Nevidljiva naša empatija i objektivni osjećaj nesigurnosti

Nitko neće smeće. Nitko neće centar za migrante. Nezgodno je što su te dvije stvari tako povezane bez komentara u ovotjednoj HRT-ovoj emisiji Otvoreno koja se bavila zabrinutošću stanovnika Slunja i malog mjesta Krnjaka, u nerazvijenom dijelu Karlovačke županije, zbog sve većeg broja migranata koji su ilegalno ušli u Hrvatsku, a sad pješače dalje cestom.

U emisiji Otvoreno tako saznajemo da su stanovnici malog mjesta, slabo razvijene županije procijenili da su ”nepoželjne investicije” izgradnja centra za odlaganje otpada, izgradnja centra odlagališta nuklearnog otpada i izgradnja centra migrantskog kampa. Tako bar tvrdi zamjenik županice Karlovačke županije. Čak kaže, to su nepoželjne investicije svim stanovnicima Republike Hrvatske.

Mi smo također stanovnici iste Republike, ali ne prepoznajemo se u ovoj tvrdnji. Vjerujemo, nismo jedini građani RH koji slično misle. Nismo, vjerujemo, jedini koji su gledajući emisiju Otvoreno osjećali nelagodu zbog nedorečenih poruka koje nagoviještaju zatvorenost, dapače, odbacivanje ljudi koji su na putu prema Zapadu i traže za sebe i svoju djecu bolje mjesto za život.

Atmosfera razgovora na nas je ostavila težak i sumorni dojam jer se isticalo kako građani imaju ”objektivan osjećaj nesigurnosti”, a da nismo saznali što su to ljudi koji su ilegalno ušli u Hrvatsku učinili da su odgovorni za taj osjećaj. Koju ugrozu su prouzročili?!

Ta nejasnoća je budila u nama osjećaj nelagode, kao da nam se duh neprihvaćanja želi protumačiti kao opravdan, ”objektivan” razlog nesigurnosti.

Pitamo se, što se to polako uvlači u naše svakodnevnice ovakvim prikazom teme migranti/izbjeglice/ljudi koji su u pokretu?

Zašto nam izbjeglice/migrante ova emisija predstavlja kroz strah i nesigurnost, zašto baš ništa ne potiče na solidarnost s ljudima koji su na putu kao što su bili neki mještani Slunja i okolnih mjesta pred tri desetljeća?

Zašto nam je tako strano dopustiti si pogled milosrđa za ljude koji su sve svoje ponijeli u nekoliko plastičnih vrećica?

Naime, kao što su istaknuli gosti navedene emisije Otvoreno, Hrvati znaju što je izbjeglištvo, sami su bili izbjeglice ili prognanici. Dapače, Slunj i okolna mjesta su bili ratom pogođeni, a njihovi stanovnici istjerani. Zaista je točno, kako su rekli, da stanovnici ovog nerazvijenog kraja imaju empatiju prema migrantima. Sami smo se susretali ne jednom s našim sugrađanima koji su s mnogo suosjećanja gledali na izbjeglice.

No njihova empatija dolazi nakon što su ”otpuhali” svoj strah. Na poticaj kroz razgovor. I još više, ta empatija se ne vidi. Ta empatija ne utječe na njihovu sliku o migrantima. Nisu potaknuti suosjećanjem da se zauzmu za ljude koji uz cestu hodaju. I tako njihova empatija nema utjecaj na njihov život ni na naš život.

Ta empatija nema političku snagu. Možda moralno i zagovaramo suosjećanje, načelno, ali u svom djelovanju, u zauzimanju za ljude koji su ilegalno ušli u Hrvatsku kao da se više sa svojim suosjećanjem ne povezujemo. Konačno, ta empatija se ne vidi na televiziji u iskazima gostiju emisije Otvoreno.

Naime, gradonačelnica koja predstavlja svoje sugrađane i nastoji, kako nam se čini, zalagati se za njihove interese, jer konačno oni su je izabrali, ne pokazuje da umije povezati svoju empatiju s očitim izazovom velikog broja izbjeglica u njenom gradu. Isto vrijedi i za zamjenika župana. A što reći o cijenjenom akademiku koji žali zbog demografske katastrofe Hrvata, ali vidi opasnost u migrantima čiji broj raste.

Pozvani su ovi predstavnici lokalne vlasti, akademskog znanja upravo zato što bi trebali nešto moći reći. Ne samo nama gledateljima uz tv prijemnike nego prije svega svojim građanima. Ako su tako zabrinuti zbog osjećaja nesigurnosti trebali su ih informirati, na primjer, o tome kakva pravila međunarodnog prava RH kao pravna država slijedi.

Najvažniji dokument je UN-ova Ženevska konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine. UNHCR u svojem prologu Konvenciji iz 2010. ističe da: ”Konvencija sadrži različite zaštitne mehanizme protiv prisilnog udaljenja izbjeglica. Načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement) je u tolikoj mjeri temeljno da se na njega ne mogu izraziti rezerve niti staviti ograničenja. Ono osigurava da nitko neće na bilo koji način protjerati niti vratiti (refouler) izbjeglicu protiv njene volje na područje na kojem bi osjećala strah za svoj život ili slobodu.”

Pored čitavog niza pravnih dokumenata usvojenih na međunarodnoj razini, Ustav Republike Hrvatske i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti eksplicitno jamče izbjeglicama pravo azila u Hrvatskoj.

Postupak za stjecanje azila načelno započinje u trenutku kada izbjeglica na granici ili na teritoriju RH izrazi ”namjeru” za podnošenje zahtjeva za azil, nakon čega mu je država dužna pružiti zaštitu i pokrenuti pravni postupak za procjenu valjanosti zahtjeva. Tražitelju azila moraju, između ostalog, biti osigurani smještaj, medicinska, financijska i pravna pomoć te pristup primarnom i sekundarnom obrazovanju.

Država je dužna razmotriti ”pojedinačne” okolnosti svake osobe koja bi mogla tražiti zaštitu. Iz navedenog je vidljivo da bi protjerivanja bila pravno nedopustiva čak i kada u njima ne bi bilo korišteno ekstremno nasilje, što je element pushbackova koji je pravno i moralno toliko nedopustiv da smatramo kako nema potrebe ni navoditi dokumente koji zabranjuju mučenje.[i]

Umjesto toga, gosti Otvorenog su izrazili duboku zabrinutost zbog ”objektivnog osjećaja nesigurnosti”. Ta formulacija je pažnje vrijedna da na njoj zastanemo. Osjećaji nisu objektivni, oni pripadaju subjektu, dakle subjektivni su u smislu osobni. Stvarni, a opet pojedinačni. I kao takvi imaju smisla, jer otkrivaju nešto o osobi koja ih posjeduje.

Što se htjelo onda reći s ”objektivni”? Možda da su činjenice, da su važne činjenice. Ali ono što zbunjuje je činjenica da nitko nije pokazao kako to migranti utječu, što oni rade pa da se domicilno stanovništvo osjeća nesigurno.

Ako je izvor nesigurnosti sama činjenica da se radi o više nepoznatih ljudi, onda nije odgovor na osjećaj nesigurnosti jačanje straha od nepoznatog, nego suočavanje s nepoznatim.

Koliko ima smisla govoriti o objektivnom pokazao je jedini sudionik HRT-ove emisije koji je svojim pristupom doprinosio osjećaju sigurnosti. To je policijski načelnik koji je, polazeći od prihvaćanja tvrdnje kako se ljudi u Slunju osjećaju nesigurni, naveo podatke koji pokazuju da ponašanja migranata nisu ugrožavajuća i da je broj izgreda zanemariv. Jedan je podatak, primjerice, da se u prethodnom razdoblju dogodio jedan prekršaj javnog reda i mira, dok ih je u središtu Zagreba bilo pedesetak u kraćem razdoblju.

Politički predstavnici lokalne zajednice, kao i akademski građani, po našem mišljenju, trebaju koristiti svoj ugled i autoritet da ne jačaju osjećaj nesigurnosti svojim govorom. Također o migracijama moraju pojmovno i zakonski znati te biti upućeniji negoli su to pokazali u emisiji Otvoreno. I jedino će tako podržavati hrvatsku empatiju da postane vidljivija.

Ako već nisu do sada informirali svoje biračko tijelo zašto je Hrvatska obavezna prihvatiti svakoga tko traži azil, ispitati njegov ili njen status, i onda odobriti ili ne azil, onda neka se ponašaju kao brižni roditelji.

Kada se naime mala djeca boje mraka i imaju ”objektivan osjećaj nesigurnosti” neće brižan roditelj još potpiriti taj strah nego će upaliti svjetlo.

Svjetlo znanja je potrebno. Ne samo o tome koje zakonske odredbe smo dužni slijediti, nego trebali bismo malo više biti upućeni u klimatske promjene, u ratove koji su uzroci migracija, nezaustavljivog kretanja ljudi prema dijelovima Planete na kojima mogu preživjeti.

Svjetlo razuma nam pomaže, a netko će hrabrost za iskorak solidarnosti naći svjetlom vjere. Sjetit će se da ova Zemlja pripada Bogu i njegovim stvorenjima, svim ljudima. Kod nekih će proraditi i svjetlo solidarnosti. Ono, samo ono će razbiti mrak naših objektivnih osjećaja nesigurnosti.

Naših strahova pred ljudima koji su, kako kaže papa Franjo, naša braća i sestre. Ili je taj stari papa Franjo, sa svojim prijedlogom da svaka župa prihvati jednu obitelj izbjeglica, samo još jedan poticaj na ”objektivan” osjećaj nesigurnosti jer je njegov prijedlog samo još jedan nepoželjan projekt.

_________________________________

[i] Tri odlomka preuzeta iz završnog rada polaznika Mirovnih studija 2023. I. Gašparić i T. Kurbanović ”Pushbakovi – tko je iznad zakona”.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora