autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Neka napokon počnu raditi svoj posao

AUTOR: Goran Borković / 14.10.2013.

Zapravo je politička scena u Hrvatskoj jednostavna: SDP i HDZ različiti su koliko su različite dvije strane iste političke medalje što su je zaslužni pribili na prsa zajedno sa svim ostalim privilegijama, dobivši ih za temeljito uneređenje Hrvatske od 1990. godine naovamo. Uz sitne razlike, sve je to isto. Svi političari imaju isti parazitski cilj – živjeti na grbači običnih ljudi.

Dominantan je to stav u politički ojađenom hrvatskom narodu u kojem gađenje i mržnja prema političkim strankama poprimaju sve ozbiljnije razmjere. Najprije se očituju u ignoriranju demokratskih izbora i traženju najboljih opcija među nezavisnim listama i ”trećim” opcijama, a ako kriza prevlada – i u radikalnim političkim pokušajima.

Pioniri ovdašnje demokracije učili su nas da je narod uvijek u pravu. Tu tezu, barem na primjeru političkih partija, nije teško poduprijeti. Evo, na primjer, HDZ. Stranka koja je zadnjih osam godina vladala Hrvatskom, od čega najveći dio na čelu s Ivom Sanaderom, danas je na optuženičkoj klupi. Njihov bivši prvi čovjek već je nepravomoćno osuđen na deset godina zatvora samo u jednom procesu, a imat će ih još.

HDZ-ovci su, ma koliko to neki pokušali uvijenije reći, najobičniji lopovi koji su pokrali ovu državu. Bez obzira na to koliko se oni danas pokušali ograditi sami od sebe, činjenica je da lopuže među njima nije prorijedio ni Tomislav Karamarko, ni neko drugo središnje stranačko tijelo, nego domaće pravosuđe, pozvavši zbog toga i samu stranku na sud, što bi u uređenijim društvima bio dovoljan razlog ne samo za oštru lustraciju nego i gašenje partije, koja je u dva navrata (1990–2000 i 2003–2011) tom istom narodu napravila toliko štete da se od nje neće oporaviti idućih dvadeset godina, i to uz stalnu opasnost da će ponoviti isto zlodjelo i opet sve pokrasti, ako u međuvremenu nešto i uspijemo stvoriti.

HDZ-ovci su, dakle, lopovi. I to prilično bezobzirni, kojima ni država, koju su, kao, stvorili, nije bila dovoljno sveta da je ne opelješe.

Kako stoji stvar sa SDP-om? ‘Ajmo se opet pozvati na narod. Ako su prvi lopovi, što je onda s drugima? Oni su nesposobni, glasi odgovor. Zato ne čudi što isti taj narod za najpopularnijeg ministra u koalicijskoj Vladi izabire prvog poreznika. Nisu to ni premijer, ni glavni kreatori ekonomske politike, ni ministar obrane, ni ministrica vanjskih poslova, ni predsjednik Sabora… Nitko od njih, nego Slavko Linić, koji je simpatičan koliko jedan poreznik može biti. Običan puk jedino u njegovim potezima prepoznaje pokušaj uvođenja reda u državu.

Ljudima je svejedno, jer se u njihovu životu ništa bitno ne mijenja, bez obzira jesu li na vlasti nesposobni ili lopovi. Njima su jednostavno svi isti, ma kolika među njima bila civilizacijska i politička razlika. Većinu tako uopće nije briga za teme poput dvojezičnih, odnosno dvo-pismenih natpisa na pločama državnih i javnih službi po Vukovaru, što dokazuje i činjenica da ih do prije nekoliko dana praktički nitko nije ni vidio u Udbini, Vojniću ili Biskupiji.

Nitko ih nije gledao dok HDZ nije počeo osnivati stožere, nadajući se da će ljudi tako ”progledati”. Nisu ih uočavali, jer su ljudi gledali kako se zaposliti ili utjerati plaću od poslodavaca. Gledali su kako preživjeti do kraja mjeseca uz mizerne mirovine koje će idućih godina biti još niže. Gledali su svoja posla.

Nije, dakle, puno drukčiji ni SDP čiji su čelni ljudi zadnje mjesece gubili na međusobne svađe kako bi baš njihov kandidat (p)ostao predsjednik zagrebačke stranačke organizacije. Državni poslovi pali su u drugi plan, i to ne samo kandidatima među kojima su i dvojica ministara (Gordan Maras i Mirando Mrsić), nego i onima (Slavko Linić, Rajko Ostojić) koji ih podupiru.

Možda je vrijeme da se nakon dvadeset godina političari napokon ugledaju u građane. I počnu gledati, odnosno raditi svoj posao.

Još tekstova ovog autora: