat će, kazivao je don Luka mnogo puta, biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje. Baš kao što nas je učio don Luka Vincetić.

_____________________________________

[i] Vlastita naklada, objavljena 1978.

[ii] Vidi u Luka Vincetić, ”Crkva u poskomunizmu – Teologija nacionalnog anti-mita”. Zagreb, Erasmus – Časopis za kulturu demokracije, br. 3, str. 41.

[iii] Feljton o đakovačkom biskupu je izlazio tijekom 1986. godine dok je drugi, također izuzetan, o katoličkom laikatu s početaka XX. stoljeća izlazio u prvoj polovici 1987. godine.

[iv] Br. 170, 2. srpnja 1985.

[v] Objavljen 27. svibnja 1986.

[vi] U tom se razgovoru manje-više ponavljaju stavovi izrečeni u navedenom razgovoru za tjednik Danas.

[vii] Izjava pokojnog novinara Marinka Čulića autoru ovoga članka.

[viii] Za kojeg je pisao devedesetih godina sve do svoje smrti.

[ix] Održanom u Muzeju Mimara u Zagrebu, od 20. do 22. studenog 1993. Vidi časopis Erasmus, broj 5/1994., 52-54.

[x] GK, 12. srpnja 1998., str. 14.

[xi] Navedeni je skup održan 9. svibnja 1997. godine, a na njemu je svećenik Vjekoslav Lasić, redovnik dominikanac, svom kolegi Luki Vincetiću dovikivao ”Vincetiću, pederu!”

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora