autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Nepostojeći čuvari iskustva u ugroženom svijetu

AUTOR: Tomislav Šola / 27.10.2022.

Tomislav Šola

Proces prepoznavanja, proučavanja, pohrane i prijenosa kolektivnog iskustva i odgovorno utjecanje na društvenu sredinu tako da joj se (iz tog iskustva) nude vrijednosti prepoznate kao razvojno generativne, plemenite i blagotvorne za društveni projekt – to je zadatak svih zaposlenika memorijskih institucija.

Dakle, taj proces mogu obaviti samo stručnjaci: obrazovani za taj posao, autonomni, odgovorni i etični kako im nalaže profesija. Mogu ga u nekoj mjeri, doduše, obaviti i amateri, ali samo u slučaju kad su talentirani, nadahnuti i posvećeni.

Ni takvi rijetki ljudi ne znaju formirati institucije, sustavno unapređivati radni proces i tehnologije, a još manje mogu umrežiti takav društveni sektor i omogućiti mu kvalitetan kontinuitet. Stoljeće postojanja moderne muzejske institucije trajala je zabluda da je svaki akademski građanin već diplomom kvalificiran za kustoski posao.

Mi, doduše, imamo obrazovanje za memorijske institucije, ali dva su razloga zašto cijeli taj sektor neće postati bolji.

Zapošljavanjem po nepotizmu, podobnosti i oblicima prodaje radnih mjesta, obrazovani mladi ljudi ne dobiju ni priliku, a ako je pak i dobiju malo je njih koji će izdržati torturu kolotečine, osrednjosti i prenemaganja kojima ih odmah po zaposlenju zapljusne svaka institucija.

U društvu koje kulturu smatra luksuzom i troškom, baštinjenje kao javna memorija, pripada politici (kao prilika za shredding svake mudrosti i plemenitosti) i primitivnim poslovnjacima (koji sebe zovu ”meneđerima” /baš tako izgovoreno i napisano/, kao prilika za razornu komercijalizaciju).

U boljim zemljama su i bolja praksa i veće šanse, ali i tamo su promjene na lošije, uzrokovane bar restrikcijama, izvjesnije nego napredak.

Zato svi na početku nabrojeni stručnjaci moraju imati obrazovanje za profesiju. Arheolog u muzeju nije nužno i kustos: samo predanost specifičnom društvenom zadatku ga može takvim učiniti.

Kad to znanje i predanost nemaju, onda je rezultat onaj (sve je rjeđi) dosadni muzej koji se posjećuje ili u obaveznom školskom programu ili uopće ne.

Kad nemaju svijest o tome da su sudionici društvenog ugovora koji bi trebali, bar posredno, sudjelovati u procesu donošenja razvojnih odluka, i biblioteke su samo posudionice knjiga, a arhivi samo odlagališta starih dokumenata koji su preživjeli zlonamjerne selekcije i namjerna uništavanja.

(Jeste li znali da u velikim, razvijenim zemljama postoje poduzeća koja će na poziv doći s vrlo specijalnim kamionima za tzv. shredding i svu vašu dokumentaciju pretvoriti u uske papirnate trakice?)

Ipak najnoviji arhivi i biblioteke funkcioniraju, baš kao i najnoviji muzeji, kao središta akcije u zajednici, community action center, mjesto gdje zajednice žele zajedno pamtiti i djelovati, nesvjesno vraćajući u opticaj bar smisao ako već ne i stvarnu, a zaboravljenu riječ – progres.

Da ipak ne zastranimo u znanstvenu dosadu, hajdemo izbjeći utisak da je riječ o pomodnim promjenama: i bez knjiga (kakve i sam pišem), polako postaje jasno da su javno, obavezno i besplatno školstvo i memorijske institucije jedini jamac svih oblika građanske pismenosti, kao strateški komplement javnom školstvu.

Bez tih pismenosti, bez kulture, rečeno krupnim, jednim imenom, demokracija je osuđena da (p)ostane najopasnija društvena prevara svih vremena. Izgleda da nam neki ”kustosi baštine” – čuvari iskustva i posrednici mudrosti neće to moći omogućiti jer ih neće biti.

Kao što sve lošije škole proizvode neznanje tako će loši muzeji proizvoditi zabavu i fascinacije. Dosljedna privatizacija i managerska amaterizacija kulture ništa ne ostavljaju na slobodu društvenim idealima.

Čitalac će lako prepoznati o čemu je riječ ako se sjeti medija gdje se događa to isto, ako se sjeti tko su ”influenceri”, tko nas vozi taksijima ili, ako se sjetite kvalifikacija naših političara, u bolju budućnost.

A, što se demokracije tiče, već sada je, evo, pretvorena (kod nas) na Zapadu u ohlokraciju: vladavinu rulje, ali, ispod toga i ustvari, vladavinu malobrojnog financijskog, korporacijskog i političkog skupa.

Moć i Pohlepa su skoro pa neometani autori, sada već vjerojatnog, scenarija kraja ljudske vrste, kako ga već poduže mnogi zovu.

Nešto ružno i opako je pošlo po zlu s neoliberalnim rajem kad se, evo, pretvara u ružičasti totalitarizam koji nam svima radi o glavi. To je ponižavajuće paradoksalno i, zapravo, blesavo.

I najveći su pesimisti među nama vjerovali da će manijakalni moćnici htjeti sačuvati svijet bar za sebe. Tako smo bili uvjereni da će ga ostati nešto i za nas druge.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: