Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život

Već dva tjedna, negdje oko ponoći, odlučim pogledati neki dobar film ili seriju.

Krenem u ozbiljnu pretragu, a onda redovito završim na nekom američkom božićnom filmu, prozirnom do boli, kad mi je kod prve scene jasno kakva će biti posljednja.

Prve dvije noći bilo mi je malo neugodno pred samom sobom i čvrsto sam se zaklela da to neću nikome nikad ni pod koju cijenu priznati.

Pitala sam se što mi je. Božić je prošao, mrzim takve glupave limunade, pa kako sad odjednom, ni sa čim izazvana, stalno završavam na takvom odabiru.

A onda mi je sinulo. Pa da, nakon svega što sam prošla i prolazim, to je jedini mogući izbor.

Isključiš mozak i samo čekaš da se događaji odviju onako kako se očekuje – ona i on se susreću, dolazi do tenzija i nesuglasica, ali u pet dana, jer zaboga Božić je, shvate da ne mogu živjeti jedno bez drugog pa u posljednjoj sceni pada zagrljaj i strastveni poljubac, ispod imele po mogućnosti, uz neku preslatku dječicu i ljude koji ih ganuto promatraju, i opet očekivano, oduševljeno plješću.

Kako je divno, možda sutra malo jače grune. I opuštajuće kad je sve predvidljivo i jasno. Nema neočekivanog podrhtavanja tla, nema mogućnosti zaraze koronom, nema šanse da se izgubi bliska osoba bez oproštaja, nema blata koje donosi dosadna kiša. Samo posve ugodna lakoća postojanja.

”Ljudi za ljude” najbolje je ime i nosi ga građanska inicijativa u kojoj je žena koja pokazuje kako se treba voljeti svoju zemlju. Isključivo pomažući ljudima

A onda me danju sustiže život.

Pozivi ljudi koji su stradali u potresu, koordinacija s timovima koji se trude pronaći rješenja za nesretnike koji tonu u blato i smrzavaju se pod šatorima ili vedrim nebom bez imalo izvjesne budućnosti, briga o šest četveronožaca koji svojim prljavim šapama parket čine neprepoznatljivim, suočavanje s činjenicom da sam u toj kući, uz povremene posjetitelje, zapravo posve i zauvijek sama.

Usto posve nesigurna što sljedeći dan donosi. Za sada se samo raspao u paramparčad krov vanjskog roštilja. Sem ti štete. Ali, who knows što će donijeti sutra.

Meni odlazak na polnoćku ili misu, kao sretnici profesorici Markotić, ne donosi duševni mir. Tko mi je kriv.

Ne znam kako ga pronaći uz svijest da se nisam uspjela oprostiti od druga s kojim sam konačno odrasla i postala žena. Jer meni, kao i stotinama drugih, nije bilo dopušteno da, makar na samom kraju, primimo za ruku umiruće i kažemo im koliko su nam značili i kako će nam užasno nedostajati.

Na naš i njihov duševni mir nije se stiglo misliti. Jer mi, sigurna sam, nismo i neki faktor. Mi nemamo pastvu kojoj se sugerira za koga glasati, nemamo moć koja je poklonjena ”Crkvi u Hrvata”.

A čitavo se ljeto moglo pripremati za rasplamsavanje pandemije, moglo se organizirati volontere koji će biti uz teško oboljele, morala se predvidjeti mogućnost posjeta kad je izvjesno da oboljela osoba neće preživjeti. Mnogi bi platili i nabavku zaštitnih odijela, samo da se uspiju oprostiti.

Ali to onima gore nije bilo ni na kraj pameti. Imaju oni prevažnog posla.

Kao što su ga imali kad su se obnavljale kuće nakon rata. Žurilo im se pa posao povjerili provjereno svojima koji su čak zaboravili ugraditi armiranobetonske serklaže (nemam pojma što su one, ali prepisujem od dr. sc. Zrinke Paladino jer njoj vjerujem kad nešto kaže).

Ili, nisu zaboravili, nego su malo htjeli podboltati svoje budžete. Oni podršku onima na vlasti, njima podrška za paceraj i kriminal.

Danas časni i požrtvovni volonterski gacaju kroz blato, probijaju se neprohodnim stazama i s tugom u srcu zbrajaju štetu koju je potres prouzročio u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Usput prolaze kraj posavskih kuća koje su izgrađene pred tristo godina i nakon potresa stoje postojano kano klisurine.

Tada, očito, država nije bila upletena u izgradnju uz stotinu teško razumljivih pravilnika i komplicirano smišljene procedure u čije poštivanje vjeruju samo osnovnoškolci – do petog razreda, eventualno.

Ne znam kako ga pronaći uz svijest da se nisam uspjela oprostiti od druga s kojim sam konačno odrasla i postala žena. Jer meni, kao i stotinama drugih, nije bilo dopušteno da, makar na samom kraju, primimo za ruku umiruće i kažemo im koliko su nam značili i kako će nam užasno nedostajati

Divno je, s druge strane, vidjeti koliko je ljudi pojurilo pomoći stradalima na sve moguće načine – donose što i sami nemaju, mrznu i kisnu, ali ne odustaju.

A onda se u crnim štićenim limuzinama uslikavaju oni odozgo. Neki samo prohodu i suosjećajno kimaju glavama, a neki bogme imaju i primjedaba na ljude koji su poklonili svoje vrijeme, znanja i vještine bezrezervno i dugoročno potresom ranjenom području.

Župana ljute prozivke i nema se zbog čega opravdavati. Pače, nerviraju ga te donacije koje stižu bez plana i reda pa njemu potpuno zagorčavaju život. Mora misliti i raditi, a ne samo presijecati vrpce, vozikati se u svom skupom službenom autu i mahati nježno narodu kojem nema ništa za dati, ali hoće njihove glasove.

Ministar Horvat ljuti se što se kuha previše obroka jer valjda ne treba hraniti sve te ljude koji tamo mrznu i rade do iznemoglosti. Uvest će on red i točno procijeniti tko smije i koliko pojesti. Šparan čova. Naročito kad se na drugima štedjeti može.

Za modularnu kuhinju koju je američka vojska darovala Hrvatskoj i jasno naglasila da je fantastična pomoć vojsci, ali i građanima koje pogodi neka katastrofa, on zna da nije primjerena trenutnoj situaciji i ljut je na one koji su o njezinu postojanju izvijestili javnost.

Ministar Ćorić bahat sa ili bez potresa.

A premijer koji se uslikao uvučena trbuha u imperatorskoj pozi ljut je na svaku kritiku što je već uobičajeno. Jer, valjda on najbolje zna kako je sve savršeno.

Kritika prvotnog kaosa i nespremnost na brzu organiziranu i koordiniranu akciju za Plenkovića je demontiranje povjerenja u državu i institucije. Mašala, a bilo ga je prije, mislim povjerenja, na tone u većine građana.

Zato Spomenik domovini, koja je, čini se, preminula pa je ne smijemo zaboraviti, dično stoji nasuprot posljednjeg u nizu svojih očeva. Zna ovaj, kako napisaše, ”velebni spomenik hrvatskog identiteta koji će služiti kao mjesto odavanja počasti hrvatskoj domovini” da je koštao više od kajgane svetog Petra, a ona je očito bila jako skupa kad je narod često spominje.

Trideset i pet milijunčića nije šala. Ali, preminula domovina valjda to zaslužuje. Otužna antopomorfizacija, rekla bih. Redovita u dosadašnjih političkih vrhuški.

Najnoviji primjer je odabir pjesme kojom se poziva na podršku ljudima stradalim u potresu. Božetesačuvaj odabira. Doris Dragović daje srce zemlji svojoj. I sina. Kao što je to red da čine sve žene. A zemlja odgovara trešnjom i rušenjem kuća. Od ganuća, stoposto.

Jer, sve što se tamo radi, stotine tisuća sati koje su desetine tisuća volontera poklonile, ne čine ljudi za ljude, već puk za svoju materu zemlju. Bljak.

A na čelu te matere zemlje koja se trese i razara su neki ljudi koji do posljednje fotelje čuvaju njezinu čast. Pa nemaju vremena za beskućnike, za ljude koji kopaju po kontejnerima, za nezaposlene, za one koji su spakirali kofere i uputili se u tuđinu jer im takozvana majčica zemlja, Domovina, nije osigurala uvjete za miran i prosperitetan život.

Teško je više slušljivo to laprdanje. Zemlja vrijedna spominjanja su ljudi koji u njoj žive, stvaraju, solidarno si pomažu u nevolji, a zajedno se raduju u blagostanju.

Trideset i pet milijunčića nije šala. Ali, preminula domovina valjda to zaslužuje. Otužna antopomorfizacija, rekla bih. Redovita u dosadašnjih političkih vrhuški

Zato priznajem samo pjesme i spomenike koji slave dobre i časne ljude, a ne neke imaginarne domovine koje još pritom i pokapaju prije vremena.

Rodila sam sinove da budu sretni, kreativni i suosjećajni. Da žive među i s ljudima, a ne da se klanjaju nečemu što samo onima na vlasti služi zamajavanju naroda.

”Ljudi za ljude” najbolje je ime i nosi ga građanska inicijativa u kojoj je žena koja pokazuje kako se treba voljeti svoju zemlju. Isključivo pomažući ljudima.

Idem gledati još jedan američki tupavi božićni film. Sad će dobro doći i pametnim Amerikancima jer je i njihova budućnost vrlo neizvjesna.

Ako ih i zaobiđu tornada, potresi, požari, poplave, snaći će ih (odnosno, već su ih snašli) milijuni bića koja pomahnitalo, maskirana da te zaboli glava, nasrću na temelje demokracije (koja, ma kako kilava bila, jest nešto što vrijedi čuvati i unaprijeđivati), a zaklinju se u vođu koji ih ni u svoj uredski wc ne bi pripustio jer ih prezire.

Oni ”znaju” da su im Kinezi za sve krivi, da je zemlja ravna ploča, da ih se cijepljenjem želi čipirati… ma znaju sve što treba znati.

Evo, špica kreće.

Ona je uspješna poslovna žena, ali čezne za muškarcem koji će ju ženiti i voljeti do kraja života. Pada snijeg, a ona nije u šatoru ili kamperici. Sve je kako treba…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM KLJUČNE PORUKE 64 P47. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE .

    •  Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
    •  Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
    •  Proljeće koje to nije
    •  Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
    •  Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
    •  Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
    •  Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
    •  Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
    •  Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!
    •  Iako ću konačno glasati ZA, zgađena sam do povraćanja

> Svi tekstovi ovog autora