novinarstvo s potpisom
Očekivano, tek manji broj hrvatskih političara, vladajućih i opozicijskih, imao je potrebe nešto reći o prijedlogu Luke Mišetića, branitelja Ante Gotovine pred Haškim sudom, da se jedan dan, on predlaže 28. rujna, obilježi na državnoj razini kao dan sjećanja na žrtve zločina počinjenih nakon okončanja ”Oluje”.
Na taj dan je naime, debelo nakon završetka slavne vojno-redarstvene akcije, u Varivodama ubijeno devetero mještana, hrvatskih građana srpske nacionalnosti, od kojih je najstariji imao 84, a najmlađi 55 godina. Dakle, da se samo to dogodilo, o ”Oluji” čistoj kao suzi mogu govoriti samo neznalice ili oni koji žele u ime lažnih svetinja i mračnih namjera revidirati povijest, poput trenutačne predsjednice RH.
”Republika Hrvatska odgovorna je za ubojstvo srpskih civila Radivoja i Marije Berić u selu Varivode 28. rujna 1995. godine te u roku 15 dana mora isplatiti 540 tisuća kuna odštete njihovoj djeci”, presudila je prije dvije godine sutkinja Općinskog suda u Kninu Ana Jeleč Pecirep prekinuvši nakon punih sedam godina parničenja agoniju Jovana Berića i njegovih dviju sestara kojima je taj isti sud prethodno odbacio tužbu protiv RH kao neutemeljenu sa sramnim obrazloženjem da se ne može utvrditi točan motiv ubojstva.
Vjerojatno i odvjetnik Mišetić, za razliku od hrvatskog državnog vrha, zna za tu presudu u ime Republike Hrvatske. Zašto onda ne bismo tom, ili nekom drugom datumu, dali značaj pijeteta svim žrtvama koje njihova država nije zaštitila, a morala je, jer joj je to bila dužnost.
Ostao je taj prijedlog negdje nečujan u grmljavini tenkova metropolom, kninskih fanfara i derneka koji uvijek počinje istim pokličem zbog kojeg je hladnokrvno ubijena starčad Varivoda i mnogi drugi.
Ipak, o njemu bi valjalo dobro razmisliti, iako on neće riješiti suštinu problema koje se nastavlja i 20 godina poslije, niti taj jedan dan može biti dovoljan da bi se njime oprala nečista savjest. Zato političke elite, lijeve i desne o njemu šute, jer su kao i uvijek do sada odlučile parlamentarne izbore dobiti busajući se još jednom u domoljubna junačka prsa.
No, ono što govori Mišetić javno, vjerojatno misli i Ante Gotovina tajno.
I, što je najbitnije, takav prijedlog nailazi na odobravanje obitelji žrtava koje, nakon svih kalvarija koje su prošle, sasvim sigurno ne bi imale ništa protiv da im i država čiji su građani, u kojoj žive i plaćaju porez, za razliku od mnogih ”turbohrvata”, jednom godišnje stisne ruku i stavi cvijet na grobove njihovih najmilijih.
Neće to, naravno, riješiti prijepore oko ”Oluje” i razmjenu vatre koja je svake godine između službenog Zagreba i Beograda sve žešća i žešća. No to i nije namjera ni svrha jednog takvog dana, nikako ničijeg blagdana, koji bi za svrhu imao tek sjetiti se na one koji su poginuli, a da ni zašto nisu krivi, niti su rat željeli, niti su ga inicirali, niti su ga vodili. A skončali su a da nisu ni shvatili kome su se i zašto zamjerili.
Stoga je Mišetićev prijedlog odšućen jer su se njime političke elite osjetile ugroženima. A biti će i poražene odvaži li se Gotovina 28. rujna otići u Varivode i stisnuti ruku Jovanu Beriću.
To bi bila gesta ravna onoj Willya Brandta u varšavskom getu. Posljednja poruka da je rat završio i da njegovo prizivanje služi samo političarima u borbi za vlast.
Uostalom, nije Hrvatsku dovela u Haag Hrvatska vojska već hrvatska politika.
(Prenosimo s portala Novoga lista).