novinarstvo s potpisom

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)
Evo već treći put za redom Domovinski pokret slavi “pravoslavni” Božić. Nakon dva puta u Dicmu isprsili su se donatori i 6. siječnja uzeli salu splitskog hotela Radisson, na pravoslavni Badnjak po julijanskome kalendaru (što pokazuje koliko su zbunjeni ovi naši pravoslavci iz DP-a jer zašto ne slave Božić zajedno s katolicima Hrvatima i drugima?) da opsuju mater Srbima pravoslavnima i njihovoj Crkvi, kako valjda uči katekizam pravoslavaca Domovinskog pokreta.
Zar nije tako? Evo citat: “Ne priznajem SPC koja poziva na mržnju, noževe i ubijanje. Ovo nije stranački skup nego okupljanje prijatelja iz svih opcija. Družit ćemo se u blagdanskom raspoloženju i razgovarati o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koju je Srpska crkva ukinula 1918. i oduzela joj svu imovinu…”, kazao je domaćin proslave, veteran Domovinskog rata i predsjednik Udruge Hrvatski pravoslavni centar iz Vukovara, Predrag Peđa Mišić, saborski zastupnik DP-a.
HDZ je shvatio (izgleda da i predsjednik Milanović isto jer je prije, u Dicmo, slao izaslanike u ovaj cirkus DP-a) da se podržavanjem ove DP-ove terevenke zapravo vrijeđa predstavnike i pripadnike kanonske i od Republike Hrvatske priznate Srpske Pravoslavne Crkve, ali to još iz dupeta u glavu nije došlo gradonačelniku Splita. Naime, među uzvanicima vidjelo se i Marijana Čelara iz HDZ-a, potpredsjednika Gradskog vijeća i “izaslanika gradonačelnika Tomislava Šute” (kako izvještava Slobodna Dalmacija), koji je istaknuo kako je došao na poziv partnera iz DP-a, te umjesto izjave kratko nazvao: ”Mir Božji – Hristos se rodi!”
Elem, da konstatiramo, na domjenku u organizaciji Hrvatskog pravoslavnog centra, govornici su bili čelnik i saborski zastupnik Domovinskog pokreta pa i potpredsjednik Sabora Ivan Penava, zatim Stipo Mlinarić Ćipe (nije teolog, već obućarski tehničar ali, nema veze, u Saboru je), pa ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, te spomenuti Predrag Peđa Mišić. Protekle dvije godine ova ”proslava” održavana je u Dicmu, a sada prvi put u splitskom hotelu Radisson s oko stotinjak uzvanika.
Nakon što su ispucali već poznati arsenal na račun SNV-a, otišli su kući bez da lome pogaču i bez blagoslova jer, što, tamo nije bilo ni episkopa, ni sveštenika, ni đakona, oni de facto nemaju u svojim redovima ni liturgijski upućenog ministranta.
Budući projekt “Hrvatska pravoslavna crkva” ganjaju čak tri frakcije hrvatske ekstremne desnice, Domovinski pokret, HOP (koji životari samo na internetu) i neki nepoznati iz Dalmacije koji se pitaju gdje im je završio episkop Andrija Škulić zvani Bonifacije, da ga nisu oteli, valja se pitati gdje su ti samozvani arhiepiskopi: Bugarin, Aleksandar Radoev Ivanov koji je, čini se, odustao i od crkve i od zajednice pa vodi “Udrugu grčko-istočne crkve” kako se lijepo vidi u Registru udruga RH (OIB: 57834432810), s adresom negdje blizu Jakuševca u Zagrebu (Gomboševa 34, mandat predsjednika mu traje do 8. 7. 2027.) i to bezuspješno jer je, npr., želio organizirati koncert u Lisinskom, 7. prosinca 2025., ali kada su ga gradske vlasti prokužile dobio je vritnjak, a i gdje je Hrvat Bonifacije, također samozvani arhiepiskop, lik poznat s crne kronike. Eh da, valja se pitati koju mantiju sada Škulić nosi jer sam ga vidio na fotografiji u benediktinskom habitu ispred crkve u Međugorju.
Dok se ne oglase našli vrli lideri “Hrvatske pravoslavne crkve” (možda su otišli na team building u Crnu Goru gdje pak tri lika svojataju vodstvo Crnogorske pravoslavne crkve) ostajmo kod medijima poznatog vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora Predraga Mišića zvani Peđa koji je 13. svibnja 2022. registrirao udrugu (u Vukovaru, pred odgovarajućim županijskim tijelom,) koja se zove “Hrvatski pravoslavni centar”. Imaju i web stranicu i gotovo ništa na njoj osim što navode “da je pristup moguć samo ukoliko (kandidat) slavi osnutak Republike Hrvatske, obilježja HOS-a, žrtvu domovinskog rata, priznanju iste, poimanje agresora, prolivenu krv branitelja…” i tako dalje.
U statutu udruge stoji da je Udruga hrvatski pravoslavni centar dobrovoljna, nevladina, neprofitna organizacija “koja svojim radom želi pomoći, pružiti potporu hrvatskim pravoslavnim vjernicima, podizati i unaprijediti vjeru kao i kvalitetu produhovljenog hrvatskih pravoslavnih vjernika…”. Da žele stvoriti pravoslavnu crkvu vidi se u statutu u članku 4. gdje se među ciljevima navodi i “Iniciranje izmjena i dopuna zakona u korist hrvatskih pravoslavaca u odnosu na srpske pravoslavne centre”.
Evo, sada i Penava želi pravoslavnu crkvu. Svaka frakcija desnice želi imati po jednu! Kada mu prestane mandat u Saboru možda da ode do neke pumpne stanice ili kombi fakultet i zadobije čin arhiepiskopa, pa da sve bude po ps-u.
Ja bih se, dakle, danas posvetio budućem lideru Hrvatske pravoslavne crkve Ivanu Penavi i adjutantu Peđi Mišiću pa da ih malo podučimo o nekim temeljnim činjenicama. Kažu da je SPC zabravila HPC 1918. Malo morgen.
Bilo je, doduše, nekih politikanskih pokušaja da se stvori HPC. Možda najreleventniji je bio onaj Eugena Kvaternika 1861., ali ban Šokčević nije ga previše doživljavao u tom religijskom zanosu.
HPC je, zaista i postojala. Hrvatska pravoslavna Crkva bila je pravoslavna Crkva u zločinačkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Dobila je priznanje od Bugarske Pravoslavne Crkve i Rumunjske Pravoslavne Crkve, a 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH je dobio iz Carigrada priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina. Dio autora s desnice ovu Crkvu naziva autokefalnom, što je, naravno, krivo.
Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., naime, dosta nakon što je Pavelić zabranio SPC i pokrenuo genocid nad Srbima. Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih ”dostojanstvenika”, izbor je pao na (izbjeglog) već starog ruskog monaha s Fruške gore Grigorija Ivanoviča Maksimova koji je uzeo ime Germogen i koji je uspio okupiti 80 osoba u crkvenoj službi.
Neka vas ne čudi što se ove tri desne grupacije, pa i Ivan Penava i ministrant Peđa, pozivaju (direktno ili indirektno, preko grba) na Pavelićevu pravoslavnu crkvu.
Hvata li vas nervoza, braćo pravoslavni iz DP-a? Nemojte da brinete, sve će da reši arhiepiskop Ivan Penava.
Inače, Penava i Peđa se ponašaju kao da konzumiraju lude gljive, sve do dana 17. lipnja 1920., kada je ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle i u Hrvatskoj gdje su pravoslavni do tada slušali crkvenu vlast u Karlovcima, gdje je tada bilo sjedište patrijaršije, na našem terenu nije postojala nikakva Hrvatska pravoslavna crkva. To su laži.
Pojasnit ću, ali i skratiti priču: pod velikim pritiskom Rimokatoličke crkve, posebno zagrebačkog biskupa, Srbi su izgubili manastir Marču, ali su sačuvali svoju pravoslavnu vjeru i nacionalni identitet. Kao duhovni nastavak Eparhije marčanske, 1734. godine je ustrojena lepavinsko-severinska Episkopija, sa sjedištem u manastiru Lepavini, a kasnije u Severinu. Ova eparhija je 1754. godine ujedinjena s Kostajničko-zrinopoljskom eparhijom, a kasnije, 1771. godine, područje Lepavinsko-severinske eparhije ujedinjeno je s Pakračkom. To jedinstvo ostalo je do 1931. godine, kada je osnovana Zagrebačka eparhija sa sjedištem u Zagrebu. Na čelu biskupije je metropolit. Prvi je bio Dositej.
I još nešto treba naglastiti: ove godine ćemo proslaviti 160 godina od izgradnje pravoslavnog hrama na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Kada je hram izgrađen, poglavar je bio pakrački episkop! Karlovačka mitropolija (osnovana 1690, od 1848 – Karlovačka patrijaršija) je bila pravoslavna crkvena organizacija pravoslavaca u Habsburškoj monarhiji, pa tako i u Hrvatskoj. Godine 1848. je uzdignuta u rang mitropolije postavši Karlovačka patrijaršija, koja je trajala do ujedinjenja u SPC 1920. godine. Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, rekosmo, proglašeno je ujedinjenje svih pravoslavnih oblasnih Crkava u jednu Srpsku Pravoslavnu Crkvu 1920. godine, koja je proglašena naslednicom pećke patrijaršije. To je naša stvarnost i ja tu stvarnost i poštujem i podupirem na oba naša portala i drugačije, jer poštujem red. Pak tvrdim da bi bilo vrijeme da SPC vrati ime Pećka patrijaršija.
Naši pravoslavci iz DP-a nisu do sada imali ni sreće niti relevantnost. Pokušali su održati božićni prijem, u Zagrebu, ali je ispao fijasko: malo se tko odazvao i gotovo nitko nije to zapazio. Pa su sreću kušali u Dicmu. Zašto tamo?
Treba znati i da je u 126. sinjskoj brigadi HV-a bilo porcentualno više Srba nego što je Srba tada bilo u Cetinskom kraju. A i u selima općine Dicmo – Sušci (stari kraj) te Sičane (naselje) je bilo dosta Srba. Sada su se DP-ovci prebacili u Split, samo da njihova vijest dobije na značaj.
Ali ovu kolumnu pišem zbog hrvatskih pravoslavaca (nepobitno je da ima naših sugrađana, Hrvata, koji se drže pravoslavnima), ali i zbog potrebe da Peđi i Penavi uskratimo muke oko budućnosti projekta: te njihove zamišljene, unutar pet godina ostvarive, kako kažu, pravoslavne crkve koja bi se “odvojila od Srpske Pravoslavne Crkve” – neće biti. Bez veze se trude. Pojasnit ću im.
Da bi nešto u pravoslavlju bilo “crkvom”, evo, neka uče iz makedonskog iskustva jer je Makedonska Pravoslavna Crkva konačno i zahvaljujući patrijarhu Porfiriju i patrijarhu Bartolomeju dobila autokefalnost (svibanj 2022.), mora imati najprije vjernike, pa kler (a Peđa nema ni obićnog ministranta oltara, a kamoli sveštenstvo i monaštvo) i hijerarhiju, valjano postavljene vladike (najmanje 4 ili 3, ovisno o situaciji) i mnoštvo toga još.
Pojasnimo i to malo učenijim jezikom.
Formiranje kanonske pravoslavne crkve, posebno u smislu stjecanja autokefalnosti (pune neovisnosti), složen je proces koji se temelji na crkvenim kanonima, tradiciji i suglasnosti ostalih pravoslavnih crkava. Prema trenutačnim crkvenim pravilima i praksi ključni uvjeti i koraci uključuju:
Apostolsko prejemstvo: Crkva mora imati valjanu hijerarhiju (biskupe/episkope) čije se podrijetlo može neprekinuto pratiti do apostola (ovo svaki episkop zna pa je tako Jovan Ćulibrk, pakračko-slavonski vladika, 28. po redu tamošnji episkop, a prije toga priča ide, po liniji (koja je krivudava, ali neprekinuta!) sve do Isusovih apostola.
Minimalan broj biskupa: Za uspostavu samostalne crkvene uprave i ređenje novih biskupa, kanonski je potrebno najmanje tri do četiri biskupa (episkopska sjedišta) unutar te regije.
Dogmatsko i liturgijsko jedinstvo: Nova Crkva mora u potpunosti ispovijedati pravoslavnu vjeru, priznavati odluke sedam ekumenskih sabora i održavati istočnopravoslavni obred.
Dobivanje statusa kanonske autokefalne crkve obično slijedi ovaj postupak:
Suglasnost “Majke Crkve”: Crkvena oblast koja traži neovisnost mora dobiti pristanak Crkve u čijem je sastavu do tada bila (u ovom slučaju najprije od Srpske Pravoslavne Crkve, pa zatim od Carigradske patrijaršije, itd.).
Svepravoslavni konsenzus: Prevladava stav da je za opće priznanje nove autokefalne crkve potrebna suglasnost svih ostalih priznatih autokefalnih crkava.
Izdavanje Tomosa: Nakon postignutog konsenzusa, Ekumenski patrijarh (u Carigradu) službeno proglašava autokefalnost izdavanjem dokumenta koji se zove Tomos.
Dodatni čimbenici:
Politička neovisnost: Iako nije strogo kanonski uvjet, često se kao razlog navodi postojanje neovisne države, što olakšava uspostavu nacionalne autokefalne crkve. Ovo je lako, RH postoji, za sada, ako je HDZ-ovci ne požderu.
Geografska udaljenost ili etnička posebnost: Ovi čimbenici mogu poslužiti kao opravdanje za traženje samostalne uprave ako je to u interesu pastve.
Zabrana etnofiletizma: Kanonsko pravo strogo zabranjuje osnivanje crkava isključivo na temelju nacionalnosti (etnofiletizam), što se smatra herezom. Tim u vezi prenosim stav episkopa Kirila u Zagrebu, gdje živim i gdje često idem u pravoslavne hramove: svi pravoslavni Hrvati su dobrodošli u hramove SPC, baš kao što ćemo u crkvi na Cvjetnom susresti Ruse, ili Ukrajince, ili došljake iz Afrike (poznavao sam i pravoslavnog Japanca u Zagrebu, ima ih, inače, gotovo 100 tisuća)…
Razlika između kanonske i civilne registracije. Važno je razlikovati kanonsko priznanje (koje dolazi od drugih pravoslavnih crkava) od državne registracije (upis u registar vjerskih zajednica pred nadležnim ministarstvom u određenoj državi), što Penava (kao zagovornik HPC) neće ni u snovima vidjeti. Crkva može biti pravno registrirana u državi, ali ako nema priznanje ostalih pravoslavnih patrijaršija, ona se smatra “nekanonskom” ili raskolničkom.
Dakle, o čemu se tu radi? Ne bih želio odmah osuditi Peđu, koji je i humanitarac (barem se tako predstavlja), nego valja raskrinkati Domovinski pokret i Penavu koji se u IX. izbornoj jedinici spremao na ljuti boj s HDZ-om i osobito s Mostom pa su hvatali svaki glas (zato je Mišić ordinirao u Dicmu), ali ta je priča završena: Penava je poslušnik Plenkovića, DP neće preživjeti iduće izbore i polako će iščeznuti iz nacionalne politike. Penava se borio za svaki glas, pa makar i kroz priču o braniteljima pravoslavnima kao što je Peđa (“po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin i pravoslavne vjeroispovijesti”), svaka njemu čast. Ali rekoh, to je apsolvirano.
Ne manje važna stvar: za sam kraj sam ostavio stav većinske Crkve. Hrvatska biskupska konferencija je poručila, podsjećam, da oni koji se zauzimaju za osnivanje ”Hrvatske pravoslavne crkve” polazeći od protusrpskih stavova i isključivosti prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, ”svode pitanje vjerske eklezijalne naravi na političko-nacionalnu razinu” i to ”nije prihvatljivo” (Šibenik, 27. 10. 2023.). Biskupi su kazali da ”hrvatstvo koje se hrani protusrpstvom nije evanđeosko domoljublje te stoga ono s naslova vjere (treba ponoviti) nije prihvatljivo”. Na znanje, gospon Penava.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.





















































