Nedostatak empatije prema žrtvama pedofilije u Crkvi

U posljednjim desetljećima, skandali povezani s pedofilijom unutar Katoličke crkve izazvali su šok i nevjericu diljem svijeta. No, možda jednako šokantno kao i sama zlodjela jest i reakcija mnogih svećenika i crkvenih vođa na te zločine.

Čini se da se mnogi od njih nisu zgrozili, niti su pokazali značajnu empatiju prema žrtvama.

Ovaj fenomen izaziva duboku zabrinutost i otvara važna pitanja: Zašto je toliko svećenika bezosjećajno prema ovim strašnim zločinima? Koji psihološki mehanizmi objašnjavaju njihovo ponašanje? Pokušat ćemo rasvijetliti te složene i uznemirujuće dinamike.

Fenomen moralnog isključivanja

Jedno od ključnih objašnjenja za nedostatak empatije među svećenicima može se pronaći u konceptu moralnog isključivanja. Moralno isključivanje odnosi se na tendenciju određenih grupa ili pojedinaca da isključe određene osobe ili grupe iz moralnih razmatranja.

U kontekstu Crkve, svećenici mogu nesvjesno doživljavati svoju svećeničku zajednicu kao primarnu moralnu skupinu, dok se žrtve pedofilije percipiraju kao ”drugi”, što ih čini manje vrijednima empatije i moralne pažnje.

Ova dinamika može biti dodatno pojačana osjećajem lojalnosti prema Crkvi i svećenstvu.

Kad se skandali otkriju, mnogi svećenici mogu osjećati da je njihova primarna dužnost zaštititi instituciju kojoj pripadaju, umjesto da se suoče s bolnom stvarnošću i strahotama koje su počinili njihovi kolege.

Primjerice, slučaj iz Irske u kojem je svećenik Brendan Smyth godinama zlostavljao djecu, a unatoč brojnim pritužbama, crkveni dužnosnici su ga samo premještali iz jedne župe u drugu. Ovaj slučaj jasno ilustrira kako su crkveni autoriteti prioritetno štitili ugled institucije umjesto da se suoče s istinom i zaštite žrtve.

Takvi primjeri nisu izolirani, već su se događali u mnogim zemljama diljem svijeta, od Hrvatske, preko Sjedinjenih Američkih Država do Australije.

Ovi primjeri konkretiziraju teorijske okvire koji su ovdje izloženi i pokazuju kako su psihološki mehanizmi poput moralnog isključivanja djelovali u stvarnim situacijama.

Psiholog dr. Albert Bandura, poznat po svom radu na teoriji socijalnog učenja, ističe da se moralno isključivanje često javlja u situacijama gdje su grupne norme i identiteti ugroženi. Prema Banduri, ”ljudi mogu neutralizirati svoju osobnu odgovornost za štetne radnje kada vjeruju da djeluju u skladu s moralnim imperativima svoje grupe.”

U slučaju Crkve, ovaj mehanizam može objasniti zašto svećenici, u većini slučajeva, ne reagiraju s moralnom zgražanjem kada su suočeni sa zločinima svojih kolega.

Kognitivna disonanca i opravdavanje

Još jedan ključan psihološki koncept koji može objasniti svećeničku bezosjećajnost prema žrtvama pedofilije jest kognitivna disonanca. Kognitivna disonanca nastaje kada se osoba suoči s informacijama ili situacijama koje su u sukobu s njezinim temeljnim uvjerenjima ili vrijednostima.

Za svećenike, suočavanje s činjenicom da članovi njihove vlastite zajednice počine tako užasne zločine može biti duboko uznemirujuće i prijeteće za njihov identitet i uvjerenja.

Kako bi smanjili ovu disonancu, svećenici mogu pribjeći različitim oblicima racionalizacije ili opravdavanja. Mogu umanjiti ozbiljnost zločina, okriviti žrtve ili se usredotočiti na ”veće dobro” zaštite Crkve.

Ipak, valja priznati da su unutar Crkve poduzeti i neki značajni koraci u borbi protiv pedofilije. U posljednjih nekoliko godina, Vatikan je uveo strože protokole za prijavljivanje zločina unutar Crkve i osudio nekoliko visokih crkvenih dužnosnika zbog prikrivanja pedofilskih skandala. Na primjer, bivši nadbiskup Theodore McCarrick, jedan od najmoćnijih američkih katoličkih vođa, razriješen je svećeničke službe nakon što su dokazi o njegovom zlostavljanju postali neosporni.

Iako su ti koraci važni, jasno je da je još uvijek dug put do potpune transparentnosti i pravde za sve žrtve.

Psiholog dr. Leon Festinger, tvorac teorije kognitivne disonance, naglašava da ljudi često pribjegavaju racionalizacijama kako bi održali konzistentnost svojih uvjerenja. Prema Festingeru, ”kada su ljudi suočeni s disonantnim informacijama, oni će radije prilagoditi svoje uvjerenje nego se suočiti s realnošću koja bi mogla uzdrmati njihovu percepciju sebe ili grupe kojoj pripadaju.”

Tako, empatija prema žrtvama biva potisnuta, a emocionalna distanca raste. Ove strategije omogućuju svećenicima da zadrže svoj osjećaj moralne ispravnosti i izbjegnu suočavanje s bolnom stvarnošću.

Socijalizacija unutar hijerarhijskih struktura

Hijerarhijska struktura Crkve također može igrati važnu ulogu u oblikovanju odgovora svećenika na skandale pedofilije. Unutar ovakvih struktura, autoritet i poslušnost prema višim instancama često su ključne vrijednosti.

Svećenici se uče da slijede upute svojih nadređenih i da budu lojalni instituciji, čak i kada se suočavaju s moralno dvosmislenim situacijama. Ovaj oblik socijalizacije može dovesti do stanja moralne sljepoće, gdje svećenici postaju nesposobni ili nespremni prepoznati nepravdu ili zločin unutar vlastite zajednice.

Kada viši crkveni dužnosnici odluče prikriti slučajeve pedofilije ili umanjiti njihovu važnost, svećenici nižeg ranga mogu biti skloni slijediti te smjernice bez preispitivanja.

Hannah Arendt, poznata po svom radu na konceptu ”banalnosti zla”, tvrdi da u hijerarhijskim sustavima, ljudi često djeluju bez refleksije, vođeni rutinskom poslušnošću, što može dovesti do sudioništva u zlu.

Za dublje razumijevanje ovih psiholoških mehanizama, čitateljima preporučujem radove Alberta Bandure, posebno njegove knjige i članke o teoriji socijalnog učenja i moralnom isključivanju.

Leonard Festingerova knjiga ”A Theory of Cognitive Dissonance” nudi detaljno objašnjenje koncepta kognitivne disonance i kako se on manifestira u svakodnevnom životu.

Hannah Arenditina studija ”Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla” pruža uvid u dinamiku poslušnosti u hijerarhijskim sustavima, a radovi Philipa Zimbarda, uključujući njegov ”The Lucifer Effect”, rasvjetljavaju procese dehumanizacije u kontekstu društvenih normi i autoriteta.

Dehumanizacija i emocionalna distanca

Dehumanizacija je još jedan psihološki mehanizam koji može objasniti svećeničku ravnodušnost prema žrtvama. Dehumanizacija uključuje percepciju drugih ljudi kao manje vrijednih ili ”nižeg ranga”, što olakšava ignoriranje njihovih patnji. Često o takvom odnosu svjedoče žrtve pedofilije koje su se susrele s crkvenim vođama, nakon što su prijavile svećenike zlostavljače.

U kontekstu Crkve, dakle, žrtve pedofilije mogu biti percipirane kao ”problemi” koji ugrožavaju reputaciju i stabilnost institucije, umjesto kao ljudska bića koja zaslužuju suosjećanje i pravdu.

Ovaj proces može biti pojačan emocionalnom distancom koju mnogi biskupi i svećenici razvijaju kao dio svog svećeničkog života. Svećenici su često obučeni da budu emocionalno suzdržani, da potiskuju svoje osjećaje u korist crkvenog i ”duhovnog” pristupa problemima.

Iako ovaj pristup može biti koristan u nekim aspektima svećeničkog života, u situacijama poput skandala pedofilije može rezultirati potpunom nesposobnošću da se prepozna i odgovori na ljudsku patnju.

Dr. Philip Zimbardo, psiholog poznat po svom istraživanju dehumanizacije u poznatom Stanfordskom zatvorskom eksperimentu, upozorava da ”kada jednom dehumaniziramo drugu osobu, postaje mnogo lakše opravdati bilo kakav oblik nepravde ili zla prema njima.”

Utjecaj sramote i straha

Sramota i strah također igraju ključnu ulogu u oblikovanju odgovora svećenika na skandale pedofilije. Sramota zbog zlodjela počinjenih unutar Crkve može biti toliko velika da potiče poricanje i odbacivanje umjesto suočavanja s problemom.

Strah od gubitka statusa, moći i ugleda može dodatno otežati svećenicima da otvoreno priznaju zločine svojih kolega i da pokažu empatiju prema žrtvama.

U ovakvom kontekstu, svećenici mogu razviti obrambeni stav prema bilo kojoj kritici Crkve, percipirajući je kao napad na svoju zajednicu i vjeru. Ovaj obrambeni stav može se pretvoriti u ravnodušnost prema patnji žrtava, jer se energija usmjerava na zaštitu institucije, a ne na ispravljanje nepravdi.

Bezdušnost crkvenih i ”desnih” medija

U ovoj raspravi ne smije se zanemariti uloga crkvenih i ”desnih” medija u Hrvatskoj, koji često prikrivaju ili ignoriraju zločine pedofilije unutar Katoličke crkve. Ti mediji rijetko izvještavaju o takvim skandalima, čime pridonose stvaranju kulture šutnje i izbjegavanja odgovornosti.

Postavlja se pitanje je li to rezultat opće bezosjećajnosti desničara, koji svoje djelovanje opravdavaju crkvenim oprostima, ili se radi o specifičnim političkim interesima koje imaju u odnosu s Crkvom. Posebno zabrinjava koliko malo pažnje ”desni” mediji posvećuju ovim skandalima.

Primjerice, određene tiskovine i televizijski kanali gotovo nikada ne izvještavaju o zločinima pedofilije unutar Crkve. Kada su, nedavno, izneseni dokazi protiv lokalnog svećenika u Splitu, mnogi od tih medija su radije birali šutnju. Takav pristup ne samo da potkopava pravo žrtava na pravdu, već i perpetuira kulturu nekažnjivosti unutar Crkve.

Jasno je da ovi mediji nisu samo sudionici u zataškavanju zločina, već aktivno doprinose stvaranju okruženja u kojem se zločini mogu nastaviti bez straha od osude i posljedica.

S jedne strane, to može biti posljedica ideološke i političke usklađenosti, gdje ”desni” mediji štite institucije koje smatraju ključnima za očuvanje svojih vrijednosti. S druge strane, to može biti i pragmatična odluka, gdje izbjegavanje kritike svećenstva pomaže očuvanju političke moći i podrške koju uživaju u vjerskim zajednicama.

Takva medijska strategija ne samo da podržava postojeće strukture moći, već i dodatno pogoršava nepravdu prema žrtvama, čija se patnja zanemaruje u ime očuvanja ugleda Crkve i ”desnog” političkog projekta. Ova šutnja je posebno opasna jer omogućava nastavak zlostavljanja i uskraćuje žrtvama pravo na pravdu i reparaciju.

Potreba za promjenom mentaliteta

Svećenička bezosjećajnost, koja je vidljiva kod velikog broja svećenika, prema slučajevima pedofilije unutar Crkve nije jednostavna niti površna pojava. Ona je rezultat složenih psiholoških i socijalnih mehanizama koji oblikuju način na koji svećenici percipiraju i reagiraju na ove zločine.

Da bi se ovakav stav promijenio, potrebna je temeljita promjena u načinu na koji se svećenici socijaliziraju, odgajaju, obučavaju i podržavaju unutar Crkve.

Prvi korak prema toj promjeni jest otvoreno prepoznavanje problema i prihvaćanje odgovornosti za njega. Svećenici i crkveni vođe moraju biti spremni suočiti se s bolnom stvarnošću zločina unutar svoje zajednice i razviti istinsku empatiju prema žrtvama.

Nadalje, promjena mora krenuti od svakog pojedinca unutar Crkve, ali i šire zajednice. Vjernici također imaju ključnu ulogu u poticanju transparentnosti i odgovornosti svojih duhovnih vođa. Svaki vjernik koji zatvara oči pred ovim problemima sudjeluje u održavanju kulture šutnje i negiranja.

Potrebna je duboka introspekcija na svim razinama kako bi se prekinuo začarani krug poricanja i opravdavanja, te kako bi se omogućilo istinsko iscjeljenje i obnova povjerenja.

To zahtijeva razbijanje ciklusa poricanja, opravdavanja i dehumanizacije, te izgradnju kulture koja stavlja ljudsku patnju i pravdu ispred institucionalne lojalnosti. Samo kroz ovakvu transformaciju Crkva može početi zacjeljivati rane koje su joj nanijele ove strahote i povratiti povjerenje koje je izgubila.

Empatija prema žrtvama nije samo moralna obveza, već i temelj za bilo kakvu istinsku duhovnu obnovu i iscjeljenje.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šutnja je suučesništvo!
    •  Zašto se mladi više ne vide u Crkvi?
    •  Od vjere do licemjerja - osvrt na slučaj Blanke Vlašić
    •  Između svetog i svjetovnog, tko zapravo vlada Hrvatskom?
    •  Papa Franjo i moć književnosti: izazov za Crkvu u Hrvatskoj
    •  Sinoda – propuštena prilika za stvarne promjene
    •  Zašto sve više ljudi traži smisao izvan Crkve
    •  Gustavo Gutiérrez je prkosio konvencijama u ime pravde
    •  Tko plaća obranu suspendiranog fra Vladimira Vidovića?
    •  Četiri Šole – četiri šamara: tko to, zapravo, dijeli udarce?

> Svi tekstovi ovog autora